Medijska kultura sjećanja – u znak sjećanja na 25 godina genocida u Srebrenici

tačno.net
Autor 31.7.2020. u 11:55

Medijska kultura sjećanja – u znak sjećanja na 25 godina genocida u Srebrenici

Fondacija Friedrich Ebert Stiftung organizirala je online diskusiju pod nazivom „Medijska kultura sjećanja – u znak sjećanja na 25 godina genocida u Srebrenici“. Gosti ove diskusije bili su prof. dr. Dženana Husremović, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, prof. dr. Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Vedran Džihić, viši stručni saradnik na austrijskom Institutu za internacionalnu politiku i predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču, Hariz Halilović, profesor na RMIT Univerzitetu u Melbourneu i gostujući profesor na Univerzitetu u Kaliforniji, Srđan Puhalo, socijalni psiholog i Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik online magazina BUKA. Moderator u ovoj diskusiji bio je Adnan Rondić, novinar Aljazeera Balkans.

Tematska težišta ove diskusije bili su:

-Šta je kultura sjećanja?

-Kako se ogleda u Bosni i Hercegovini, i kako u okruženju?

-Kakva je uloga medija u procesu suočavanja s prošlošću i gradnji kritičke kulture sjećanja?

-Šta sve utiče na medijske narative?

-Šta je do medija, na šta mediji ne mogu uticati?

-Kakav je uticaj medijskih sadržaja na porodice žrtava?

Na samom početku diskusije, prof. dr. Lejla Turčilo definisala je šta je to zapravo medijska kultura sjećanja te koji bi to sve akteri trebali biti uključeni u kulturu sjećanja i kako to, u kontekstu u kojem govorimo, izgleda kod nas u BiH.

„Medijsku kulturu sjećanja možemo razumijevati samo u jednom širokom kontektu, kao niz mehanizama putem kojih se sjećanje kao kulturni sadržaj oblikuje i cirkuliše u društvu, u društvenom polju. Jasno je da se kultura sjećanja razvija i u društvu aktuelizira kroz komunikaciju i identifikaciju, kroz komunikacijske i identifikacijske procese i upravo tu zapravo vidimo ulogu medija kao aktera kulture sjećanja. Naprosto, kroz kulturu sjećanja različite grupe oblikuju sadržaje putem kojih nastoje uspostaviti simboličke zalihe. U tim simboličkim zalihama, kao društva pronalaze sami sebe. Ključno je napomenuti da se kultura sjećanja uvijek prožima kroz različite društvene procese i upravo zato imamo i političke manipulacije sjećanjem i relativizaciju određenih događaja aktera iz prošlosti u određenom trenutku i naravno kad se kaže da se kultura sjećanja, na izvjestan način, prožima sa društvenim procesima onda je jasno da sve podjele ili fragmentacije u tom društvenom polju dovode do različitih tumačenja prošlosti. Postoji nekoliko trendova ili tendencija koje uočavamo u društvu pa samim time i u medijima, jedan od njih je zahtjev za sjećanjem nasuprot zahtjeva za zaboravom.

Ja osobno smatram da je kultura sjećanja ključna i da je nemoguće bez interpretacije prošlosti i bez kulture sjećanja imati kvalitetnu budućnost. Imamo istinitu nasuprot lažne interpretacije prošlosti. U današnjem, pogotovo digitalnom dobu svačija istina jednako vrijedi, odnosno pokušava jednako da vrijedi. Birokratizacija i spektakularizacija sjećanja na određen način, samoodređenim datumima, povodima, ceremonijalno i slično, sve se to prelama u medijima jer su oni dio društva i dio sistema. Nije pametno niti fer teret ovako važnih pitanja ostavljati isključivo medijima, zanemarivši druge aktere, a puno ih je kako u bosanskohercegovačkom društvu tako i drugim društvima, koji trebaju da podijele taj teret kulture sjećanja sa medijima“, naglašava prof. Turčilo.

Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik online magazina BUKA, prokomentarisao je da je vrlo mali broj ljudi koji žele da pričaju o ovoj temi.

„Pričati o Srebrenici na način na koji to nije dio mainstream-a u BiH i raditi to godinama, kako to BUKA radi već 20 godina nije jednostavno, nije lahko. Način na koji mi pristupamo ovoj temi ne odgovara podjednako ni Sarajevu ni Banjaluci. Političke poruke pomirenja u BiH, koje podrazumijevaju suočavanje sa prošlošću se ne isplate, one politički ne donose poene. Na kraju oni koji su ih izrekli ih se odriču.“

Srđan Puhalo socijalni psiholog i novinar u prvom dijelu diskusije naglasio je u BiH nema činjenica, odnosno da svako ima svoje činjenice tako da Srbi imaju svoje činjenice, Hrvati imaju svoje, Bošnjaci svoje.

„Imat ćemo činjenice kada te činjenice postanu za sve obavezujuće. Kada ti brojevi budu opšteprihvaćeni od jednih, drugih i trećih. Onda možemo govoriti o činjenicama, a tek onda o interpretacijama. Činjenica je da imamo presude dva suda da se desio genocid. To u Republici Sprskoj nije činjenica, to je dokaz političke pristrasnosti suda u Haagu, tako se to interpretira. Nemamo činjenice, nemamo okvir u kojem će se kretati neko i koji će biti obavezujući, jer kada se izađe iz tih okvira to će postati degutantno i bezobrazno. Tu je taj ključni problem, što država Bosna i Hercegovina nije uspjela da dođe do tog minimalnog konsezusa, ne o interpretaciji već o činjenicama i poštivanju tih činjenica. Vi ne možete očekivati od nevladinog sektora, od pojedinaca i medija da to urade. To mora uraditi država. A svi znamo da država neće da uradi, odnosno političari. Imali su 25 godina da popišu žrtve u državi, da popišu žrtve u i oko Srebrenice. Oni to nisu uradili.

Ne mislim da se mi ovdje suočavamo sa prošlošću, mi nismo ni počeli da se suočavamo sa prošlošću. Suočavanje sa prošlošću treba da počne onda kada domaći političari i domaći sistem krene to da radi. Sve dok to dolazi sa strane ili od pojedinaca to nije suočavanje sa prošlošću nego održavanje vatre da to ne padne u zaborav. Ja to tako vidim“ naglasio je Puhalo.

Hariz Halilović, profesor na RMIT Univerzitetu u Melbourneu i gostujući profesor na Univerzitetu u Kaliforniji, poručio je da mi živimo u jednom post-genocidnom društvu, koliko god to negirali pojedinci i etničke ili bilo kakve druge grupe.

„Mi imamo jedan arhiv činjenica koje nisu samo proizvoljne ili su prikupljene statističkim metodama nego je svaki dokument, svaki materijalni dokaz koji je prošao sud u Haagu provjeren, postoje tu ne samo brojevi, nego ko je šta učinio, naredio itd. Mi tek treba da se pozabavimo velikim izvorom činjenica koje dijelimo i baštinimo. Treba da shvatimo kao društvo i pojedinci da živimo u jednom post-genocidnom društvu, koliko god to mi negirali kao pojedinci ili kao etničke ili bilo kakve druge grupe.

Taj kritički odnos prema prošlosti je bitan, prevazilaženje prošlosti, ta borba za prevazilaženjem prošlosti. To nije i ne treba ostaviti političarima. Političari će raditi ono što im je u tom trenutku od koristi. Nažalost, svjedoci smo da ono što je neposredno nakon rata smatrano ekstremnim i neprihvatljivim i čak nekulturnim postalo mainstream. Taj ekstremizam ne da je ublažen nego je dobio formu politički prihvatljivu. Sloboda govora, pogotovo u medijima, se pretvorila u slobodu širenja mržnje, nešto što bi trebalo biti sankcionirano.

Mi smo jedno post-genocidno društvo i na svima nama je, ta generacijska odgovornost, ne da to negiramo nego da se konfrontiramo aktivno s tim, da na tome naučimo kao što je njemačko društvo naučilo i da izađemo kao bolji ljudi.“

Vedran Džihić, viši stručni saradnik na austrijskom Institutu za internacionalnu politiku i predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču istakao je da je ovo pitanje pitanje svih generacija i da će zauvijek ostati pitanje svih generacija u BiH, ali i u Srbiji i Hrvatskoj, u širem okruženju ali na neki način i na globalnom nivou, pošto genocid  koji se desio u BiH nije samo evropsko nego i globalno pitanje, pitanje humanosti čovječanstva nakon Drugog svjetskog rata.

„Ja mislim da ovdje ima fenomen koji nije samo bosanskohercegovački fenomen, a to je činjenica da mi imamo na neki način i kroz socijalne medije, jednu otvorenu bitku između istine i činjenice, koja je poprilično jasna što se tiče Srebrenice i rata u BiH, a s druge strane terora mišljenja. Kada mišljenje i mišljenja počinju da mijenjaju činjenice i počinju da stvaraju jednu novu stvarnost onda se nalazimo u jednom post-faktičnom dobu. Ja mislim da mi generacijski i iskonski moramo da postavimo govor istine i činjenice kao neumoljiv govor, bez kojeg se ne može, bez kojeg nema društvenosti. I ako odustanemo od ustrojavanja na tome da se mora govoriti taj neumoljivi govor istine ulazimo u totalni defektizam iz kojeg nema izlaza.

Druga stvar, mi imamo fenomen temporalnosti, vremenskog toka stvari. Sjećate se kad je Milorad Dodik prvi put negirao genocid, kada je prvi put govorio o secesiji i potrebi za secesijom RS-a – uzbuna, CNN, svjetski mediji. Danas kada Dodik spominje mogućnost secesije ili negira otvoreno genocid, to više nije vijest ni za lokalne medije. Ovdje imamo krucijalnu opasnost, a to je temporalnost koja je generacijska opasnost, da se kroz stihijsko, postepeno mijenjanje svijesti, parametara dozvoljenosti, odnosa prema činjenicama, da se stvara jedan otupljeni, sanitizirani common sense, koji postaje svakodnevan, banalan i relativira sve.

Užas revizionizma i ovoga što se dešava svakodnevno i užas ovog našeg umora jeste rezultat te temporalnosti, ali ako prihvatamo temporalnosti prihvatamo suštinski poraz bh. društva i pitanje kulture sjećanja je uvijek pitanje demokratičnosti odnosno nedemokratičnosti društva u kojem živimo. Mi moramo reći jasno i glasno da smo mi jedno etnopolitički rascijepano društvo, da nemamo društvenost, a bez društvenosti nemamo ni zajedničku kulturu sjećanja.”

Prof. dr. Dženana Husremović, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dodaje da sama kultura sjećanja predstavlja ono što jedna grupa definira i brani od država kroz neke uspostavljene mehanizme, bilo da su ti mehanizmi simboli, aktivnosti, rituali, neritualne aktivnosti, itd. Ono što je vrlo bitno znati jeste da se kultura sjećanja veže za velike grupe.

„Činjenice kao takve postoje, one su objektivne i tu nema puno priče, ali interpretacija tih činjenica je ustvari dio nečega što postaje mentalitet jedne velike grupe. Mi moramo uvijek imati na umu da je nakon ovoga rata jedna od nevjerovatno bitnih stvari na području naše države bilo napraviti identitet velikih grupa. Ta tri osnovna identiteta koja su na ovom prostoru nastala, dakle identiteti Bošnjaka, Srba, Hrvata građeni su na određenim temeljima, a ti temelji su prije svega: vjera, nacija, tlo, jezik i historija, tumačenje, itd. Vrlo bitan koncept je koncept socijalne traume. U psihologiji je pitanje traume jako važno pitanje. Pitanje socijalne traume kao takvo predstavlja koncept dijeljenja traume unutar jedne velike grupe. Taj koncept dijeljenja traume uključuje socijalnu reprezentaciju nekog događaja koji kao takav postaje srž, dio identiteta te velike grupe. Razmislite šta za vas znači cvijet Srebrenice. Da li je to za vas obični broš? Činjenica da postoji simbolika, narativ koji razvija velika grupa, koji postaje dio njihovog identiteta, između ostalog podrazumijeva prilagođavanje činjenica da bi se taj identitet mogao razvijati i da bi mogao da opstane. Ono što je vrlo bitno jeste da ova socijalna trauma ima potencijal, a to je transgeneracijsko prenošenje. Jedan o ključnih zadataka preživjelih, bilo da su oni na ovoj ili onoj strani jeste da se socijalna trauma prenese na naredne generacije u ovom ili onom obliku.”

tačno.net
Autor 31.7.2020. u 11:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija