Nedorastao temi o “đilasovcima” i “disidentima”, a tvrdi da je otkrio posve nepoznate podatke iz istarske povijesti – dio I.    

Povezani članci

• BIBANO BEACH CLUB OVOG PETKA OTVARA SEZONU 2012.
• Dostupna digitalna verzija Bosanskog atlasa ratnih zločina 92-95
• Desni ekstremizam – tinjajuća opasnost u Hrvatskoj
• Velika viroza
• Maj – mjesec kad se sjećamo Tita
• Tomislav Jakić: Nisam zavijao s vukovima

Marko Babić – foto: hrvatska-povijest.hr

Marko Babić, mladi i nepoznati povjesničar iz Zagreba objavio je knjigu „Đilasovci u Hrvatskoj. Zaboravljeni disidenti“ koja ne zaslužuje nikakvu pažnju, jer je u “đilasovce” i “disidente” strpao istaknute revolucionare Dušana Diminića, Ljuba Drndića, Ivana Motiku, Berta Črnju i Tomu Đurinovića.

U izdanju “Despot infinitus”, vlasništvo novinara i publicista Zvonimira Despota, poznatog po knjigama s bombastičnim i senzacionalističkim naslovima, pogotovo po knjigama o maršalu Titu, koje je objavio u biblioteci Večernjeg lista (urednik i autor), nedavno je iz tiska izašla knjiga “Đilasovci u Hrvatskoj. Zaboravljeni disidenti” (Zagreb, 2022.), mladog i nepoznatog povjesničara Marka Babića iz Zagreba. Malobrojni mediji (dva) koji su opširno pisali o autoru knjige i maltene ga dignuli u nebesa. Jedan novinar je išao tako daleko da je za Marka Babića objavio da u navedenoj knjizi “otkriva posve nepoznate podatke iz istarske povijesti druge polovice prošlog stoljeća” (sic).

Odmah na početku valja naglasiti da je to posve povijesna neistina i da je riječ o lošem djelu!  Iako sam naslov govori da se radi o “đilasovcima” u Hrvatskoj i zaboravljenim “disidentima”, mladom i neiskusnom povjesničaru i piscu nije pošlo za rukom da zadaću koju si je zadao, nije ispunio i ne zaslužuje prolaznu ocjenu!

Stoga se valja pozabaviti s povjesničarom i autorom knjige koji se za pisanje najviše služio dokumentima iz Arhiva UDBA-e i Službe državne  sigurnosti.

Glavni likovi Babićeve knjige su, kako ih on naziva, “đilasovci” i “disidenti”, Dušan Diminić, Ljubo Drndić, Berto Črnja, Tomo Đurinović, Hrvoje Šarinić, Petar Šuran, Živko Vnuk (kasnije poznati novinar Vjesnika), Ljubo Grubor i Stjepan Šeparović… Oni i drugi su svi iz redakcije zagrebačkog lista Naprijed, bivšeg organa Komunističke partije Hrvatske koji je osnovan 1943. godine. Nakon što je prestao biti organ Partije, postao je tjednik za društvena, politička i kulturna pitanja sa sjedištem u Zagrebu. Premda se autor knjige najviše služio navedenim dokumentima, nedvojbeno da nije dorastao za ozbiljnu i veoma tešku temu. Pogotovo to potvrđuju publikacije i knjige, zatim članci, prikazi i jedan intervju koji su tiskani mnogo godina prije knjige “Đilasovci u Hrvatskoj. Zaboravljeni disidenti” i koje autor Babić nije pronašao i čitao. Tu je, prije svega, riječ o velikom i ekskluzivnom intervjua novinara Valtera Černjula s Dušanom Diminićem, istarskim emigrantom, visokim dužnosnikom u Istri i Titovoj Jugoslaviji koji je dvaput izbačen iz Partije, sudionikom rujanskih događaja u Pazinu 1943. i jednim od autora odluke o sjedinjenju Istre s Hrvatskom (Istarski glasnik, Labin, br. 102., 103., 104., 105. i 106. – 5., 12., 19. i 26. veljače i 4. ožujka 1999.). U tom intervjuu koji je objavljen u čak pet nastavaka mlađahni je povjesničar iz prve ruke mogao dosta naučiti, ali, eto, on je više vjerovao dokumentima UDBA-e i Službe državne sigurnosti koji ne moraju uvijek biti pouzdani. Pogotovu zbog toga jer su te službe imale velik broj doušnika koji nisu uvijek davali prave informacije, što se dosad mnogo puta pokazalo!!

Osim toga, iskusni novinar i publicist Marijan Milevoj objavio je članak pod pravim naslovom “Dušan Diminić – od revolucionara i otpadnika i državnog neprijatelja” (labinska-republika.blogstop.com – 20. veljače 2013.) u kojem je  pisao o teškim političkim i nečovječnim mukama labinskog revolucionara. Osim njega, labinska novinarka Liliana Vale objavila je članak “Nema kompromisa s vlastitom savješću” (Franina i Jurina, 2003., 98-101), te drugi autori koje su objavili u publikacijama i knjigama, među inima povjesničar i akademik Petar Strčić, povjesničar Antun Giron, novinar, publicist i diplomat Ljubo Drndić, te novinar i publicist Dušan Tumpić.

Tehničar i postolar šest puta “likvidirali” Diminića!

Uostalom, Dušan Diminić (Labin, 1914.- Zagreb, 2005.) objavio je opsežnu knjigu “Sjećanja. Život za ideje” (SAB IŽ, SAB PGŽ i UABA Grada Rijeka i “Adamić”, Pula, Labin, Rijeka, 2005.), ali nije doživio da ugleda svoje tiskano djelo. Kako je o knjizi sramotno malo pisano – ispada da su ga i neka nova lica iz srednje i mlađe generacije još uvijek smatrali neprijateljem. Držim da je Diminićeva knjiga nekima doista smetala.

Te iste godine kada je preminuo Dušan Diminić, revolucionar, visoki dužnosnik u Hrvatskoj i Jugoslaviji, diplomat, novinar i publicist, najveći broj hrvatskih medija se odnosio prema njemu kao da je umro nepoznati čovjek. Pa, ipak, za života je objavio knjigu “Partizanski notes iz Istre 1943-1945” (Istarska naklada, Pula, 1986.) i tada se nekima nije svidjelo što je objektivno opisao pojedine događaje iz  NOB-a…

Foto: Labinska Republika

Držim  da je šest puta “likvidiran”….! Najprije je izbačen iz Partije 1934. godine jer je došao u sukob s CK KPH, zatim drugi put 14. lipnja 1953. kad je u oficirskoj uniformi, rame uz rame, bio s maršalom i predsjednikom Titom dok su sudjelovali na velikoj svečanosti u Bermu kraj Pazina gdje je podignut monumentalni spomenik antifašisti Vladimiru Gortanu, kojeg je Specijalni sud za zaštitu države (fašistički) u Puli, 16. listopada 1929. osudio na smrt strijeljanje s 25 hitaca u leđa. Bio je prvi Hrvat koji je strijeljan u fašističkoj Kraljevini Italiji… Naime, nakon završenog slavlja u Bermu, organizacijski sekretar CK SKH Zvonko Brkić (Gornja Vrba kraj Slavonskog Broda, 18. rujna 1912.- Lošinj, 27. kolovoza 1977.), najzloglasniji dužnosnik u vrhuški Partije u Hrvatskoj oštro je kritizirao Diminića, rekavši da je on za proslavu u Bermu rekao da nije imala komunistički, nego narodnjački karakter! Brkić, partijski “žbir” očito nije znao da je u Bermu toga dana bilo nazočno oko 100.000 ljudi koji su došli iz cijele Istre, Rijeke i drugih primorskih gradova, čak iz Gorskog kotara (prema izvještaju tadašnjih novina – op. A.Č.). Prema “saznanju” Brkića, oko 100.000 ljudi bili su članovi SKJ (sic) i čovjek danas ne može vjerovati da je takva osoba obnašala dužnost organizacijskog sekretara IK CK KPH od 1950. do 1962- godine.

U četvrtoj “likvidaciji” također glavni egzekutor, uz  Brkića, je Mika Špiljak i ostali članovi KPH (nisu svi bili istinski komunisti!); početkom siječnja 1954. smijenili su Diminića kao glavnog urednika Naprijeda… peta “likvidacija” uslijedila je na inicijativu Zvonka Brkića, koji je bio uvodničar na Desetom plenumu CK SKH, 23. siječnja 1954. i izdvojio skupinu urednika i novinara Naprijeda; Dušana Diminića (glavni urednik), Živka Vnuka (bio je naklonjen Milovanu Đilasu – op. A. Č.), Milana Despota, Ivana Žica i Tomu Đurinovića. U šestoj “likvidaciji” ponovo je glavni egzekutor Brkić kada IK CK SKH 15. travnja 1954. godine donosi odluku o smjenjivanju Diminića iz članstva CK SKH i isključenja iz Partije! U tomu je sudjelovao član CK SKH  Mika Špiljak (Odra kraj Siska, 28.11. 1916. – Zagreb, 18. 5. 2007.) koji je bio član tog visokog organa Partije od 1951. do 1958. godine! Diminiću je, kako mi je jednom prilikom rekao, bilo ispod časti da se žali, jer nije htio imati posla sa takvim partijskim trappolerima! To je idealna talijanska riječ za takve osobe, a ona znači nasamariti, prevariti i podvaliti.

Simptomatično i nezamislivo da su o sudbini visokoobrazovanog intelektualaca Diminića i ostalih tzv. “đilasovaca” (druga je priča o zaguljenim đilasovcima!) političke i ljudske sudbine krojili jedan tehničar – geometar (Brkić) i jedan postolar (Špiljak)!! (pod. A. Č.).

Prof. Banac: Brkić je ranije bio suzdržan prema Đilasu!

Zvonko Brkić – foto: Wikipedia

Za ovaj kritički osvrt svakako je zanimljiv rad “Hrvatski đilasovci” (Schluister: Milovan Đilas /Djilas/Arnatomiceiner Moral Pluralisam, komunistischer Jugoslavijens – Milovan Đilas: Anatomija jednog naroda, pluralizam, Komunistička partija Jugoslavije (ck his.ffzg.unizgr.hr), autora prof. dr. sc. Ivana Banca (Dubrovnik, 1.7.1947.- Zagreb, 30. lipnja 2020.). Banac je bio hrvatski povjesničar, publicist, kolumnist i liberalni političar, predavač na američkom Sveučilište Yaleu i autor brojnih knjiga. Što se tiče njegova znanstvenog rada “Hrvatski đilasovci” za koji koristio brojnu literaturu, veoma se pohvalno izrazio o Milovanu Đilasu. No, naročito je zanimljiv podatak da je Zvonko Brkić, koji je optužio Dušana Diminića, Živka Vnuka, Berta Črnju, Milana Despota, Ivana Žica i Tomu Đurinovića i ostale članove Partije, ranije bio suzdržan prema Đilasu. Taj podatak je veoma značajan za povijest SK KH i revolucionarni pokret (mnogi su bili sudionici NOB-a) Republike Hrvatske jer Brkić je bio politički tužitelj i prvi sudac u IK CK KPH od 1950. do 1962. Stoga valja naglasiti da je on, Brkić, SUZDRŽAN PREMA ĐILASU (pod. A. Č.), kao što je objavio profesor Banac, USTVARI BIO ĐILASOVAC! (pod. A. Č.) i zbog toga trebalo ga je izbaciti iz Partije, oduzeti mu Orden narodnog heroja i ostala odličja koje je dobio! Zbog takvog nesnošljivog partijskog držanja Brkića i Špiljka snosi dio krivice CK KPH pod vodstvom sekretara dr. Vladimira Bakarića (na čelu Partije bio je od 1944. do 1966.), je nije poduzeo mjere da smiri “partijske duhove”, zvane Brkić-Špiljak!! Štoviše njih su trojica najodgovorniji za nečovječna ponašanja prema urednicima Naprijeda, osobito Dušanu Diminiću.

Neznani autor i senzacionalistički izdavač Z. Despot

I na kraju našao se autor knjige Marko Babić, koji mrtvog Diminića, ali ne samo njega, sedmi put pokušava “likvidirati”… No, Babić nema niti jedan dokaz da je istarski revolucionar i političar “đilasovac” i “disident”!! To se mota u njegovoj glavi i glavetini senzacionalističkog nakladnika Zvonimira Despota, bivšeg novinara i urednika Večernjeg lista!! Uz ostalo, ostao je poznat kao autor teksta “Zna se kakav rezultat suđenja treba biti” s nadnaslovom “Predsjedništvo SFRJ i Tito bili su jako uznemireni kad su dobili informaciju o ‘ustaškoj terorističkoj’ skupini” (Bugojanska skupina. Akcija Feniks-72: upad hrvatskih gerilaca u Jugoslaviju 1972., Večernji list d.o.o,. Zagreb, 2021.). Taj Despot i velik broj autora, među kojima novinara, publicista i povjesničara su tu hrvatsku terorističku skupinu proglasili gerilcima, domoljubima i herojima, a radilo se o 19-orici hrvatskih terorista koji su upali u Jugoslaviju da ubijaju nevine ljude. O tomu sam pisao u dva nastavka  za portale sabh.hr i Tačno.net.

Spomenuti dvojac (Baić&Despot) bez dokaza u “đilasovce”, osim Diminića, strpali su istarske Hrvate Ljubu Drndića, Berta Črnju i Ivana Motika – sve na temelju dokumenata UDBA-e, kao da u toj tajnoj policijskoj službi nisu radili i nesposobni djelatnici, koji su angažirali tisuće doušnika. Nemali broj ljubomornih doušnika u dogovoru s članovima CK SKH osvećivali su se dijelu političara…!

Prvoborci, suci i novinari nepotrebno gurnuti u “đilasovce”!

Ljubo (Ljubomir) Drndić, (fotoarhiva Glasa Istre)

Ljubomir Ljubo Drndić (Pazin, 27. srpnja 1919.- Zagreb, 20. veljače 2013.) je s bratom Antom Drndićem u kolovozu 1943. pokrenuo Glas Istre, glasilo antifašističkog naroda Istre. Drndić je bio prvoborac, veleposlanik Jugoslavije u Švedskoj i Sudanu, predsjednik Jugoslavenskog informativnog centra u New Yorku i Washingtonu i pisac. Zar Babić svoju knjigu, punu povijesnih krivotvorina, smatra da bi Drndić obnašao visoke dužnosti da je bio đilasovac! Što se, pak, tiče “đilasovca” Ivana Motika (Žminj, 3. kolovoza 1904.- Zagreb, 20. listopada 1999.), kojeg sam upoznao u Rovinju i objavio članak o njemu u prilogu Spektar u Večernjem listu, ni on nije bio đilasovac i uopće nije radio u Naprijedu! U vrijeme predratnog fašizma u Istri majka ga je poslala u Karlovac gdje je završio gimnaziju i Pravni fakultet u Zagrebu. Godine 1941. uhitili su ga ustaše i bio je pripadnik domobranske jedinice a zatim pobjegao u partizane. Svršetkom rata postavljen  je voditeljem “Narodnog suda” OZNA-e, a 4. rujna 1945. imenovan je u Državno tužiteljstvo pri Okružnom sudu za Istru. Zatim je 5. rujna 1947. bio je jugoslavenski izaslanik koji je ključeve grada Pule dobio od pukovnika Baltazara, britanskog zapovjednika Garnizona u Puli, a on ih je predao prvom predsjedniku NO Općine Pula Francescu Franji Nefatu.

I Berto Črnja (Žminj, 1923. – Zagreb, 2016.), novinar i urednik u Naprijedu, publicist i odvjetnik, brat poznatog hrvatskog književnika Zvane Črnje, nepravedno je završio u “đilasovce”. Obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (1951-1953) i autor je knjige “Zbogom drugovi” (Matica hrvatska, Rijeka, 1992.).

Što im je smetao novinar Tomo Đurinović (Kambor kraj Herceg-Novog, 13.10.1923.- Zagreb, 8.1.1986.)? Jedan je od najsvestranijih i najboljih novinara; glavni i odgovorni urednik Studentskog lista (1945-1948), Kerempuha (1951), Ilustriranog vjesnika (1949-1951), Naprijeda (1951-1954), Naše zajednice (1954-1956) i Jugoslavenskog radija (1956-1958). Bio je urednik Borbe (1961), novinar RTV Zagreb i Radio Zagreba, dopisnik RTV Zagreba iz Bonna (1968-1972) i savjetnik za tisak u Veleposlanstvo SFRJ u Beču (1972-1974). Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva (HND) za životno djelo “Otokar Keršovani”.