Muhamedbegović: Minimalne plate za maksimalno izrabljivanje

Almir Muhamedbegović/nomad.ba
Autor 29.12.2021. u 14:19

Muhamedbegović: Minimalne plate za maksimalno izrabljivanje

foto: TIP.ba

Plate ćemo povećati malo sutra ili prekosutra, ako nas država pogura

Počevši od oktobra ove godine, svjedoci smo agresivne medijske kampanje strastvenih kolekcionara ekstra profita i jeftine radne snage, okupljenih u Udruženju poslodavaca FBiH. Reagujući na najave JP Elektroprivreda BiH o izglednom poskupljenju struje, pomenuto udruženje intenzivno i uporno putem, brojnih plaćenih medijskih nastupa odašilje „oštra upozorenja“ svom vjernom savezniku Vladi Federacije BiH, pri tome podlo prijeteći svojim bijedno plaćenim radnicima.

Piše: Almir Muhamedbegović

Ostvare li se najave JP Elektroprivreda BiH o poskupljenju struje za njihove kompanije koje kupuju struju po tržišnim principima, objašnjavaju nam poslodavci, ne samo da će sve poskupiti, nego će uslijediti i veliki val otpuštanja radnika. Pri tome ovo udruženje poduzetnika ne propušta da „objasni“ javnosti kako neće moći doći ni do povećanja minimalnih plata radnicima. Mada to, uvjeravaju nas krupni poslodavci, istinski i silno žele.

„Ukoliko električna energija zaista ode preko 100 ili 120%, kako je najavljeno, rezultat će biti otpuštanje radnika,“ zaprijetio je početkom novembra ove godine predsjednik pomenutog udruženja Adnan Smailbegović. Smailbegović, koji se gotovo svakodnevno ukazuje na TV ekranima, i o čijim „ekonomskim analizama“ usmjerenim na zaštitu krupnog kapitala i profita, možemo nerijetko čitati u „najuticajnijim i načitanijim“ medijima, ujedno je i ključni operativac Prevent grupacije. On je i vlasnik kompanije Wood Team d.o.o. Ilijaš, koja zapošljava 170 radnika. Godišnje, vrijedni radnici u dva proizvodna pogona Smailbegovićeve kompanije proizvedu oko 180.000 stolica, koje nalaze kupce širom svijeta.

Pomenuti otvoreni zagovornik uvoza (još jeftinije) radne snage i poslovni intimus moćnog Nijaza Hastora, ne navodi činjenicu da su cijene proizvoda, koje industrija iz BiH izvozi, sukladno globalnom poskupljenju svega i svačega, već odavno skočile. S obzirom da struja koju troši ta ista bh. industrija još uvijek nije poskupila, vlasnici iste trenutno ostvaruju značajnu dobit. Vidjeti pod: „Lakshmi Mittal i čelik iz fabrike ArcelorMittal Zenica“.

Fokusirani na odbranu i povećanje svog profita, u medijskim istupima u kojima od korupcijom zaražene Vlade FBiH traže ograničenje povećanja cijena struje (a što će poslušna Vlada svakako učiniti izmjenom Zakona o električnoj energiji po hitnoj proceduri), Udruženje poslodavaca u FBiH izbjegava da istakne problem sramne minimalne satnice u FBiH.

Ako mu se tokom brojnih nastupa u medijskom prostoru i postavi pitanje o niskim platama, gospodin Smailbegović se ne da zbuniti, te uvijek ima spreman arsenal korporativnih fraza:

„Moraju se kreirati uslovi za povećanje plate. Preduslov je da se napravi ambijent. Mi tražimo da se investicije oslobode poreza na dobit. Time bi nas država značajno pogurala… Neminovnost je da jedan dio radnika ostane bez posla tamo gdje biznis ne može izdržati.“

I po pitanju minimalnih plata, Smailbegović ima zanimljiva ekonomsko-seizmička objašnjenja:

„Izmjena minimalne plaće je upravo to, su ogromni potresi za ekonomiju, to vam je kao da u toku utakmice mijenjate pravila i vrijednost poena.“

