Leonardo i Bruno Bancher, otac i sin, revolucionari koji će ostati upamćeni u historiji Trentina i Bosne i Hercegovine

Edvard Cucek
Autor 15.9.2020. u 09:21

Leonardo i Bruno Bancher, otac i sin, revolucionari koji će ostati upamćeni u historiji Trentina i Bosne i Hercegovine

Bilo je to jednostavno listanje knjige koju mi je poklonio prijatelj i koautor knjige Tihomir Knežiček koje je u meni probudilo zanimanje za obitelj Bancher. Da bismo ispričali cijelu priču o ovim izuzetnim ljudima trebalo bi mnogo više prostora i zasigurno vještija ruka od moje i na razini ovog zadatka. Nadam se da će nakon ovog mog skromnog pokušaja približavanja publici obitelji Bancher, slijediti i mnogi drugi. Trentino (Autonomna pokrajina u Italiji) bi trebao znati koliko se njegovih najboljih sinova rasulo širom svijeta obogativši ga plemenitim idejama i junačkim djelima.

Po mom skromnom mišljenju Leonardo Bancher i njegov sin Bruno nesumnjivo zaslužuju da budu upamćeni u historiji Trentina i Bosne i Hercegovine. Zato se, možda preduhitreno i pomalo odvažno, odlučih predložiti, prije svega italijanskoj javnosti i posebno onoj u Trentinu, ono što je već opisano u monografiji “Stoljeće Italijana u Tuzli” – T. Knežiček i K. Hodžić, pokušavši ponuditi još neke detalje iz drugih pouzdanih izvora. Priča je ovo koja počinje u mjestu Siror – Primiero (današnji istočni Trentino i povijesni Tirol) a završava na jednom mostu u Sevranu, u predgrađu Pariza okupiranom od nacista. Priča koja, možda barem dok god nam ostane živa u sjećanju, ne bi smjela završiti.

Bancheri se iz Primiera iseljavaju na početku prošlog stoljeća. Godine 1911. glava obitelji Luigi Domenico Bancher, zidar koji se zbog posla već selio u različite zemlje svijeta, odlučio se zajedno sa suprugom Francescom rođena Zanetell i svoje troje djece nastaniti u Tuzli, u Bosni i Hercegovini (u to vrijeme još uvijek dio Austrougarskog carstva) i tamo potražiti malo sreće.

Siror

Njegovi sinovi Simone (Šimon) i Leonardo upoznali su Bosnu jako mladi.
Sjećanja na njihov rodni kraj i na tirolske planine koje je Leonardo kao mlađi sačuvao vjerojatno su bila skromna. Tuzla i Bosna postali su njihova nova domovina. Unatoč tome što su bili okruženi mnogim sunarodnjacima, mnogim tirolskim obiteljima obrtnika koji su tamo stigli krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Bancheri su se mnogo više vezali za lokalno stanovništvo i živjeli razdoblje između dva svjetska rata kao da su njihovi korijeni u toj zemlji već stoljećima.

Leonardo Bancher, kao i brat Simone, sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu. Kao regrut nekoliko zadnjih mjeseci rata proveo je u Karpatima gdje se približio socijalističkim i revolucionarnim idejama. Neprovjereni izvori govore o tome da se tamo zadržao i nakon završetka rata i otpusta nakon rasula austrougarske vojske. Poput mnogih drugih vojnika, suboraca, vratio se u Bosnu impresioniran Oktobarskom revolucijom, Lenjinovim radom i njegovim teorijama o budućnosti radničke klase.

Leonardo Bancher vojnik austro-ugarske vojske

1. Uvjereni borac za jednakost i za prava radnika

Od povratka u Tuzlu, Leonardo se počeo otvoreno zauzimati u korist radnika koji su u Kraljevini SHS i u Jugoslaviji dinastije Karađorđevića živjeli u krajnje nepovoljnim uvjetima.

Profesionalno je slijedio očeve korake. Postao je vrlo cijenjeni graditelj i zidar. U svojoj privatnosti bio je zaljubljen u knjige. Osim što je bio ostrašćeni čitatelj slovio je i kao vješt muzičar. Skromna osoba. Iskrena i uvijek spremna pomoći svakome kome je to bilo potrebno.

Već 1919. godine Leonardo Bancher zajedno sa svojim bratom Simoneom i ostalim tirolsko-trentinskim doseljenicima (posebno navodim obitelj Mott koja
također zaslužuje posebno mjesto u historiji radničkog pokreta Tuzle i Bosne i Hercegovine) počeo je aktivno djelovati u korist radničke klase. Godine 1920. oženio se Ljubicom Jerkić, ženom koja je s njim ostala čitavog života, dijeleći iste ideale o jednakim pravima kao osnovnim uvjetima za izgradnju boljeg svijeta.

Iste godine stupio je na snagu dekret Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije), poznat kao „Obznana“. Dekretom je definitivno zabranjeno djelovanje Komunističke partije, treće stranke u parlamentu, čime su njeni članovi definitivno stavljeni izvan zakona.

Ovim činom, koji je zapravo predstavljao početak stvarne diktature, prava radnika, iako zagarantirana novim Ustavom, drastično su smanjena. Da bi potvrdila prethodnu odluku, beogradska vlada je sljedeće godine uvela “Zakon o zaštiti države”, koji je potpuno uskratio i najmanji prostor djelovanja predstavnicima radnika u ostvarivanju vlastitih prava legalnim sredstvima.

2. Među tuzlanskim radnicima i revolucionarima

U tim okolnostima, trentinske obitelji Bancher i Mott, iako bi po uvriježenom “ključu etničke pripadnosti” bilo za očekivati da ih se vidi na drugoj, reakcionarnoj strani, aktivirale su se neočekivano i ne štedeći se. U početku podržavaju radnički pokret da bi postepeno postali njegov čvrsti oslonac i tvorci organiziranog djelovanja radnika u tuzlanskoj regiji.

Iako nisu imali slavenske korijene zajedno sa ostalim naprednim lokalnim aktivistima postali su glasnogovornici radničkog pokreta šireći ideje koje su već tada težile ujedinjavanju radnika cijele Europe.

Pisati o predratnom antifašističkom i revolucionarnom djelovanju Leonarda Banchera nije nimalo lako. Srećom, mnoge uspomene i epizode sačuvane su u važnom djelu posvećenom radničkoj borbi pod nazivom “Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji”.

Tuzlanska regija, industrijalizirana još iz vremena Austro-Ugarske, smatrana je na neki način avangardnim središtem radničke pobune. Broj radnika zaposlenih u tvornicama daleko je već tada premašio broj poljoprivrednika. Da bi se bolje posvetio borbi za radnička prava Leonardo se pridružio novoosnovanom tuzlanskom komitetu bosanskohercegovačkog radničkog pokreta ostavši mu vjeran do svoje tragične smrti.

Kada je na inicijativu velikog revolucionara Mitra Trifunovića Uče radio na osnivanju prvog radničko sportskog društva “Gorki” (iz kojeg će kasnije nastati i “FK Sloboda”), Leonardo je odmah izabran u upravni odbor s težnjom širenja socijalističkih i revolucionarnih ideja među mladim sportistima, postavši za te potrebe i vješt daktilograf. Važio je za najvičnijeg distributera zabranjenog revolucionarnog materijala jer je poticao radničku klasu da se organizira, pridruži sindikatima i suprotstavi ugnjetavanju od strane vlasti. Za tadašnju žandarmeriju njegovi podvizi su bili potpuno neobjašnjivi. U rekordnom vremenu, pješačeći noću i do 40 kilometara, uspijevo je “zasipati” tvornice i rudnike s više stotina letaka revolucionarnog sadržaja a jednom prilikom i sam grad Tuzlu sa oko 1200 istih. Ove činjenice oslikavaju ga kao iznimno hrabrog i smionog čovjeka. Iako mu je maternji jezik bio italijanski aktivno je pisao za tada ilegalni list – bilten poznat pod nazivom “Tvornica i njiva”. Ne može se negirati da je zapravo bio istinski revolucionarni učitelj pretvarajući kuću Banchera u pravo sjedište tuzlanskog radničkog pokreta.

