Kurspahić: Šarene laže o ‘najstarijem narodu’

Kemal Kurspahić
Autor 31.3.2019. u 08:29

Kurspahić: Šarene laže o ‘najstarijem narodu’

Ovonedjeljna izjava predsjednice Hrvatske, Kolinde Grabar-Kitarović, kako su Hrvati „najstariji konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini“ u potpunosti je ispunila namjenu: obnovila je nadvikivanje u javnosti na temu čija je Bosna i Hercegovina; produbila podjele i prepirke na političkoj sceni; potvrdila kontinuitet nastojanja hrvatske predsjednice da – u evropskim forumima i prijestonicama i u svakom bilateralnom međudržavnom susretu – ospori rezultate izbora u susjednoj zemlji; da internacionalizuje njene probleme ne ustežući se da u toj kampanji Bosnu povezuje i sa povratnicima s „ratišta džihada“. Lično sam skloniji da izjavu o „najstarijem konstitutivnom narodu“ gledam kao istorijski potpuno nevažno nadmetanje o tome ko je prvi stigao prije hiljadu godina.

To me podsjetilo na svojevremenu zgodu iz bečkog metroa: mlađano društvo u kojem su na jednoj strani bili „autentični Hrvati“ a na drugoj, „Hercegovci“ kao nepozvani došljaci vodilo je malo bučniju raspravu o hrvatstvu. „A vi ste Zagrepčanin?“ – upitao sam momka koji je sjedio do mene. „Već 400 godina“ – odgovorio je u duhu te istorijske argumentacije. „Nikad vam ne bih dao 400 godina: izgledate dosta mlađi“ – odgovorio sam i mislim da je nakon toga malo popustio u vezi s „argumentom“ svoje 400-godišnje pripadnosti Zagrebu.

Predsjednica u potezanju argumenta o „najstarijem konstitutivnom narodu“ nije otišla ni koraka dalje od tinejdžerske prepirke o „autentičnom hrvatstvu“ iz bečkog metroa. Čak i da su plemena koja su nastanjivala naša podneblja prije, recimo, okruglih „tisuću godina“ imala ikakvu državotvornu svijest – i posebno osjećaj „konstitutivnosti“ – politička istorija tih prostora oblikovala se u uticajima višestoljetnih okupacija, otomanske pa austrougarske, a svoj ustavnopravni temelj i savremenu viziju državnosti dobila je tek u pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i odlukama ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) po kojima Bosna i Hercegovina „nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska“ nego je „i srpska-i hrvatska-i muslimanska“.

Devastirana kuća u kojoj je održano prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu
Devastirana kuća u kojoj je održano prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu

Ta vizija počivala je na ideji ravnopravnosti građana i naroda, a doživjela je poratno međunarodno uvažavanje kao legitiman ishod antifašističke borbe. Ona je mogla biti poništena samo onda kad su se probuđeni balkanski nacionalizmi u godinama raspada Jugoslavije počeli odricati antifašističkog nasljeđa, a samozvane „vođe naroda“, počev od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, počele da crtaju karte u kojima će narodi imati i svoje teritorije što je onda vodilo udruženom zločinačkom poduhvatu sa „etničkim čišćenjem“ – sve do genocida u Srebrenici – svih koji ne pripadaju većinskoj etničkoj grupi.

„Konstitutivni narodi“ uvedeni su na političku scenu tek u dejtonskim dokumentima, kao cijena za okončanje krvoprolića, i svaki politikantski pokušaj pridavanja bilo kakve važnosti argumentu „najstarijeg konstitutivnog naroda“ jednako je plitak kao i insistiranje u godinama narastanja srpskog nacionalizma kako „Srbi posjeduju 64 posto zemljišta“ u Bosni i Hercegovini, što je statistički bilo nemoguće sa zakonskim ograničenjima privatnih posjeda i dominacijom „društvene svojine“, ali je bilo i krajnje nevažno: posjedovanje zemljišta ne daje prava nijednoj etničkoj grupi da istrebljuje sve druge. Isto se odnosi i na očekivanja u bošnjačkim nacionalističkim krugovima kako će onda kad – uskoro – Bošnjaci postanu većina oni moći i da uređuju državu po svojim mjerilima i kriterijima.

U državama vladavine zakona takvi „argumenti“ nemaju nikakvu vrijednost, a ravnopravnost naroda potiče i zasniva se na ustavno garantovanim pravima pojedinca.

Kad aktuelne balkanske političke vođe u nastojanju za oživljavanje međunarodno osuđenih ratnih ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata potežu argumente „identiteta“ – najstarijeg naroda, vlasništva nad zemljištem ili statističke većine – oni samo slijede, kao blijeda kopija, globalne trendove traženja i sukobljavanja ličnih i kolektivnih identiteta.

„Politika identiteta“, koja suprotstavlja građane po statusnoj, vjerskoj, etničkoj, rasnoj, polnoj pripadnosti i opredjeljenju – kako u knjizi naslovljenoj „Identitet“ kaže profesor na Stanford Univerzitetu Francis Fukuyama – predstavlja „najveću prijetnju liberalnoj demokratiji“ u savremenom svijetu. Fukuyama opominje kako „politika identiteta nisu samo pobune u studentskim naseljima, zagovaranje ravnopravnosti polova ili narastanje bijelog rasizma, već i širenje nacizma u Evropi i širenje političkog islama“. Njegov kolega, profesor filozofije i prava na Univerzitetu Njujork, Kwame Anthony Appiah, u knjizi naslovljenoj „Laži koje povezuju“ – pišući o „integrirajućoj moći identiteta, kaže: „Identiteti mogu postati neprijatelji ljudske solidarnosti, izvor ratova, jahači apokalipsi, od aparthejda do genocida“. On kaže kako se ljudi „mogu pridružiti crkvama ili sinagogama ili džamijama i prigrliti sektaške identitete ali kad se dođe do finih tačaka pripadanja, izgleda da je svako od nas sekta jednoga“.

Šarene laže o „najstarijem narodu“, „vlasništvu nad 64 posto teritorije“ ili „dominaciji većinskog naroda“ dobro dođu za poticanje i potpaljivanje napetosti i za održavanje kontrole nacionalističkih grupa nad međusobno suprotstavljenim narodima. Pojedinac je, između tako zavađenih svjetova, prilično usamljena i beznadna kategorija: politika identiteta možda će jedno ga dana završiti na afirmaciji ličnosti ali je u realnostima savremenog svijeta ta potraga za uvažavanjem lakša u pripadanju grupi.

Radio Slobodna Evropa

Kemal Kurspahić
Autor 31.3.2019. u 08:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija