Mit kao zamka ili kao sudbina 

Ibrahim Prohić
Autor 12.9.2022. u 18:48

Izdvajamo

  • U kompleksno polje faktora sportskog uspjeha neću ulaziti. Načelno, i uspjeh i neuspjeh je posljedica. Za ovu priliku apostrofiraću važnost kontinuiteta (sastava igrača i stručnog tima) što ne posjeduje niti jedan klub u BiH. Za razvoj bi se moglo krenuti od toga. Zaključite sa Dudićem ugovor na četiri godine (tzv. olimpijski ciklus) i ne tražite instant uspjeh preko noći. (Da Liverpul i Bajern igraju u BiH njihovi treneri već bi nakon posljednjih neuspjeha dobili otkaz iako je riječ o dva od pet najboljih trenera po mojoj subjektivnoj procjeni)!?

Povezani članci

Mit kao zamka ili kao sudbina 

Izvor: N1 / F.Z

Rezultat je posljedica
(i u sportu i u politici)

FK ‘Sarajevo’ opet bez pobjede. (Sarajevo – Široki Brijeg 0:0). U posljednjih pet utakmica tri puta neriješeno, visok poraz od ‘Zrinjskog’ i tek jedna pobjeda nad slabašnim ‘Leotarom’. Od mogućih petnaest tek šest bodova. Nimalo šampionski. Mimo ambicija i očekivanja.

Da li imaju ekipu i trenera da ove rezultate tretiraju kao neuspjeh ili je to realnost kluba. Pazi, ne tima, već kluba!

Čitam tvrdnju (izgleda) dobrog poznavaoca stanja u FK Sarajevo,  ‘srušen je MIT o Dudiću’ (Feđa Dudić, trener ovog kluba).

Ta me je tvrdnja potakla na razmišljanje  i ovako pisanje.

Možda bi trebalo razumijevanje stanja i problema u ovom klubu tražiti, između ostalog, u  sferi socijalne psihologije. Ili, možda tamo ponajprije!?

O mitu i mitomaniji s kojom živimo intenzivno decenijama valja govoriti i to ne samo kad je sport u pitanju.

Da kratko podsjetim da je mit oblik nerealističnog mišljenja koji se temelji na potrebama (često nesvjesnim), emocijama i sentimentima koje nisu kompatibilne s realitetom, odnosno stvarnim mogućnostima. Mit, dakle, igra na nesvjesnu motivaciju. Mit je zavodljiv jer potkrepljuje dnevno sanjarenje i hrani iluziju da je sve moguće.

Junaci u mitovima mogu da lete, da skaču s brda na brdo. Oni su nepobjedivi i besmrtni. S njima se identificiraju i bolje osjećaju u svom realitetu svi jadnici.

Vratimo se Klubu i treneru.

Ko je stvorio mit o Dudiću, na osnovu čega i za koje, odnosno čije potrebe?

Na osnovu nespornog uspjeha koji je ovaj trener ostvario s ‘Veležom’ ili!?

Je li Dudić mit (koji je srušen što je sudbina svih mitova, prije ili kasnije) ili je on samo junak u mitu o FK Sarajevo? Junak kojim se upravlja ili žrtva po potrebi?

Radi se o klubu koji posljednjih decenija živi na mitu o veličini i važnosti objektivnog rejtinga, statusa i sportskih rezultata u jakoj Jugoslovenskoj ligi.

Oni ne razumiju ili ne prihvataju novi realitet, tj činjenicu da se supstancijalno promijenio društveni kontekst što zakonomjerno determinira odnose u sportu i redefinira red veličina.

Grad Sarajevo, pa i klub ‘Sarajevo’ (slično je i sa ‘Željom’) nisu ono što su bili. No, oni odbijaju da to shvate i prihvate.

Sarajevo je samo oficijelno, dakle simbolički glavni grad BiH. Faktičko stanje u većini bitnih segmenata (organizacija i finansije posebno) je sasvim drugačije. Ukratko, značaj i utjecaj Sarajeva je prostorno i funkcionalno limitiran. Kako se to odražava na sport?

Do rata talentovani igrači u svim gradovima BiH smatrali su da je igrati u Sarajevu ili Veležu bio olimp njihovih sportskih ambicija (samo su rijetki mogli dobaciti do Beograda, Zagreba, Splita i državne reprezentacije).

Sad nije tako. Umjesto nekadašnje koncentracije sada imamo distribuciju ili disperziju igračkih potencijala.

I pored toga ‘Sarajevo’ bi moglo biti bolje nego što je trenutno. I bivali su i u ovome periodu šampioni, ali nemaju kontinuiteta. Uspjesi su više incident, izuzetak nego pravilo. Da bi se to promijenilo nužno je izaći iz prošlosti u svijet realnih odnosa. Temeljni problem nije u prošlosti, kakva god da jeste, već u tome kako se sada odnosimo prema toj prošlosti, kako je razumijevamo i kako se prema tome ponašamo.

U FK Sarajevo zanemaruju jedan od temeljnih postulata sportske filozofije, a on glasi: U SPORTU SE NE PRIZNAJE MINULI RAD. Ne može se sada pobjeđivati na osnovu onoga što ste nekad bili. Hic Rhodus, hic salta! Rekli bi stari Latini. (Ovdje je Rodos, ovdje skoči!) Drugačije rečeno, pokaži ovdje (na licu mjesta) što znaš i umiješ. U psihologiji se taj princip označava kao ‘ovdje i sada’, dakle, ni u prošlosti ni u budućnosti.

Pomenuti trener i junak iz nametnutog mita nakon posljednjeg neuspjeha objašnjava kako nisu imali ni sportske sreće, svjestan da to nije opravdanje. Razumljiva je frustracija, pa i upotreba tzv. odbrambenog mehanizma (naći dobar razlog za neuspjeh). Svoju tvrdnju argumentira činjenicama, 15 šuteva na gol, te četiri udarca u okvir gola.

No, činjenica je i to da ni jedna lopta nije završila u mreži? Nedostatak sportske sreće ili posljedica dubljih korelata!?

Hipotetičko (moguće) objašnjenje (s moje daljine jer nema direktan uvid u stanje u timu) valjalo bi potražiti u dekonstrukciji mita o veličini Kluba!?

Mit o sopstvenoj veličini, značaju i superiornosti nameće kao imperativ pobjedu. Igrači koji sada igraju u timu (ne ulazeći u njihove fudbalske kapacitete) očito nisu sposobni da se nose sa pritiskom koji determinira pomenuti imperativ. Zato im možda u odlučujućem trenutku nedostaje mirnoće, koncentracije i racionalne motorike. Onaj imperativ na nesvjesnom planu može onemogućiti igrača da šut izveden na optimalan, tj efikasan način. Koji djelić sekunde prije (žurba) ili koji djelić sa zakašnjenjem (zbog sporosti u donošenju odluke jer se plaši neuspjeha) za posljedicu može imati promašaj ili u boljem slučaju pogođen okvir gola. Dodajmo još da uzrok promašaja može biti i u tome što igrači ne poznaju dovoljno elementarne principe biomehanike (ugao pod kojim se nalazi tijelo ili dijelovi tijela u odnosu na loptu, protivničke igrače ili gol) ili ih nisu automatizirali!?

Da rezimiram, igrači i tim trebaju mir, koncentraciju, racionalnost, samokontrolu. To su uslovi za uspjeh i to bi trebalo postaviti kao primarni cilj. Kad se shvati da šut u okvir gola (a ne u mrežu) nije odsustvo sreće već posljedica pripreme za utakmicu i kad se u skladu s tim načine potrebne promjene i u trenažnom procesu i u psihološkoj pripremi biće više ‘sportske sreće’, tj. lopti u mreži protivnika.

U kompleksno polje faktora sportskog uspjeha neću ulaziti. Načelno, i uspjeh i neuspjeh je posljedica. Za ovu priliku apostrofiraću važnost kontinuiteta (sastava igrača i stručnog tima) što ne posjeduje niti jedan klub u BiH. Za razvoj bi se moglo krenuti od toga. Zaključite sa Dudićem ugovor na četiri godine (tzv. olimpijski ciklus) i ne tražite instant uspjeh preko noći. (Da Liverpul i Bajern igraju u BiH njihovi treneri već bi nakon posljednjih neuspjeha dobili otkaz iako je riječ o dva od pet najboljih trenera po mojoj subjektivnoj procjeni)!?

Druga sugestija, u klubu u novoj sezoni, u pravilu, ne smije biti više od tri nova igrača, odnosno klub mogu napustiti samo tri igrača iz tzv. prve postave. U skladu s tim, trebalo bi u definiranju sportske politike znati jezgro tima za naredne tri godine. To je vizija koja pretpostavlja potrebnu kohezivnost u timu i izgradnju timskog identiteta. (Možda zbog problema na tom polju prebogati PSG krcat vrhunskim igračima ne može ostvariti zacrtane ciljeve!?)

Da bi se pobjeđivalo važno je neuspjeh shvatiti na pravi način. Ako ne učiš na porazu neuspjeh se ponavlja i razvoj izostaje.

p.s. Kakve  veze ima naprijed rečeno sa izborima 2. oktobra?

Za uspjeh (izbor politika koje žele reforme i bolji život) je i tu nužno izaći iz mitova u svijet realne egzistencije. Ako to ne možemo krajnji domet je šut u okvir gola, često i gol u sopstvenu mrežu.

Ibrahim Prohić
Autor 12.9.2022. u 18:48