Povećanje minimalca – ogromni potres za izrabljivačku ekonomiju

Minimalna neto satnica u Federaciji BiH, čije bi mijenjanje po mišljenju Smailbegovića bilo „ogroman potres za ekonomiju“, je već skoro šest godina čvrsto postavljena na anticivilizacijski iznos od 2,31 KM. Shodno tome, a na opšte zadovoljstvo poslodavaca i uz veliku i nesebičnu pomoć Vlade FBiH, minimalna neto plata je od februara 2016. godine, zabetonirana duboko ispod linije ljudskog dostojanstva na iznos od 406 KM. A zabetonirana je duboko i čvrsto kako ne bi svojim rastom izazvala „potres ekonomije“. Pod mogućim „potresom ekonomije“ medijski agilni predstavnik Udruženja poslodavaca, vjerovatno smatra užasavajuću mogućnost da se minimalne plate povećaju na račun smanjenja ostvarenog profita.

Ponižavajući iznos minimalne satnice od 2,31 KM, određen je, već odavno nevažećim, Opštim kolektivnim ugovorom u Federaciji BiH iz februara 2016. godine. Ovaj dokument je tada sa Sindikatom FBiH, u ime Udruženja poslodavaca FBiH potpisao Safudin Čengić, sadašnji direktor i vlasnik 18,7% dionica preduzeća Centrotrans. Vrijednost prosječne potrošačke korpe u Federaciji BiH tada je bila oko 1.500 KM.

Pomenutom potpisivanju Opšteg kolektivnog ugovora prethodila je, drska izjava iz januara 2016. godine tadašnjeg i sadašnjeg premijera Vlade FBiH, moćnog saveznika tajkunskog kapitala:

„Povećanje minimalne plate na 420 KM je društveno opasno i koči ekonomski rast.“

Ova, po svojoj drskosti, ali i ekonomskoj neodrživosti, sada već antologijska izjava, možda na najbolji način govori o potpunom odsustvu socijalne osjetljivosti vlasti, čija je jedina istinska svrha da legalizuje kontinuiranu budžetsku krađu novca građana neprekidnim donošenjem protivzakonitih uredbi i odluka.

Podsjetimo da je Vlada FBiH, neposredno prije potpisivanja pomenutog Opšteg kolektivnog ugovora, a nakon što se nisu mogli usaglasiti sa ostalim članovima Ekonomskog socijalnog vijeća (čine ga pored predstavnika Vlade i predstavnici sindikata i poslodavaca, dalje: ESV), u hitnoj proceduri nametnula izmjenu Zakona o radu u FBiH. Ovom „žurnom“ izmjenom Zakona, Vlada će samoj sebi dati ovlast da donosi odluku o visini minimalne satnice, a bez prethodne saglasnosti ESV. Ovom legalizacijom sopstvenog pravnog nasilja, Vlada je uspjela i zvanično da obesmisli svrhu postojanja ESV.

Malo vam je 2,31 KM? A šta mislite o 1,62 KM?

U pomenutom, pravno izhlapjelom, opštem kolektivnom ugovoru, postoji i „poseban“ član koji dodatno štiti poslodavce. Ovim članom poslodavcima je omogućeno da položaj radnika učine dodatno ponižavajućim, te da same radnike još dublje gurnu u glib teškog siromaštva:

„Izuzetno, granskim kolektivnim ugovorima, kolektivnim ugovorom za područje Kantona, kolektivnim ugovorom za jednog ili više poslodavaca, može se ugovoriti niža satnica od satnice definirane u članu 7. stav 4. s tim da satnica, prije oporezivanja, ne može biti manja od 1,62 KM.“

Ovaj „izuzetak“ daje mogućnost poslodavcu da teret svog negativnog poslovanja prebaci na radnika, te mu mizernu satnicu od 2,31 KM smanji na 1,62 KM. „Posebnost u izuzetnim prilikama“, znači da su poslodavci, pojedinačnim kolektivnim ugovorima, neto minimalnu platu od 406 KM mogli smanjiti na još bjednijih – 285 KM!

„Tako funkcioniše tržišni kapitalizam, jer i radnici treba da dijele odgovornost za poslovanje firme u kojoj rade“ skočit će složno u odbranu maksimalnog „tržišnog“ izrabljivanja radnika ekonomski eksperti. Ipak pomenuti stručnjaci solidarnu podjelu odgovornosti za pozitivno poslovanje kompanija neće spominjati. Naime, kada poslodavac posluje dobro i ostvaruje ekstra profit „djelidba kolača uspjeha“ kroz povećanje minimalne satnice ovim ugovorom nije predviđena.

Ako bismo danas htjeli da imamo, bar mizernu kupovnu moć iz 2016. godine, kad je minimalna neto plata od 406 KM „pokrivala 27% prosječne potrošačke korpe“, sadašnja minimalna plata morala bi iznositi 590 KM. Iako bi ovaj iznos i dalje bio bijedan, s obzirom da je potpuno nedovoljan za pristojan život radnika i njegove porodice, on bi barem omogućio da, u toku jedne godine, radnik dobije dodatnih 2.208 KM. Kako je minimalna plata od 406 KM ostala nepromijenjena, zahvaljujući čvrstom paktu Udruženja poslodavaca FBiH i Vlade FBiH, do ovog nije došlo.

Tako, nepovećanjem minimalne satnice, iznos od 2.208 KM godišnje, umjesto u radničkom, ostaje u džepovima „ugroženih“ velikih poslodavaca. O doprinosima koji su izgubljeni nepovećanjem minimalca, ostavimo da razmišlja Vlada FBiH. Ako uopšte razmišlja.

„Želimo povećati plaće radnicima, ali prvo nam treba smanjenje nameta“, poslovično pun empatije za probleme radnika, izjavit će Smailbegović u jednoj od bezbrojnih medijskih žalopojki o teškoj situaciji krupnih poslodavaca.

Dok su vrlo glasni u svojim, prilično opravdanim, kritikama vezanim za visoke i brojne namete koji završavaju u masnim i netransparentnim budžetima pod kontrolom kradljive vlasti na svim nivoima, poslodavci o siromaštvu svojih radnika neće izustiti ni slovo.

Također, ni većina „nezavisnih“ TV kuća, „uticajnih portala i novina“ i „javnih servisa“ u ovoj zemlji neće trošiti prostor na priče o teškom socijalnom položaju radničke klase, a koji je prije svega uzrokovan anticivilizacijski niskim platama. Razlog ove medijske šutnje je jednostavan i leži u činjenici da „najčitaniji i najuticajniji“ portali i TV kuće, maltretiraju čitatelje i „pratitelje“ reklamnim porukama poslodavaca, koji za iste ne štede svoj profit, ostvaren i uz veliku pomoć ponižavajućih minimalnih plata.

Život sa 1,5 KM na dan

A iznos minimalne plate od 406 KM danas pokriva samo 18,5% vrijednosti potreba koje nazivamo prosječna potrošačka korpa četveročlane porodice. Za razliku od brojnih ekonomskih eksperata i think-tankova koji u naručenim analizama objašnjavaju kako „radi“ liberalni kapitalizam truseći o kontinuiranom rastu prosječnih plata, stabilnim indexima potrošačkih cijena, BDP-u, stabilnoj monetarnoj politici i kursu konvertibilne marke, predstavnici Saveza samostalnih sindikata BiH, koji kontinuirano objavljuju iznos „prosječne potrošačke korpe“, koriste zdravorazumsku praksu da izračunaju koliko novca je zaista potrebno da bi jedna četveročlana porodica živjela pristojno.

Metod se sastoji u tome da se u trgovinama bilježe istaknute cijene hrane i kućnih potrepština, te na osnovu mjesečnih potreba jedne četveročlane porodice za istima, formiraju iznosi troškova ishrane, higijene i garderobe. Kada na ove iznose dodamo troškove za komunalije, stanovanje, prijevoz i kulturne i obrazovne potrebe (!) dolazimo do novčane težine prosječne potrošačke korpe. Pomenuta „realnoživotna“ prosječna potrošačka korpa je u Federaciji BiH, u novembru 2021. iznosila 2.190 KM (izvor: SSS BiH). U momentu određivanja minimalne satnice u januaru 2016. prosječna potrošačka korpa u Federaciji BiH iznosila je 1.506 KM.

Odnos minimalne plate i prosječne potrošačke korpe u FBiH

Ako je minimalna plata od 406 KM sav novac koji četveročlana porodica ima na raspolaganju u toku mjeseca onda se tim novcem mogu pokriti troškovi života za oko pet dana u mjesecu. Kako će članovi ove porodice (dvoje odraslih i dvoje djece) preživjeti preostalih 25 ili 26 dana u mjesecu, uspješne „velike“ poslodavce, koji na osnovu minimalnih plata akumulišu profit, uopšte ne zanima. Pobornici i zaštitnici divljeg tajkunskog kapitalizma će uvijek relativizirati problem siromaštva radnika, te napomenuti da se „sa strane uvijek još nešto može zaraditi“, „da radnici dobijaju novac u koverti“, te „da je broj onih koji žive od minimalne plate, ustvari veoma mali.“

Svakako da u svojim nastupima u kojima „objašnjava“ kako funkcioniše liberalna ekonomija, mašinski makroekonomist Novalić, intiman sa tajkunima (vidi pod: TMD Group), sklon intenzivnom obmanjivanju javnosti, ne spominje da jedna četveročlana porodica od plate od 406 KM, a nakon što plati struju, vodu, odvoz smeća, telefon, internet i grijanje, za hranu, higijenu, troškove odijevanja (kome još treba kulturna nadgradnja), prijevoz i (nekvalitetno) školovanje, ima na raspolaganju slovom i brojem 6 KM na dan!

Ovo znači da jedan član četveročlane porodice, koja živi od minimalne plate, dnevno za sve pomenute potrebe ima 1,5 KM! Puno li je?

Ipak premijer, sklon obmanama, javno ni za živu (svoju političku) glavu, ne želi priznati „statističku legalnost“ potrošačke korpe SSSBiH, bez obzira što ona zaista pokazuje prave troškove života i potpuno ogoljava bijednu kupovnu moć većine radnika. „Ne vjerujte životnoj realnosti, vjerujte mojim obmanama“, kao da poručuje. Za Fadila Novalića, potrošačka korpa je „političko sredstvo sindikata“, stoga je on hinjski naziva „sindikalnom potrošačkom korpom“. Čovjek kojeg su slovenački vlasnici Cimosa, 2013. godine otpustili zbog sumnje na korupciju, po sopstvenim riječima priznaje samo CPI index (Consumer Price Index ili Indeks potrošačkih cijena) ili rast BDP-a, koji mizerno plaćenom radniku ama baš ništa ne znači:

“Potrošačka korpa se ne mjeri, mjeri je sindikat i koristi kao političko sredstvo. Mjere je u Sarajevu. Ja vam kažem da je život tri puta jeftiniji u Gradačcu. Eurostat ne mjeri potrošačku korpu”.

Da li nešto od 4 milijarde KM godišnjeg profita mogu dobiti i radnici?

Braneći svoj profit i sprečavajući povećanje plata, Udruženje poslodavaca naručit će i analize i drugih eksperata poput prof. Vjekoslava Domljana, bivšeg direktora mostarskog Aluminija, razvaljenog kriminalnom HDZ-ovom „ekonomskom politikom“. Domljanova analiza će objasniti „da je potrebno, kako bi se došlo do povećanja minimalne plaće, smanjiti opterećenje cijene rada i smanjiti disparitet između javnog i privatnog sektora, a rast minimalne plate prvenstveno treba osigurati uz porast produktivnosti i ekonomske efikasnosti.“

Svakako da je kradljiva i bahata vlast opasna ekonomska krvopija koja visokim nametima opterećuje cijenu rada. Nije sporno ni to da kradljiva vlast, rigidnim nametima intenzivno puni budžet koji potom isisavaju kriminalno politički pipci koruptivne hidre. I svakako da je neefikasni javni sektor u rukama politike ogromno opterećenje za ekonomiju.

No, postavimo sljedeća „laička“ pitanja: Da li je radnik odgovoran za nisku produktivnost, ako istovremeno poslodavac ne ulaže svoj kapital i profit u povećanje nivoa tehnološkog procesa i kontinuiranu obuku radnika? Da li treba kriviti radnika što poslodavac i njegovi menadžeri ne poboljšavaju proizvodne i sve ostale procese? Kako dići produktivnost, ako je rad radnika zarobljen između loše organizacije i tehnološke zaostalosti? Na kraju krajeva, kako će poslodavac imati lojalnog radnika, ako mu za izvršeni rad plaća nepravednu naknadu koju zovemo platom? Da li radnik, nesretan zbog loših uslova rada, uopšte ima obavezu da bude lojalan poslodavcu koji ne brine o njemu? Na ova bitna pitanja iz domena socijalne ekonomije, naručene „sistemske analize niske produktivnosti“ gotovo da i ne nude odgovore.

