Mladić, njegova krivica i njegova kazna

Povezani članci

• Dujin duh i ja
• Habulin: Hrvatska danas u prekrojenoj povijesti, punoj laži, traži inspiraciju i put za budućnost
• PUBLIKACIJA ZA UMETNIČKU IGRU CTEПART PRESTAJE SA RADOM
• Predrag Kojović: Stvarat ćemo ambijent pravne države u kojem će obilježavanje ovakvih datuma biti sankcionisano
• Samostalni sindikat radnika BHRT-a održao proteste
• Njuz je ovlašten da objavi

Bilo šta drugo nego doživotna kazna za Ratka Mladića bilo bi pljuvanjem u lice preživjelim žrtvama rata u Bosni – svim onim do čijih života je prije četvrt stoljeća nevjerovatno bolno pogodilo bješnjenje soldateske na čelu sa tim generalom.

Bilo je to doba kada smo sa nevjericom gledali kako se nedaleko, samo nekoliko stotina kilometara od nas, vrši artiljeriska paljba kao u drugom svjetskom ratu na opkoljena mjesta puna izgladnjelih i ustrašenih ljudi.

Mladić je simbolom toga najgorega što se tada odigralo na Balkanu: koncentracionih logora za zarobljene Bošnjake, sistematskog silovanja žena, orgija sadizma, sve ustanovljeno u njegovom pobjedničkom planu koji je cinički ali tačno označen kao etničko čišćenje.

Nikada nije izrazio ni najmanji osjećaj kajanja pa ni po svome hapšenju u Srbiji 2011. godine i prebacivanja u zatvorsku ćeliju u Haag. Zato možemo samo pretpostavljati otkud takva okrutnost u čovjeka koji je iza sebe imao uspješnu karijeru oficira u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Dobar dio života služio je u Makedoniji i naučio se dobro govoriti makedonski. Bio je obljubljen među vojnicima. Imao je ženu i dvoje djece. Prije nego što je započeo rat bio je sve samo ne kandidatom da jednom postane krvnik osuđen za ratne zločine.

Ali ustvari je svejedno kada i zašto se u njegovoj glavi probudila monstruozna mržnja koja se paradoksalno pojačala nakon što je njegova kćerka Ana, očigledno prestravljena vjestima o djelima svoga oca, 1994. izvršila samoubistvo u svojoj dvadesettrećoj godini.

Godinu dana kasnije, dakle 1995. Mladić je na samom kraju bosanskog rata pregazio nekoliko muslimanskih enklava i istočnoj Bosni koje je, treba to znati, UN označio za “sigurnosne zone”. Najstrašnije se ponio u Srebrenici, gdje je odvojio muškarce i dječake od ostalih a potom ih postreljao i zakopao u izbagerovane grobnice.

Bio je to i ostao najveći masakr u Evropi od 1945. godine. Tada je u roku od dva dana ubijeno osam hiljada ljudi.

Može samo poželjeti da model balkanskog tribunala može funkcionisati i u drugim slučajevima kakav je ukrajinski ili sirijski.

Međutim ta nada je slaba, u najmanju ruku danas. Ali to što je Mladić iza rešetaka je podsjetnik da nekada, možda rijetko ali ipak pravda dostigne i najveće od svjetskih zločinaca.

 Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

ihned.cz