Kult vode, kupanje i javna kupatila u srednjem vijeku

Ešref Zaimbegović
Autor 12.5.2021. u 13:10

Kult vode, kupanje i javna kupatila u srednjem vijeku

Foto: cordoba.hammamalandalus.com

(Kordoba i Evropa)

Prošao sam knjigom rumunskog pisca Igora Berglera „Izgubljena biblija“. Knjiga se kreće u domenu naučne fantastike i kriminalistike, ali sadrži čitav niz preciznih istorijskih podataka iz srednjeg vijeka, pogotovo sa područja Rumunije, Balkana i Evrope.

Govoreći o rumunskom vladaru iz toga vremena Vladu Cepešu (1431 – 1476) koji se školovao u Turskoj, autor spominje kult kupatila i vode kod Mavara i Turaka i ustima glavnog junaka, profesora Čarlsa Bejkera govori:

„Povratak u zemlju koje se nije dobro sećao predstavljao je neku vrstu šoka… A bio je pripreman za civilizovan život u sultanovoj pratnji… U Trgovištu je našao samo bedu, čemer i jad. Nije postojalo ni jedno javno kupatilo. O poznatim turskim kupatilima znao je ceo svet. Hrišćanstvo ima taj problem sa zanemarivanjem ljudskog tela. Niče je zabeležio da je nakon progona Mavara iz Španije, prva mera koju je crkva preduzela bila zatvaranje javnih kupatila i dodaje da ih je samo u Kordobi bilo dvesta šezdeset. Jedan moj kolega sa Univerziteta u Bolonji napisao je izvrsnu studiju o tome kako su zaudarali gradovi u srednjem veku…

Na primjer, u pratnji francuskog kralja, dva veka kasnije, niko se nikada nije kupao. Kralj i velika gospoda imali su poslugu koja im je svakoga jutra donosila blago natopljenu maramu kojom su brisali oči.“

Ovo me vratilo na pisanje o Kordobi, ali sam potražio i informacije o higijeni i kupanju u Evropi srednjega vijeka.

Tako enciklopedija „Holle – Universal Geschichte“ govori o 300 javnih kupatila i 80 javnih škola u Kordobi.

Orijentalista Reinhart Dozy u knjizi „Spanish Islam: A History of the Moslems in Spain“ piše: „Kordoba je bila centar te civilizacije i intelektualno središte sa naučnim institutima i bibliotekama. U tom gradu sa oko milion stanovnika bilo je 17 univerziteta, 70 javnih biblioteka, 700 hamama, 600 džamija, 60 palača. Skoro svi ljudi u Kordobi znali su čitati i pisati.“

A poznati teolog Hans Küng u svojoj knjizi „Der Islam – Geschichte, Gegenwart, Zukunft“ za Kordobu kaže: “Ovaj ‘dragulj na zemlji’ u gospodarskom i kulturnom pogledu – desetine hiljada trgovina, hiljade džamija, kupatila i tečna voda, popločane ulice sa osvjetljenjem”.

Profesor Viktor Robinson u knjizi „The Story of Medicine“ piše: „Dok je Evropu preplavljala nečistoća, Kordoba je bila uzor čistoće; dok je Evropa bila oličenje prljavštine, Kordoba je raspolagala sa 1.000 (javnih) kupatila; dok je Evropa gazila blato, Kordoba je imala popločane ulice s trotoarima…“

U svim ovim opisima ističe se bezbroj kupatila i hamama što potvrđuje kult vode u tadašnjoj islamskoj Španiji.

Nakon zauzimanja Kordobe i kasnijeg odlaska Mavara, crkvene vlasti vrše pritisak na zatvaranje javnih kupatila. Niz izvora potvrđuje Ničeov zaključak o uticaju crkve kao i dugom periodu nekupanja u Evropi.

Tako web stranica „pixelizam“ piše:

„’Njegovo Veličanstvo Luj XIV smrdi poput divlje životinje‘, napisao je jedan ruski ambasador o francuskom kralju koji se okupao samo dva puta u životu i koji je kupanje smatrao ‘odvratnim’. U to vrijeme, Evropljani su Ruse smatrali perverznim – jer su se Rusi kupali makar jednom mjesečno.

Ali, kupanje i lična higijena u Evropi nisu oduvijek bili nešto što se smatralo odvratnim i opasnim po zdravlje. Drevni Grci su usvojili ideju kupanja od hindusa koji su bili upoznati s prednostima već prije 3.000 godina, a i Rimljani su čistoći tijela pridavali veliku pažnju. Sve do 4. i 5. stoljeća, kršćanske vlasti u Evropi su dozvoljavale ljudima da se okupaju radi čistoće i zdravlja, ali su u tom periodu već počeli sa osuđivanjem javnih kupatila, kao i prisustvo žena u njima.

Tokom vremena, vlasti su postavljale sve više i više ograničenja, pa su eventualno zabranili ljudima da se kupaju goli. Na kraju, sve je kulminiralo kada su srednjovjekovne crkvene vlasti počele govoriti kako javno kupanje dovodi do nemorala, promiskuitetnog seksa i bolesti. Stav crkve se brzo širio Evropom, pa je uskoro većina kontinenta vjerovala da kupanjem mogu ‘pokupiti’ neku bolest.

Izabela I, kraljica Kastilje je priznala da se okupala samo dva puta u svom životu, kada se rodila i kada se udala.

Srednjovjekovni evropski gradovi su bili zatrpani smećem. Stanovnici su jednostavno bacali smeće, izmet i urin kroz prozor na ulicu, a sve se to miješalo sa blatom i ‘mirisom’ velikog broja svinja. Kupaonice su postale luksuz, a buhe, uši i ostale bube su preplavile sve bogate i siromašne kuće u svim većim gradovima, poput Londona i Pariza.“

„National geographic Srbija“ navodi:

„Crkvene vlasti su na kupanje gledale kao na uživanje u nečistim strastima koje vode u nemoralno i promiskuitetno ponašanje.

U tom periodu se verovalo da se putem kupanja prenose mnoge bolesti kroz pore na koži. Jedno istraživanje iz XVI veka opisuje kako kupanje zagreva telo, ali slabi organizam i proširuje pore i na taj način stvara rizik od raznih bolesti, pa čak i smrti. 

Higijena se kod pripadnika nižih klasa u jednom momentu svela na umivanje, ispiranje usta i pranje ruku. Umivanje se jako retko praktikovalo, jer je bilo rasprostranjeno verovanje da voda u kontaktu s očima slabi vid i prouzrokuje kataraktu. S druge strane, pripradnici viših klasa kupali su se oko pet puta godišnje.“

A beogradska „Politika“ u jednom članku navodi:

„Dugo je čak vladalo verovanje da je voda štetna jer tanji kožu, pa su srednjovekovni plemići vodili računa da se ne izlažu „opasnosti” i kupali su se samo kad su baš morali. Briga o ličnoj higijeni ljudi ovog doba najčešće se svodila na obrede prilikom krštenja.“

Na stranici baunetzwissen.de napisano je:

U 14. i 15. stoljeću u srednjovjekovnim gradovima širila se kuga i druge zaraze, kao sifilis i kolera. To je uticalo na kraj srednjovjekovne kulture kupanja. Izbjegavalo se zajedničko kupanje više osoba i skoro sva javna kupatila su bila zbog opasnosti zaraze zatvorena. Brzo se proširilo mišljenje da je voda u osnovi opasnost za zdravlje tijela. 

Umjesto do tada uobičajene higijene tijela, nastale su nove praktike: Tijelo se trljalo suho, parfimirano i puderisano, a praktikovano je samo djelomično pranje, naprimjer lica i ruku. Na cijelom zapadu javna kupatila su bila prokleta i do kraja 16. stoljeća postepeno zatvarana. Skoro dva stoljeća zadovoljstvo kupanja palo je u zaborav.“

Stranica planet-wissen.de navodi:

Sa padom Rimskog carstva i kultura kupanja u Evropi se gubila. Kupanje je ponovo otkriveno u ranom srednjem vijeku. Krstaši su donijeli kulturu kupanja iz islamskih zemalja u Evropu i u 12. i 13. stoljeću ponovo je procvjetalo zajedničko kupanje. Važni dijelovi kupanja nisu bili samo čistoća i njega tijela nego i zabava i erotika.

Kupanje je oduvijek bilo usko povezano sa predstavama o higijeni kao i odgovarajuće sa stidom, nemoralom ili sa suzdržanosti.

Od kasnog srednjeg vijeka javno kupanje važilo je kao pokvarenost. U kršćanskim zemljama crkva je propagirala nekupanje i isticala je to kao vrlinu. Ona je na kupanje gledala ne samo kao nemoralno, nego i kao pretjerani luksuz i razmaženost i zabranjivala je to.

Konačno, bolesti i zaraze koje su se širile kao kuga i sifilis dovele su bestidna kupatila na loš glas. U 15. i 16. stoljeću mnoga javna kupatila bila su zatvorena. Kupanje je štetno i nepotrebno, bilo je mišljenje mnogih ljekara.

Dugo se ostalo vjerno ovom mišljenju. Za vrijeme Luja XIV. prednost je imalo održavanje higijene tijela bez vode. I u vrijeme rokokoa plemstvo je rađe mijenjalo odjeću, parfimiralo se i puderisalo, nego da se pere vodom.“ 

Promjene u Evropi, prosvjetiteljstvo i renesansa uticali su da se ova praksa postepeno mijenja. Pomenuti izvori navode da je u vrijeme prosvjetiteljstva, sredinom 18. stoljeća, došlo do promjene razmišljanja u društvu. Polako su nestajale tvrdnje da je kupanje opasno po zdravlje. Opet su otvarana javna i privatna kupatila. Sa prosvjetiteljstvom postajali su sve poznatiji ne samo smisao i korist higijene nego su naučnici i liječnici potvrdili blagotvorno dejstvo ljekovitih voda i toplih izvora. Postepeno se podizala svijest ljudi o važnosti higijene radi zdravlja, a vremenom je ovaj značaj u potpunosti prihvaćen. Krajem 19. stoljeća privatna kupatila polako su postajala sve češća. Kult vode i kupanja ponovo se vratio u Evropu.

Ipak, dugo je trajalo dok je Evropa ponovo dobila ono što je Španija imala skoro hiljadu godina ranije u doba Mavara.

Ešref Zaimbegović
Autor 12.5.2021. u 13:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija