Konačna presuda za Radovana Karadžića

Autor/ica 👤Dženana Halimović 20.3.2019. u 09:27

Povezani članci

Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove izreći će u srijedu 20. marta pravosnažnu presudu bivšem predsjedniku Republike Srpske (RS) Radovanu Karadžiću, osuđenom na 40 godina zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti.

Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju je 24. marta 2016. proglasilo Karadžića krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine. Iako ga je optužnica teretila za genocid u drugim opštinama u BiH po tim tačkama nije osuđen.

“Iz razloga sažeto iznesenih u toku ovog zasjedanja Pretresno vijeće je, pošto je saslušalo sve dokaze koje je iznijelo Tužilaštvo i Odbrana, utvrdilo da Vi, Radovane Karadžiću niste krivi po tački 1 – genocid, a da ste krivi po sljedećim tačkama optužnice: tačka 2 – genocid, tačka 3 – progon kao zločin protiv čovječnosti, tačka 4 – istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti, tačka 5 – ubistvo kao zločin protiv čovječnosti, tačka 6 – ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, tačka 7 – deportacija kao zločin protiv čovječnosti, tačka 8 – nehumana djela, prisilno premještanje kao zločin protiv čovječnosti, tačka 9 – širenje terora kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, tačka 10 – protivpravni napadi na civile kao kršenje zakona ili običaja ratovanja i tačka 11 – uzimanje talaca kao kršenje zakona ili običaja ratovanja. Pretresno vijeće osuđuje Vas, Radovane Karadžiću, na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora”, rekao je izričući prvostepenu presudu O-Gon Kwon, predsjedavajući sudija Pretresnog vijeća Haškog tribunala.

Pretresno Vijeće je zaključilo da je Karadžić počinio te zločine putem učešća u četiri Udružena zločinačka poduhvata (UZP) s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo.

Udruženi zločinački poduhvati imali su zajednički cilj koji je se sastojao od činjenja zločina u opštinama širom BiH, širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva provođenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva, uzimanja pripadnika UN-a za taoce kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba i eliminisanje bosanskih Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. godine.

Prvobitna optužnica protiv Karadžića potvrđena je 25. jula 1995. Uhapšen je u Srbiji 21. jula 2008., i prebačen u Haški tribunal 30. jula 2008. Suđenje je počelo 26. oktobra 2009. i tokom njega je Pretresno vijeće saslušalo svjedočenje 586 svjedoka u sudnici.

Žrtve u BiH, naročito one iz sedam opština za koje Karadžić nije presuđen za genocid, očekuju da pravosnažnom presudom i taj segment optužbe bude obuhvaćen, kaže Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

“Posebno se ovo odnosi na Prijedor, s obzirom da su tamo počinjeni zločini identični onima u Srebrenici, s tim što je to bilo 1992. godine, kada Prijedor nije bio zaštićena zona, kao što je to bio slučaj sa Srebrenicom, i mi smatramo da zbog toga nije presuđen, jer UN nije bio odgovoran za njega”, navodi Tahirović.

Upravo je Prijedor i stradanja Muslimana i Hrvata u tom gradu bio jedan od žalbenih osnova tužilaca. Naveli su kako je definicija genocida kojom se prilikom donošenja prvostepene presude vodilo Prvostepeno vijeće bila preuska i da nije uzela u obzir, dugoročne posljedice zločina po grupe Muslimana i Hrvata, već je matematički razmatralo samo broj ubijenih.

Vijeće se, kako je navedeno u jednom od žalbenih osnova, trebalo pozabaviti razmatranjem toga je li u toj opštini počinjen genocid, jer kako stoji u žalbi tužilaca, “obim zločina ukazuje na jasnu namjeru uništenja grupe”.

S druge strane, Karadžićeva odbrana od Žalbenog vijeća traži da poništi presudu ili naloži novi postupak.

Inače, po zahtjevu njegove odbrane iz postupka se ranije izuzeo predsjedavajući sudija Theodor Meron, a zamijenio ga je sudija Ivo Rosa. Meronovo izuzeće zatraženo je zbog sumnje u njegovu pristrasnost, imajući u vidu odluku o izuzeću trojice sudija zbog pristrasnosti u slučaju drugog haškog osuđenika generala Vojske Republike Srpske (VRS), Ratka Mladića.

Žrtve, kako je naveo Tahirović, očekuju i proširenje osude kada je u pitanju i UZP.

“Očekujemo proširenje odgovornosti na onaj dio koji se odnosi na Srbiju, imajući u vidu da je to Haški tribunal već procesuirao kroz predmet Tadić, ali i Martić, iako se on odnosi na zločine u Hrvatskoj. Kroz njegov UZP se pominju i Karadžić i Milošević i svi oni akteri koji su devedesetih činili zlo na ovim prostorima”, riječi su Tahirovića.

Put koji je Karadžić, pjesnik i ljekar prešao od rodne Petnice u Crnoj Gori, u kojoj se rodio 1944. godine, preko Sarajeva do Haga, je trasirao mržnjom koja je izrodila neke od najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Kao prvi čovjek Srpske demokratske stranke glavna strategija bila mu je zaokruživanje srpskih teritorija. Na područjima na kojima su Srbi većina, prema mišljenju rukovodstva stranke s Karadžićem na čelu, za druge nije bilo mjesta.

Na jednom od stranačkih skupova, dogovarajući pripreme za “Plebiscit srpskog naroda” kojim je namjera bila iskazati volju tog naroda u BiH za ostanak u Jugoslaviji, poručio je Karadžić.:

“U srpskom selu, u srpskim krajevima nijedan muslimanski temelj se neće zakopati, uvezli vi Turke ne uvezli, jer ćemo mi dati uputstvo Srbima da ne smiju prodati Muslimanima zemlju. Prvi temelji koji se zakopaju letjeće u vazduh, i svaki temelj, koji se zakopa, letjeće u vazduh.”

Nakon Plebiscita sve opštine, mjesne zajednice, i naseljena mjesta gdje je više od 50 posto stanovnika glasalo da SR Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, postaju dijelom “srpskih autonomnih teritorija”, a 9. januara 1992. godine Skupština proglašava Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu.

U njen Ustav ugrađeno je kasnije da se sastoji, ne samo od svih područja gdje su Srbi bili većina, nego i od “mjesta gdje je srpski narod manjina zbog genocida nad njim tokom Drugog svjetskog rata”.

Karadžić, tada već predsjednik Republike Srpske BiH, još jednom iznosi svoj cilj.

“A što se Jugoslavije tiče, od volje im. Mi svoju volju imamo, mi možemo da je provedemo. Imamo načina. Nema toga ko će uvesti dalje od Kozije ćuprije nezavisnu Bosnu i Hercegovinu! Na Palama je to Jugoslavija, već!”, govorio je Karadžić.

S ciljem uspostavljanja onoga čemu je težio, eliminisanju granice između srpskih država na rijeci Drini odlučuje uspostaviti koridor. Srebrenica i Žepa, kao dvije enklave u kojima su još uvijek bili Muslimani, stoji mu na putu. Stoga je izdao i direktive po kojima je u julu 1995. godine počinjen genocid u Srebrenici.

Tako, 8. marta 1995. godine izdaje Direktivu 7, za enklave Srebrenica i Žepa, te naređuje da se muslimansko stanovništvo ukloni.

U toj direktivi naređuje se sljedeće: “Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”

KLIKNITE NA FOTOGRAFIJU – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča

Još u vrijeme dok je bio predsjednik Republike Srpske BiH Karadžića je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju optužio za ratni zločin.

Uz saglasnost Slobodana Miloševića, predsjednika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, potpisao je svoju ostavku, i odustao od političkog djelovanja.

Odluku je saopštio jedan od tvoraca Dejtonskog sporazuma, američki diplomata Richard Holbrooke.

“Od jutros, Radovan Karadžić nije više predsjednik Republike Srpske, povukao se sa svog položaja i svih funkcija. Gospođa Plavšić je privremeni predsjednik i na tom će mjestu ostati sve do izbora. Karadžić prihvata isto tako trenutno i definitivno da odustaje od svih političkih aktivnosti. Neće se pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji, i ni na koji način neće učestvovati na izborima. Želim da podcrtam da je znao šta potpisuje – potpisao je kraj svoje političke karijere. Treće, od danas 19. jula Radovan Karadžić napušta funkciju predsjednika SDS-a i odrekao se svih funkcija, ovlašćenja i odgovornosti koje odatle proističu”, naglasio je Holbrooke.

Uz prijetnje je najavio kako se ne misli predati pravdi, te je pobjegao, prethodno uzevši 36 miliona maraka iz trezora Narodne banke Republike Srpske, kako je tvrdio tadašnji opozicioni političar, a danas predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik.

Za njim je raspisana potjernica Interpola, a vlada Sjedinjenih Američkih Država ponudila je nagradu od pet miliona dolara za informaciju koja bi dovela do njegovog hapšenja.

Do hapšenja 2008. godine krio se pod imenom Dragan Dabić. Bavio se alternativnom medicinom i slobodno se kretao, jer su mu duga brada i kosa umnogome pomogle da zaštiti svoj identitet.

Prebačen je u Hag gdje je nakon petogodišnjeg procesa prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora za najteže zločine po međunarodnom pravu, među kojima i genocid.

RSE