Kao i u većini sponzorisanih analiza, ni u ovoj, objavljenoj u martu 2021. nije razmatrana jedna važna i ekonomski realna opcija, a to je mogućnost da povećanje minimalne plate bude financirano iz ostvarene dobiti poslodavca – naručitelja „ekspertske analize“. Jer, gledajući godišnji profit kompanija u FBiH, ova mogućnost je itekako realna.

Naime, prema podacima Porezne uprave FBiH o naplaćenom porezu na dobit (10%), ostvareni profit kompanija u Federaciji BiH je impresivan. U toku 2018. godine firme u FBiH su prijavile dobit od 3,96 milijardi KM, odnosno 3,88 miljardi KM u toku 2019. godine. (Svakako da među ovim firmama ima i lažno „uspješnih“, politikom upravljanih kompanija. Dobar primjer su JP Autoceste FBiH koje novac uzet kroz namete ne troši na gradnju cesta, pa ga pogrešno prikazuje kao „ostvarenu dobit“. Ovo kriminalno prikazivanje dobiti, između ostalog može poslužiti da se financijski „posuše“ troškovi plata vezanih za masovno kriminalno stranačko zapošljavanje u ovoj javnoj kompaniji.)

Za mnoge krupne poslodavce u Bosni i Hecergovini, odreći se jednog dijela dobiti iz kojeg bi se povećala plata radnicima, je očito teže i bolnije nego čupanje zdravog zuba. Stoga je velikim poslodavacima, od kojih su neki svoja carstva u BiH sagradili na temeljima kriminalne privatizacije, uvijek jeftinije platiti „analizu“, nego dati veću platu radniku. Tako da se može reći da je naručivanje „analiza“ uvijek dobra i isplativa investicija za poslodavaca, koji će „argumentovati“ nepovećanje minimalnih, ali i ostalih plata.

S obzirom da je sticanje ekstra profita bio i ostao ground zero njihovog uspješnog poslovanja, te da tajkunski tranzicioni kapitalizam ne poznaje empatiju, nezainteresovanost poslodavaca za egzistencijalne probleme radničke klase je lako objašnjiva. Mizerne plate za pošten rad – to je temelj primitivnog tajkunskog kapitalizma u Bosni i Hercegovini, izgrađenog na maksimalnom izrabljivanju radne snage. Minimalna plata, kao i sve ostale mizerne plate „realnog sektora“ su efikasno pogonsko gorivo za beskrajno nehumano i anticivilizacijsko izrabljivanje, začeto korupcionaškom privatizacijom nekadašnjeg društvenog dobra.

„Niske plate su naša komparativna prednost na osnovu koje su naši proizvodi konkurentni“, drsko će i bešćutno trubiti premijer i dragi mu uspješni bosanskohercegovoački feudo-kapitalisti. U ovakvim izjavama, osim socijalne bešćutnosti, ogleda se i ignorisanje proste ekonomske logike koja povećane plate vezuje za povećanom kupovnom moći, te s njom povezanom povećanom potrošnjom koja opet generiše povećan iznos naplate poreza.

Uz gigantsku korupciju kojom Vlast naš novac nezaustavljivo trpa brojnim kriminalnim kanalima u džepove kleptokratijske nemani (nepovratni milionski transferi kojima se ovo izdašno radi putem odluka Vlade FBiH su jedan od pomenutih kriminalnih načina), niske plata za koju rade radnici su uvijek bile i biće siguran put u teško siromaštvo.

„Komparativna prednost“ bijednog minimalca

Stoga ova „komparativna prednost jeftine radne snage“ čini istovremeno dvije, po društvo pogubne stvari:

– sigurno i nezaustavljivo vuče radnike i njihove porodice u Bosni i Hercegovini u ekonomsku bijedu,

– dodatno produbljuje tešku klasnu nepravdu.

Tužan i strašan je to ekonomsko socijalni pradoks. Naime, u Bosni i Hercegovini, ponižavajuće niske plate, bezdušno obezvređuju upravo rad onih koji u ovoj zemlji skoro jedini proizvode nova dobra, odnosno stvaraju osnovnu i prave dodatnu vrijednost.

Ove ponižavajuće nadnice za teški rad nerijetko čine temelje uspješnosti brojnih bosanskohercegovačkih poduzetnika. Poslodavci i njima skloni lobisti tržišne ekonomije u domaćoj bari postranzicijskog tajkunskog kapitalizma, u namjeri da opravdaju nisku cijenu rada, ove djelatnosti zovu niskoakumulativnim. Pri tome izbjegavaju da navedu da su neulaganje istraživanje i tehnološki razvoj, nepostojanje ili nedovoljna specijalistička obuka radnika, loša organizacija posla od strane poslodavaca, nerijetko nehumano radno okruženje, kao i ziheraška orijentisanost poslodavaca na lohn poslove, razlozi „niske akumulacije“.

Premijer Vlade FBiH, taj partijsko programirani zamagljivač istine, je istovremeno i egzekutor vlastodržačko-poduzetničkog tima. Stoga se rigidni potezi Vlade FBiH usmjereni na obezvređivanje rada, nikako ne bi trebali ignorisati i svoditi na bizarne izjave koje obilato reprodukuje partokratska mašina, poznata kao premijer. Ocjenjivati takve izjave samo „gafovima“ koje će postati predmetima narodnih šala, ne samo da je površno, već je naivno relativiziranje vrlo opasnog djelovanja pomenute individue.

Necivilizacijski niska minimalna plaća u cijeloj Bosni i Hercegovini, dodatno povećava već postojeće siromaštvo u društvu u kojem je 70% ljudi ili na granici siromaštva ili je već siromašno. Prema podacima neprofitne organizacije The Borgen project, oko 18,6% stanovništva Bosne i Hercegovine živi u siromaštvu (njih oko 640.000), dok otprilike još 50% stanovništva živi na granici siromaštva. Ovo znači da preko dva miliona ljudi u BiH nosi biljege bezvrijednih i odbačenih.

Ako želimo da imamo zdravo društvo, radnici moraju biti sretni baš kao i njihove porodice. Bez nade i sreće, radnici u ovoj zemlji teško mogu vjerovati da je njihov život vrijedan življenja. Mizerne plate, kao i sistemska korupcija, poput kuge uništavaju svaku mogućnost sreće i nade za društvenu klasu koja preživljava radeći slabo plaćene poslove. Istovremeno, ponižavajeće niske minimalne i ostale plate donose ekstra profit gazdama koje nerijetko uživaju protekciju vlasti. Stoga je pitanje: „Da li je ovoj vlasti važnija sreća tajkuna ili sreća ogromne većine, koja trenutno ima status robova u 21. vijeku?“, ustvari samo hipotetičko.

Zaleđene sirotinjske minimalne plate su bez sumnje, rezultat višegodišnjih udruženih djelovanja federalne vlasti i dobro organizovanog Udruženja poslodavaca, ekipe čije se zajedničko djelovanje u ovom slučaju svodi samo na jedno – što je duže moguće odlagati povećanja minimalne satnice, te socijalne kategorije, neophodne za zadovoljenje minimalnih životnih potreba radnika u Federaciji BiH.

Pričati, raspravljati, analizirati, predlagati neprihvatljivo, tražiti još vremena, do unedogled čekati bolja vremena da se „stvori bolji ekonomski ambijent“. Sve, samo ne povećavati minimalne plate. Tobožnji pregovori ESV po zamisli Vlade i Udruženja poslodavaca FBiH, uz strateški oslabljene sindikate, traju beskrajno i uvijek završavaju bez dogovora. Svaka godina nepovećavanja minimalne satnice znači sljedeće:

– stotine miliona ekstra profita za poslodavace koji isplaćuju ponižavajuće minimalne plate,

– uskraćivanje novca radnicima koji bi trebao biti isplaćen usklađivanjem minimalnih plata sa povećanjem vrijednosti prosječne potrošačke korpe, odnosno realnih troškova života,

– dalje tonjenje radnika i njihovih porodica u robovsko siromaštvo.

Misija Vlade i poslodavaca – razbiti sindikat

Oslabljeni sindikati, ugroženi sinhronizovanim subverzijama Vlade i podobnih sindikata javne administracije, policije i javnih kompanija u vlasništvu vlade, samo olakšavaju realizaciju ove agende poslodavaca i vlasti.

Kada bi bili snažni koliko nisu, sindikati bi na ekonomski teror poslodavaca i Vlade putem minimalnih plata, odgovorili najmoćnijim oružjem za zaštitu svojih prava – opštim i odlučnim štrajkovima. Sindikalne organizacije radnika u ovoj zemlji ne koriste štrajk, kao snažno zakonsko oružje, prije svega zbog iscjepkanih sindikalnih interesa, odnosno nepostojanja jedinstvene sindikalne platforme. Ovo je svakako i naslijeđe nepostojanja istinske sindikalne borbe iz prethodnog društvenog sistema. Kao posljedicu imamo rapidno slabljenje pregovaračke pozicije sindikata. Sindikalno organizovanje oko 370.000 radnika zaposlenih u privatnim kompanijama u FBiH je vrlo nepoželjno od strane poslodavaca, koji na takvo nešto odgovaraju prijetnjama i ucjenama prema „buntovnim radnicima“. Stoga radnici bez snažnog sindikalnog vodstva, sindikalno organizovanje u privatnim kompanijama vide samo kao prečicu ka otkazu.

Sjetimo se i februarskog združenog sindikalnog udara iz 2020. u režiji Novalića i podobnih sindikata koji su složno skočili da spriječe remećenje „socijalnog mira“ nastalo insistiranjem sindikalnog lidera SSSBiH Elvedina Šatorovića da minimalna plata u Federaciji bude 1.000 KM. Vlada FBiH, njeni brojni ekonomski savjetnici, poslodavci a i brojni „nezavisni ekonomski konsultanti“ su se listom tada digli protiv ovog prijedloga i osuli baražnu paljbu. Tada nisu pričali o društvenoj potrošnji, kao pokretaču rasta ekonomije, a što se realno dešava pri povećanju plaće, niti o posljedičnom povećanju iznosa uplata pratećih doprinosa.

„Čisti populizam! Ispunjenje ovih neralnih zahtjeva može uništiti privredu!” – vrištali su združeno ekonomski eksperti, Vlada, njeni brojni ekonomski savjetnici sa suspektnim biografijama i ugroženi biznismeni. Stoga su za novog lidera radnika brže bolje instalirali sindikalca iz JP Elektroprivreda BiH Mevludina Bektića koji će tokom ovogodišnjih novembarskih protesta rudara ustati hrabro u zaštitu direktora JPEPBiH i istovremeno osuditi štrajk rudara.

Kenan Malik, u tekstu pod naslovom Blame the erosion of trade union power, not migrants, for poor wages objavljenom u Guardianu, kao osnovni uzrok malih plata u Velikoj Britaniji, upravo navodi oslabljeni i razbijeni sindikat u ovoj zemlji.

Na kraju, podsjetimo brojne ekonomske štitonoše „otvorenog tržišta rada i kapitala“, zabrinute za prosperitet krupnih privatnika i na postojeću Evropsku socijalnu povelju. Njom se štite ljudska prava, te se propisuje obaveza zemalja potpisinica da svi zaposlenici imaju pravo na pravičnu plaću. Podsjetimo branitelje profita krupnog kapitala da je ovu povelju Bosna i Hercegovina ratificirala još u oktobru 2008. godine i da je ista u primjeni od decembra iste godine. Doduše od člana 4. ove povelje (Pravo na pravičnu naknadu), vlast u BiH se obavezala da će provesti jedino stav koji govori o jednakim plaćama žena i muškaraca.

Koliko je kvarna vlast u BiH i koliko je čvrst njen ljubavni zagrljaj sa tajkunskim predatorima divljeg kapitalizma u BiH govori činjenica da se nije obavezala na primjenu stava 1 pomenutog člana 4. koji nalaže zemljama potpisnicama „da priznaju prava radnika na naknadu koja će njima i njihovim porodicama omogućiti pristojan životni standard.“

nomad.ba

Almir Muhamedbegović/nomad.ba
Autor 29.12.2021. u 14:19