U decembru 1932. godine dolazi do otkrivanja komunista i provale u partiji, tako da je i Leonardo Bancher zajedno s još nekoliko aktivista, uhapšen i zatvoren.

Nakon što je podnio žestoke torture i mučenja od strane isljednika, osuđen je na pet godina teškog zatvora, nakon čijeg isteka je obitelj trebala biti izgnana u Italiju – zemlju porijekla Banchera, bez prava na povratak u tadašnju Jugoslaviju.

3. I u zatvoru borac za radnička prava

Leonardu je prvo suđeno u Beogradu a zatim je prebačen u zatvor za političke osuđenike u Sremskoj Mitrovici. Tamo je nastavio širiti svoje ideje među zatvorenicima, stvarajući komunikacijsku mrežu koja je omogućila razmjenu kodiranih poruka bez potrebe da se zatvorenici međusobno vide i razgovaraju.
Ne odustajući od borbe za radničku stvar i na robiji, odlučio se 1933. godine pridružiti velikom štrajku zatvorenika, čime je ozbiljno ugrozio svoje već narušeno zdravlje.

Fotografije robijaša Mitrovačke kaznionice Servo Mihalj, Rodoljub Čolaković, Leonardo Banker

Umro je u jednoj beogradskoj bolnici 11. maja 1936. godine i već je sutradan pokopan na bolničkom groblju. Neposredno prije smrti primio je u posjetu cijelu obitelj. Posljednja slika oca koju će njegova djeca od tada čuvati, je slika izmorenog čovjeka koji čeka transfuziju krvi (praksa čije je troškove u to vrijeme snosila pacijentova obitelj). Iako se tom prilikom pravim čudom našla dobra duša koja mu je darovala krv besplatno bilo je sve izvjesnije da Leonardo gubi svoju posljednju bitku. Unatoč transfuziji Leonardo se nije uspio izboriti za život. Vijest o njegovoj smrti uzrokovala je niz protesta protiv režima Karađorđevića u Beogradu i Zagrebu. Posebno i jedinstveno pismo solidarnosti upućeno udovici Ljubici, potpisano do svih 136 političkih zatvorenika, svih onih koji su s njim dijelili svakodnevne patnje, ostaje trajno svjedočanstvo izvanrednih postignuća jednog čovjeka. Naročito ako se uzme u obzir da se neki od potpisnika u novoj Jugoslaviji postali ličnosti od velikog značaja za državu u kojoj su svim Narodima i Narodnostima trebala biti zagarantirana ista prava.Par dana prije isteka petogodišnje robije na koju je bio osuđen sada već pokojni Leonardo, u Bancherovoj kući su se pojavili žandari s dokumentom kojim se naređuje da udovica Ljubica i njezino troje maloljetne djece moraju hitno napustiti Kraljevinu Jugoslaviju i uputiti se prema onoj koja je navedena kao “zemlja njihovog porijekla”. Bivaju protjerani u Mussolinijevu Italiju. Državu u kojoj za sebe Bancherovi nisu mogli očekivati ništa dobro.

Samoj Ljubici Bancher situacija je bila prilično jasna već nakon što je njenoj djeci bio zabranjen upis u školu za školsku 1937/38 godinu. Već početkom jeseni 1937. godine tadašnji “putni listovi” službeno su izdati za cijelu obitelj.

Bancheri su u tuzlanskoj regiji, a poslije i u cijeloj BiH, bili cijenjeni i dobro poznati što je na sreću značilo da su njihovi brojni suborci radili na pronalaženju rješenja kako se oni ne bi morali seliti u tadašnju fašističku Italiju.

Zahvaljujući sredstvima takozvane “Crvene pomoći”, uspjeli su nabaviti ulaznice i pozivnice za čuvenu međunarodnu izložbu “Arts et Techniques dans la Vie moderne”, koja je otvorena u Parizu u maju 1937. godine. Ideja koliko luda toliko sjajna i originalna.

Poster međunarodne izložbe u Parizu 1937.

4. Put u Francusku sa krajnjim odredištem Sevran-Pariz

Nakon prisilnog odlaska iz Bosne i Hercegovine Bancheri su stigli u Sloveniju gdje ih je ugostilo nekoliko slovenskih poznanika, komunista i aktivista radničkog
pokreta. Nastaviviši put, međutim, umjesto da krenu prema italijanskoj granici bivaju „preusmjereni“ u Austriju odakle preko Švicarske stižu do Francuske.

Konačno odredište trebala je biti Rusija gdje je bio planiran nastavak školovanja za Leonardovu maloljetnu djecu ali ih je splet nesretnih okolnosti spriječio da stignu tamo. Obitelj se nastanila u Sevranu, u tadašnjem pariškom predgrađu, u stanu koji se nalazio iznad neke vrste kioska u vlasništvu obitelj Goudard.

Zgrada još uvijek postoji i danas je poznata kao “Place Gaston Bussiere”.

Ljubica se odmah zaposlila radeći kao čistačica, dok je Bruno, tada šesnaestogodišnjak, upisao neku vrstu građevinske škole kako bi nastavio obiteljsku tradiciju i postao zidar. Kako su sredstva iz fondova solidarnosti postajala sve oskudnija majka Ljubica i maloljetni Bruno preuzeli su potpuno brigu o maloj Vesni i malom Rinaldu.

5. Spreman odziv na apel De Gaulla

Iako se Leonardova supruga Ljubica nakon udaje za njega angažirala u radničkom pokretu i socijalističkim sindikatima izvodeći čak i rizične operacije te se već 1923. godine pridružila Komunističkoj partiji, pravi nasljednik oca revolucionara bio je najstariji sin, Bruno Bancher. Bruno je rođen u Tuzli 6. oktobra 1923. godine, a ne u Ljubljani (Slovenija) 1922, kako neki, uglavnom francuski izvori, tvrde na temelju onoga što je napisao francuski autor Harlay André u knjizi “Souvenirs de Bruno Bancher”.

Rodni list Bruno Banker – rođen u Tuzli

Nažalost, Harlay je jedan od rijetkih, ako ne i jedini autor, koji je posvetio nekoliko pisanih stranica ovom mladom junaku, porijeklom iz Bosne a trentinske krvi. Iskreno se nadam da će u budućnosti priča o Bruni biti ispričana odgovorno i korektno sa ispravljenim do sada objavljenim pogrešnim osobnim podacima.

Zahvaljujući obitelji Leonardove unuke, dobijena je u matičnom uredu u Tuzli kopija Bruninog rodnog lista, koji, sa nizom pribavljenih drugih dokumenata, čine  ovu priču, koja je već sama po sebi izvanredna, još posebnijom za trentinsku i italijansku zajednicu u Bosni i Hercegovini i za sve građane Tuzle.

Legendarni poziv od 18. juna 1940. godine emitiran na valovima Radio Londona putem kojeg je Charles de Gaulle tražio od Francuza da nastave sa tajnom borbom protiv Trećeg Reicha, Brunu nije ostavio ravnodušnim. Već 1941. godine, još kao maloljetnik, uključuje se u francuski pokret otpora. Sudionik je raznim vojnim operacijama, uključujući oslobađanje Sevrana, u kojem je i živio.

Početkom 1944. godine bio je prisiljen obustaviti aktivnosti jer se kao i mnogi morao odazvati prisilnoj mobilizaciji u organizaciji “TODT”, u takozvanoj “armiji zidara”, poslanoj da dovrši izgradnju Atlanskog zida (betonske zidine u fazi konstrukcije na atlantskim obalama Francuske s nizom utvrda koje je projektirao Treći Rajh kako bi spriječio iskrcavanje savezničkih trupa). Bruno se tamo nije dugo zadržao. Uspio je pobjeći i nakon kratkog razdoblja skrivanja u okrugu SaintGermanin-en-Laye, potpomognut od strane jednog poznanika i partizana, pridružio se pokretu FTP-a (Franc-Tireurs et Partisans), u okviru takozvane “Legije Garibaldi”. Nedugo nakon uključenja postao je zapovjednik 143. voda.

Bruno Banker u Sevranu oko 1941

Tokom 1944. godine Bruno Bancher organizirao je i vodio više akcije za oslobađanje Sevrana, kao što je akcija presjecanja željezničkih veza s ostatkom grada. Dana 27. augusta, tokom nacističkog artiljerijskog napada, Bruno biva teško ranjen pokušavajući zaustaviti jednog njemačkog vojnika. Ta akcija se za njega pokazala kobnom.

Njegovi suborci uspijevaju ga izvući s prve linije fronta, ali pokušaj spašavanja njegovog života biva neuspješan. Umro je dan poslije u 21. godini života.

Mjesto pogibije Brune Banchera

6. Život pun patnje i neizmjernog ponosa

Bruno Bancher počiva na groblju u Sevranu dok jedna ulica, koji vodi do mosta na kojem je njegov kratki ali intenzivni život tragično završio, nosi njegovo ime,
ulica Brune Banchera. Sumnjam da stanovnici Sevrana koji danas šetaju ovom ulicom poznaju bar neku činjenicu iz njegovog fascinantnog, kratkog, ali nevjerojatno dostojanstvenog životnog puta.

Ulica Bruno Bancher u Sevranu – Pariz

Vrijedi spomenuti da je do 1990-ih u Tuzli postojala i ulica posvećena njegovom ocu Leonardu.

Po završetku rata, majka Brune Banchera primila je (vjerovatno 1967. godine) orden francuski Ratni križ 1939- 1945, koji se daje za zasluge borcima palim u oslobađanju Francuske. Nije nedostajalo priznanja za zalaganje mlađeg sina Rinalda, koji se osim u Francuskoj borio i u Jugoslaviji zajedno s Titovim partizanima gdje je dočekao i kraj rata i kojem ovom prilikom nažalost nisam u mogućnosti posvetiti više pažnje koju nesumnjivo zaslužuje.

Francuski Ratni križ 1939-1945

Tokom mojih istraživanja zaključio sam da su dokumenti na italijanskom jeziku, dostupni neakademskom krugu, vrlo rijetki. Jedan od tekstova koji sam imao prilike konsultirati je tekst autorice Chiare Gobber koja se u svom djelu „Letteratura del migrante – Mondo ex e tempo del dopo” – interkulturalni projekt o Balkanu dotiče ove teme spominjući Leonidu Bancher, nećaku Leonarda Banchera i kćerku njegovog starijeg brata Simonea (Šimona), poginulog u Drugom svjetskom ratu, i njena zapisana sjećanja koja će 1980-ih biti uvrštena u “Jugoslavensku enciklopediju” objavljenu 1987. godine. Također, uočene netačnosti o Bruni Bancheru u elektronskim izvorima informacija, prvenstveno Wikipediji, treba apsolutno ispraviti shodno ponuđenim argumentima koji su dostupni u zvaničnoj dokumentaciji. Poželjno bi bilo proširiti istraživanja o životu i djelima članova obitelji Bancher u arhivama Italije, Austrije i nekadašnje Jugoslavije, a sveobuhvatna istraživanju objaviti kao posebnu monografiju o obitelji Bancher iz Tuzle.

Rad je adaptirani prevedeni tekst originalno objavljen na italijanskom jeziku za mjesečnik Udruženja „Trentini nel mondo“ autora Edvarda Cuceka.

Edvard Cucek
Autor 15.9.2020. u 09:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija