Logor „Muzej“ u Jablanici: Tendenciozno izjednačavanje zločina agresora i branitelja

Harun Čilić
Autor 1.7.2020. u 14:49

Logor „Muzej“ u Jablanici: Tendenciozno izjednačavanje zločina agresora i branitelja

Krahom SFR Jugoslavije, dolazi do buđenja nacionalističkih i klerofašističkih tradicija susjednih zemalja. Nekada najotvorenije socijalističko društvo postaje žrtva krvavog rata. Pod vođstvom ultranacionalističkih lidera, SDS teroristi i paravojne formacije počinju sijati strah i smrt širom Bosne i Hercegovine. Domoljubi i patrioti počinju sa formiranjem prvih jedinica i TO, s ciljem odbrane od moguće agresije.

Na političkom planu, kuje se prljava zamisao otuđenja teritorija Bosne i Hercegovine. 18.11.1991. u Grudama će HDZ formirati Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu u koju ulaze mnogobrojne opštine iz predjela Hercegovine, s njima i Jablanica. To bi predstavljalo otuđenje oko 30% legitimne teritorije Bosne i Hercegovine i pripajanje Republici Hrvatskoj, po drugom članu donešenom na sjednici Predsjedništva HZHB 23.11.1991.:

“Potvrđuje se volja hrvatskog naroda da se Hrvatska zajednica Herceg-Bosna pripoji Republici Hrvatskoj, te se pritom osporava legitimitet Stjepanu Kljujiću da predstavlja hrvatski narod u Republici Bosni i Hercegovini.”

Opština Jablanica se nalazi u sjevernom dijelu Hercegovine, okružena planinama Prenj, Čvrsnica i Vran, a sama je sječište najznačajnijih puteva i željezničke pruge u BiH, posjeduje respektabilne elektroenergetske objekte u slivu Neretve: HE Jablanica i HE Grabovica. Stoga je bila strateški važno uporište u toku rata.

Jablanica je bila primjer harmonije i zajedničkog života različitih konfesija i ubjeđenja. Prema zadnjem prijeratnom popisu, u Jablanici je živjelo 12.619 stanovnika, od toga 73% Bošnjaci, 17%  Hrvati, 4% Srbi i 6% ostali. Svi su imali jednako pravo na bilo koji nacionalni, religijski, kulturni i historijski identitet.

8.4.1992. godine HZHB formira Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Sva stradanja, uništenja i granatiranja su vršena sa strane HVO i HV, osim ispaljene dvije granate 1995. godine na lokalitet Lendava, sa srpskih položaja. Prije formiranja Opštinskog štaba teritorijalne odbrane u višenacionalnom sastavu, HVO će aprila 1992. godine zaposjesti artiljerijske položaje oko Jablanice: Strop, Risovac, Sovićka vrata, Pisvir, Bokševica i Falanovo brdo.

12.4.1992. godine HVO i HV napadaju Bosnu i Hercegovinu. Kažnjenička bojna iz Širokog Brijega uz pomog lokalnog čelnika HDZ-a Ivana Rogića autocisternom-bombom minirat će most na Aleksin hanu, te onesposobiti jednu kolovoznu traku.

Na sjednice i rad u Opštinskom štabu teritorijalne odbrane ne pojavljuju se imenovani predstavnici hrvatskog naroda, te u objekte planinarskog društva “Vilinac“ Jablanica na Risovcu i Vitlenici smještaju se vojnici iz Zapadne Hercegovine i formiraju se vojne organizacije HVO-a u svim naseljima gdje žive Hrvati. Hrvatska vojska počinje sa regrutovanjem stranih plaćenika i smješta ih u okruženje Jablanice.

29.4.1992. godine u Jablanicu dolazi general Hrvatske vojske Mate Šarlija zvani „Dajdža“, koji je tražen zbog ratnih zločina za vrijeme NDH, poslat direktno od strane predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, da se pobrine o pripajanju Herceg-Bosne Hrvatskoj. U daljnjem toku rata, HVO pokušava uspostaviti vlast u Jablanici i Teritorijalnu odbranu proglasiti nelegalnom vojnom formacijom.

Krizni štab opštine Jablanica na sjednici 6.5.1992. godine pokušava uspostaviti jedinstvenu odbranu grada, nažalost neuspješno. Čak i HOS pokušava da se distancira od politike HVO-a, dok HVO u Jablanici započinje formiranje svojih prvih odreda i akcija, te 29.7.1992. prisustvuju savjetovanju u Zagrebu.

8.8.1992. godine na blokadnom punktu OS Jablanica na Aleksin hanu pripadnici Kažnjeničke bojne izvršili su diverziju te tom prilikom ubili vojnike Begović Senaida i Begić Mirsada, a Begović Refika, Tufek Smaju, Begović Senada, Čilić Šaćira, Čilić Miralema, Morić Miralema i Mešić Kemala odvode u zatvor “Lora“ u Splitu.

11.9.1992. godine Vojna policija HVO Posušje pljačka sve konvoje koji prolaze preko Sovićkih vrata, a na putu spasa Jablanica-Posušje dešavaju se razne pljačke i otmice. Petokolonaši ne jenjavaju, ponajviše general “Dajdža“ svojim aktovima i djelovanjem pokušava svrgnuti vlast u Jablanici i uspostaviti prevlast Herceg-Bosne. Formiraju se MUP Herceg-Bosne, i vojno zapovjedništvo III bojne “Mijat Tomić“ u Jablanici.

Vrši se drumsko razbojništvo, isključuju se telefoni Bošnjacima, te se bespravno oduzima oprema i prostori. Vojna policija HVO Jablanica divlja po gradu. Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine apeluje na ARBIH da ne reaguje na provokacije i događanja oko uspostave vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

24.3.1993. godine otpočeli su sukobi HVO i ARBIH na Bokševici, dok je Ostrožac pod stalnom vatrom sa Falanovog brda. HVO želi izvesti od ranije smišljenu evakuaciju hrvatskog stanovništva. Uvedeno stanje borbene gotovosti.

17.4.1993. godine u 9.00h započinje akcija osvajanja Jablanice. Kako Alojz Radoš zapisuje: “Gore(na Risovcu) je sve mobilno, aktivno ‘Veselo’, spremni su da se posao ‘odradi’ za dva dana, da sutra popijemo kavu u Jablanici. Gore su mnogi visoki dužnosnici na čelu sa Miljenkom Lasićem koji zapovijeda operacijama. Gore je i legendarni ‘Tuta’, ‘Mićika’ i njegovi specijalci, topništvo, minobacači i slično. Dobivamo izvješća da tačno pogađaju zadate ciljeve, prvo Ostrožac i punkt, potom po Potprenjskim selima, zatim i po Jablanici i to: “Zlate, Baćina, Jelačiće, Podbrežje.“

Kao posljedica neselektivnog granatiranja HVO-a sa okolnih artiljerijskih položaja, Jablanica je pretpjela mnoge civilne žrtve. U njihovu čast, podignuto je spomen-obilježje.

Ratni zarobljenici su zadržavani u zatvorskim prostorijama Policije SJB MUP-a do 72h, te kasarnama. Zbog malih kapaciteta tih objekata, donešena je odluka da se Muzej “Bitke za ranjenike na Neretvi“, isprazni i da se eksponati prelociraju. Izbjeglice iz okolnih sela i gradova su bile smještane u fiskulturnim salama OŠ “Suljo Čilić“ Jablanica i Srednje škole Jablanica, a zbog stalnog porasta izbjeglica, premješteni su u prostorije Muzeja, u prizemlju, dok su podrumske prostorije za održavanje muzeja bile profilisane kao zatvor u kojem su držani zarobljeni vojnici HVO-a i vojnici ARBiH koji su odbijali odlaziti na prve linije. Izbjeglicama je nuđena mogućnost odlaska u domove svojih bližnjih i poznanika u Jablanici. To je također jedan od pokazatelja o postojanosti logora.

Kako saznajemo, zajedno sa hrvatskim civilima su bili izbjegli Bošnjaci iz Stoca, koje pokušavamo kontaktirati zbog izjave o navodnom logoru. Nikada prije nije uzeta njihova izjava. Slijedi dokumentacija koja dokazuje karakter objekta muzeja kao izbjegličkog kampa:

Takozvani logor “Muzej“ u Jablanici nije bio ni približno sličan logorima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Čak ga je nepravilno i nazvati logorom, jer po svojoj konstrukciji nije obuhvatao nijednu karakteristiku logora, tačnije sabirnog logora. U zatvoru muzeja su se dešavali pojedinačni zločini određenih pripadnika ARBiH. Najčešće žalbe hrvatskih civila su zbog oskudice hrane, koja je vrijedila za sve, ne samo za zarobljenike i smještene izbjeglice.

Prema posljednjoj izvijesti Krivičnog zakona i sudskog procesa vođenog od 2011. godine do 2014. godine, muzej je  nazvan “zarobljeničkim objektom.“ Za zločine su osuđeni Mirsad Tahirović “Deba“ na pet godina, zbog nečovječnog postupanja nad zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u zarobljeničkom objektu “Muzej“, te Nihad Bojadžić zbog premlaćivanja jedne osobe hrvatske nacionalnosti u istom objektu.

Za naš portal je govorio Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša, o svojim doživljajima iz “Muzeja“: “Nakon napada sela Grabovica, ja sam ranjen i zarobljen. Nalazio sam se na samoj HE Jablanica, u jednom malom tunelu. Naišao je HVO transporter, koji je zarobljen na prethodnom punktu, zatim su zapucali na nas. Sa mnom su bila dva ili tri pripadnika HVO-a, prilazili su nam, te su ih ispitivali o imenima i udarali ih šamarom. Došao sam na red i jedan vojnik ARBiH me prepoznao, jer sam bio prosvjetni radnik u Jablanici. Ja sam bio zapovjednik pa su znali za mene. Međutim to je bila greška, jer mi nismo napadali nikoga. Uhvatio me za kosu, i preko noge me oborio na zemlju i udario me dva puta, zatim su naišla njegova dva suborca, te su me monstruozno tukli, gurali mi cijev puške u usta, itd. Krv mi je tekla iz nosa i usta. Zatim sam se pridružio trojici ili četvorici vojnika HVO-a prema punktu, i stiglo je sanitetsko vozilo za ranjenike Armije. Na svu sreću, tu se našao jedan medicinski tehničar Doma zdravlja Jablanica, kojemu ovo ne mogu zaboraviti, i rekao je vozaču ‘I Karlo je za bolnice, povezi i njega.’ Došli smo pred bolnicu, i legao sam na jednu klupu, zatim me jedan doktor pitao šta me boli, i smjestili su me u jednu prostoriju sa ranjenicima. Tako je počelo vrijeme zarobljeništva, za medicinsko osoblje stvarno nemam nikakve primjedbe. Nakon dva mjeseca, bez propusnice, stiglo je vozilo policije vjerovatno, i obukao sam košulju i prevezli su nas u muzej. Taj muzej je 14.4. ispraznilo ratno predsjedništvo, i tu su dovođeni zarobljeni Hrvati. Smjestili su me u podrum i nakon nekoliko dana su dovodili i druge. 28.7. u muzej je dovedeno oko sto četrdeset i više žena i djece, staraca. Nakon četiri do pet dana, u podrumu je bilo šest prostorija koje su služile za održavanje muzeja. U drugoj prostoriji sa desne strane bio je jedan prozor okrenut prema Neretvi, a jedan prema hodniku. Na tom prozoru pojavio se Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik, pogledao je lijevo-desno, a zatim nakon dvije ili tri minute na vratima se pojavio vojnik Tahirović, zvani Deba. Pravo je pogledao u mene i rekao: ‘Karlo’, ja sam se začudio, a prije toga je pozvao jednog vojnika iz Grabovice. Mislio sam da će da nas pozove da pokažemo u Grabovici položaj bunkera, šta ja znam. Kad sam izašao na hodnik, stao je za suprotni zid i rekao: “Lezi tu.“ Ja lego, dižem ruke iznad glave, stajao je meni sa lijeve strane i snažno me udario u bubrege i reče: “Hoćeš li ubijat muslimane majku ti jebem?!“ Zatim je počeo skakati na mene, skakao mi je na kralježnicu i na bubrege, a ako bih spustio ruke, i tukao me i udarao i udarao, toliko da sam saznao da sam imao dva polomljena rebra. U jednom trenutku, Nihad koji je stajao na kraju hodnika je rekao: “Dobro, dođi sad ovamo.“ On mi reče da se dignem, i prijeti mi pištoljem i govori: “Ubit ću te Kur’ana mi.“ Ja gledam da li je normalan ili nije, vidim da nema šale. Dopuzao sam do štoka vrata moje ćelije, i pokušao sam se podići i tad me udario pesnicom u potiljak, i ja sam pao u svoju ćeliju i on je otišao. Stražar je zaključao prostoriju, a ja sam jaukao i pozivao doktora. Nakon nekog vremena stigao je doktor, koji je došao da obiđe žene i djecu gore u prizemlju. Pogledao me, a ja nisam mogao maknut sobom, mahnuo je glavom vidjevši da su mi modra leđa. Prolazili su dani, da Vas ne dušim s time. Odveden sam u Dom zdravlja, gdje me pogledao doktor i rekao moram te operirati. Mislio sam da će me zadržati u bolnici, međutim vraćen sam u muzej. Osobno, nakon tih batina nisam imao više problema. Odveden sam u samicu i tu sam bio ostatak vremena. U logoru sam proveo devet mjeseci. Desilo se silovanje djevojke koja je odvedena u Rogića kuće.“

Ne postoje dokazi o sistematskom ubijanju i maltretiranju zarobljenika niti civila. Štaviše, u podnožju se nalazi slika koja dokazuje da “Muzej“ nije bio logor, nego da su podrumske prostorije korištene kao zatvor za zarobljenike i opisano je postupanje prema njima. Prema “Bosanskoj knjizi mrtvih”, Mirsada Tokače, u Jablanici je ubijeno četrdeset dvoje civila hrvatske nacionalnosti. Dobar dio njih je poginuo od granate ispaljene sa položaja HVO-a. Zarobljenici su bili primorani na prisilni rad, tj. kopanje borbenih linija na Pisviru.

Harun Čilić
Autor 1.7.2020. u 14:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija