Nedorastao temi o “đilasovcima” i “disidentima”, a tvrdi da je otkrio posve nepoznate podatke iz istarske povijesti – dio II.

Armando Černjul
Autor/ica 17.12.2022. u 09:59

Izdvajamo

  • Prepisujem iz Dimićeve knjige "Sjećanja. Život za ideje" dvije njegove rečenice:"Došao sam do zaključka da se moji nazori ne mogu uskladiti s organizacijom i politikom Partije. Nisam želio biti činovnik Partije već objektivni politički sudionik, a ako to u njoj ne mogu biti tada je formalno članstvo bespredmednuto." (pod. A. Č.) Ne treba iznenaditi čitatelje, koji prvi put čuju ili čitaju o Dušanu Diminiću: Bio je istinski revolucionar i borac, voljen od naroda Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara...

Povezani članci

Nedorastao temi o “đilasovcima” i “disidentima”, a tvrdi da je otkrio posve nepoznate podatke iz istarske povijesti – dio II.

Marko Babić – foto: hrvatska-povijest.hr

Marko Babić, mladi i nepoznati povjesničar iz Zagreba objavio je knjigu „Đilasovci u Hrvatskoj. Zaboravljeni disidenti“ koja ne zaslužuje nikakvu pažnju, jer je u “đilasovce” i “disidente” strpao istaknute revolucionare Dušana Diminića, Ljuba Drndića, Ivana Motiku, Berta Črnju i Tomu Đurinovića. Prvi dio kritike o ovoj knjizi možete pročitati na ovom linku.

Piše: Armando Černjul

Potrebito je nešto kazati o Milovanu Đilasu, zvanom Đido (Podbišće kraj Moljkovca, 4. lipnja 1911.- Beograd, 24. travnja 1999.), političaru, publicisti i književniku koji je svojim liberalnim člancima u glasilu CK KPJ Borba 1953. i časopisu Nova misao, naprosto zaludio mnogobrojne političare, književnike i novinare u cijeloj Jugoslaviji. I koji su zbog toga platili skupi ceh. Đilas je isključen iz KPJ početkom siječnja 1954. zbog neprijateljske propagande i oduzeti su mu Orden narodnog heroja Jugoslavije i čin general-pukovnika. Premda je bio najveći jugoslavenski komunistički disident, nisam suglasan s nekim biografima koji su objavili da je jedan od najpoznatijih svjetskih disidenata. Objavio je mnoge knjige i u zatvoru proveo od 1955. do 1966. godine. Jedno je vrijeme boravio u SAD-u i Italiji te davao izjave protiv jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Kad je u pitanju Istra i talijansko stanovništvo ponio se kao lažov i podlac! Bilo je to u vrijeme kad se nadzirao raspad SFRJ-a i kada je došlo do krvavog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On je, naime, dao intervju poznatom milanskom tjedniku Panorama (21. srpnja 1991.), vlasništvo medijskog tajkuna Silvija Berlusconija, u kojem je optužio predsjednika Tita. Tada je, uz ostalo, novinaru Alvaru Ronzoniju, izjavio: “Sjećam se da smo 1946. godine Edvard Kardelj i ja otišli u Istru organizirati antitalijansku propagandu. Radilo se o potkazivanju savezničkoj komisiji da su te zemlje jugoslavenske, ne talijanske. Bilo je demonstracija s transparentima i zastavama… Naravno, da to nije bila istina ili bolje rečeno to je bilo samo djelomično, jer su u stvarnosti Talijani bili većina samo u naseljenim središtima, a ne u selima. Ali bilo je potrebno potaknuti Talijane da odu s pritiskom svih vrsta. Dakle, to je učinjeno.”(pod. A. Č.)

Ta Đilasova lažna i podla izjava ustvari bila je osveta prema predsjedniku Titu i njegovom najbližem suradniku Kardelju. Zašto to nije izgovorio dok su bili živi Tito i Kardelj? Jer je kukavica i izdajnik! Tu njegovu izjavu od 1991. do 2022. godine, dakle više od tri desetljeća, u mnogobrojnim prigodama su koristili talijanski političari, a najviše povjesničari, novinari, nazovi pisci, filmski redatelji i dramski autori koji su citirali Milovana Đilasa i govore i pišu da su Titini, kako zovu Titove partizane, prognali 350.000 Talijana (sic) iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Štoviše, te povijesne falsifikte koriste u svojim pamfletima i paskvilima desničarski i proustaški mediji u Republici Hrvatskoj i objavili da su Tito, komunisti i partizani potjerali tzv. esule (prognanike). Otišli su samovoljno ili iredentističkom propagandom koja je dolazila iz Trsta, koji je tada bio pod Anglo-američkom upravom. Kada je Trst pripojen Italiji postao je najfašistički grad na Apeninskom poluotoku jer je za njih komunizam u Jugoslaviji bio golemi bauk! Osim toga, Tito je bio i ostao trn u oku ostacima ustaštva, talijanskog fašizma i srpskog četništva, te neoiredentizma istarskih, riječkih i dalmatinskih izbjeglica!!!

Povjesničar Pupo: Đilas 1946. nikada nije bio u Istri!

Međutim, ipak se našao jedan talijanski povjesničar prof. dr. sc. Raoul Pupo iz Trsta, dugogodišnji predavač na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Trstu i koji je objavio više knjiga o fojbama (kraške jame) i egzodusu Talijana. S nekim njegovim detaljima i podacima iz njegovih knjiga o žrtvama u fojbama i egzodusu nisam bio suglasan, pa sam ga i kritizirao. Međutim, moram priznati da me profesor Pupo ne samo iznenadio njegovom diskvalifikacijom Milovana Đilasa, već činjenicom da su mnoge njegove kolege, zatim političari i novinari, ispali falsifikatorima i budalama! Nisam jedini zapamtio njegovu hrabru izjavu, nego i mnogobrojni članovi iz redova neofašističke militantne organizacije Forza Nuova (Nova snaga), desničarskih i ultradesničarskih političkih stranaka, stranaka desnog centra i neoiredentističkih udruga izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Stoga me čudi da neki od njih nisu organizirali i fizički napali na povjesničara dr. sc. Raola Pupa, pogotovu nakon što je dao intervjuu listu Giornale de Brescia (9. veljače 2006.) koji izlazi u gradu Brescia. On je, naime, kategorički izjavio da je Đilas prevario ljude i nikad nije otišao u Istru! Zatim je dodao: “Iznenadit ćete se, ali nedavno se uspostavilo da je riječ o velikoj ‘prevari’ koju je ispalio Đilas, koji ni kao disident nije izgubio svoju poznatu sklonost iznošenju laži”. Na tvrdnju novinara da je Edvard Kardelj “ekspresno poslan u Istru 1946.”, povjesničar Pupo je odgovorio: “On je zapravo otišao, ali da nagovori ljude da ostanu. Tito je saveznicima angažiranim u definiranju novih poslijeratniih granica, želio pokazati ‘aneksijsku’ volju Talijana i stoga dao upute kako bi se potaknulo da se vežu za režim, a ne na iseljavanje.” (pod. A. Č.).

Negodovanje neofašista i neoiredentista na izjave Raola Pupa

Izjave profesora Pupa, naišle su na veliko negodovanje u Italiji, a naročito u neoiredentističkim udrugama Associazione Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia (Nacionalni savez Julijanske krajine i Dalmacije) u Rimu, zatim u Libera provincia dell’Istria in Esilio (Slobodna provincija Istra u egzilu), tzv. Libero Comune di Pola in Esilio (Slobodna općina Pula u egzilu), neoiredentističi mjesečnik L’Arena di Pola (do 1947. izlazio kao dnevni list u Puli), svi sa sjedištem u Trstu, tzv. Libero Comune di Fiume in Esilio (Slobodna općina Rijeka u egzilu) u Padovi, tzv. Libero Comune di Zara in Esilio (Slobodna općina Zadar u egzilu) u mjestu Torreglia kraj Padove i Libero Comune di Zara in Esilio – Delegazione di Trieste (Slododna općina Zadar u egzilu – Delegacija Trst) u Trst koji izdaje profašistički časopis Il Dalmata. S tim udrugama, čiji su članovi poslijeratnih godina bili Mussolinijevi fašisti koji su se borili na teritorijama Jugoslavije i počinili masovne zločine, sada su učlanjeni njihovi sinovi, unuci i praunuci. I što je najgore, oni veoma dobro surađuju s Talijanima u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori, što do 1991. godine nije bilo moguće. Istina je, međutim, da su pripadnici OZNA-e i UDBA-e pratili pojedine čelnike Zajednica Talijana iz Rijeke, Pule, Rovinja, Bujštine i slovenske Istre koji su se 60-ih, 70-ih i 80-ih godina potajno sastajali s neoiredentistima i neofašistima u Udinama, Monfalconeu, Trstu i Goriziji. Da neupućeni ne bi pomislili da Raol Pupo ima neke veze s hrvatskim i slovenskim političkim krugovima to ne stoji, niti njegovi roditelji i preci potječu iz Hrvatske i Slovenije! Povjesničar i znanstvenik je bio vezan s tim teritorijama samo zato što je objavljivao znanstvene članke i knjige na temu o Jugoslaviji, a najviše o Hrvatskoj i Sloveniji. Tako ni jedan povjesničar iz bivše SFRJ nije u svezi lažne izjave o lažnoj posjet Istri 1946. crnogorsko-srpskog disidenta pisao na objektivni način i kritizirajući Milovana Đilasa, kao Raol Pupo!

Dušan Diminić, najveći hrvatski revolucionar i političar u Istri!

O Dušanu Diminiću (Sveti Lovreč Labinski kraj Labina, 1914.- Zagreb, 2005.) u jugoslavenskim medijima, nakon što je pao u političku i ljudsku nemilost, uopće se nije pisalo. Za vrijeme SFRJ-a ostao je nepoželjan, a ništa nije bolje bilo u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj! O njemu su uglavnom pisali mediji u njegovom rodnom kraju i istarski kalendar Jurina i Franina. Nešto govori podatak da npr. slobodna enciklopedija Wikipedia, zatim Unipedia, Unijapedia i Wikivand o Diminiću nisu objavili ni slovca! A prostor su dobili znatno nepoznatiji revolucionari i političari, pa se stiče dojam da je on u mnogobrojnim krugovima, osim Istarske županije i Primorsko-goranske županije, napose Rijeke, ostao nepodobna osoba i čovjek koji je ostao vječiti osuđenik. Jedino što mu nisu sudski sudili i zatvorili! U svezi s tim postavljam pitanje samo povjesničaru i autoru knjige Marku Babiću: Neka odgovori – ŠTO JE TO ZGRIJEŠIO DUŠAN DIMINIĆ? (pod. A. Č.). Ostavljam čitateljstvu da daju svoje konačno mišljenje, nakon što pročitaju životopis čovjeka kojega sam imao čast upoznati i dvaput razgovarati, a više puta smo telefonski komunicirali dok je živio u Zagrebu. Nikad s njim nisam napravio intervjuu za novine, jer listovi u kojima sam bio zaposlen, iako su se mijenjali glavni i odgovorni urednici, nikad nisu prihvatili moj prijedlog! Obitelji Diminić je 1921. emigrirala u Punat na otoku Krku zbog toga što je njegov otac Matko, hrvatski učitelj i narodnjak, bio pod stalnom paskom talijanskih fašista. Osnovnu školu je pohađao u Puntu, a gimnaziju je završio u Sušaku, današnjem predijelu Rijeke i postao član Komunističke partije Hrvatske i član OK KPJ Hrvatskog primorja 1. svibnja 1932. godine. Godine 1934. je uhićen i osuđen na godinu dana zatvora zbog komunističke propagande i kaznu izdržavao u zatvoru u Ogulinu. Pravni fakultet u Zagrebu završio je 1939. godine, a početkom Drugog svjetskog rata zatvoren je u logor Lepoglavu. Nakon toga ponovo se vraća u Sušak i piše letak “U borbu” u kojem poziva narod u borbu protiv neprijatelja i u njemu se prvi put spominje Istra. Nedugo zatim, dolazi u sukob s CK KPH i isključen je iz Partije. Svejedno je 1942. otišao u partizane i rehabilitiran, te ponovo primljen u Partiju. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. postavljen je za zamjenika komesara Operativnog štaba za Istru, zatim član je Privremenog pokrajinskog NOO Istre, član OBK KPH Istre, član Oblasnog NOO Istre i tajnik Oblasnog JNOF Istre. Svršetkom rata postaje organizacijski sekretar KPH Julijske krajine i tajnik Oblasnog NOO Istre.

Političke i ljudske muke: Glavni urednik tjednika Naprijed!

Član je jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. Diminić je toliko aktivan da je obnašao druge visoke dužnosti: Zamjenik generalnog sekretara Vlade FNRJ u Beogradu (1947), veleposlanik FNRJ u Albaniji (1948) u najtežim unutarnjo-vanjskopolitičkim trenucima za Jugoslaviju, a zatim radi u Ministarstvu vanjskih poslova FNRJ u Beogradu. Potom je postavljen ministrom za komunalne poslove u Vladi NR Hrvatske, zatim ministar za snabdijevanje i tajnik Vlade NRH. Član je CK KPH, zastupnik u Saboru i poslanik u Saveznoj skupštni FNRJ. Nakon mnogobrojnih dužnosti – ni jedan hrvatski političar iz Istre u novijoj povijesti nije bio toliko biran – svestrani Dušan Diminić je 1. siječnja 1954. postavljen za glavnog urednika bivšeg komunističkog časopisa Naprijed, časopisa za društvena pitanja, politiku i kulturu. Tada počinju njegove najveće političke i ljudske muke u karijeri… Naime, zbog liberarnih i demokratskih stavova u Naprijedu došao je u veliki sukob s CK KPH, čije je član, i tada, osim njega, od Istrana radili su Berto Črnja, brat poznatog hrvatskog književnika Zvane Črnje, kasnije poznati zagrebački odvjetnik i predsjednik Hrvatskog društva novinara Hrvatske. Dušan Diminić ne samo da je proglašen “đilasovcem” i “desindentom”, nego i neprijateljom države! A iz Diminićeve knjige saznajem da on nikad nije razgovarao s Đilasom i jednom prilikom čak glasovao protiv njega! Ali narodu u Istri tih davnih pedesetih utuvili su u glavu da je đilasovac i neprijatelj…

Komunistički doušnici izmišljali frakcije i laži…

Možete li zamisliti Miku Špiljka, koji je oštro nasrnuo na Diminića, urednike i suradnike Naprijeda. Špiljak je, naime, na jednom od partijskih skupova sasuo paljbu po Diminiću i njegovu frakcionaštvu unutar Naprijeda prema CK KPH, ali da je to činio i na “teritoriji Istre”. Stoga je Diminić 1954. “likvidiran” zbog neke izmišljene frakcije, a radi se o slobodi mišljenja. Oduzeta mu je putovnica i vraćena dugo godina kasnije kada se obratio drugu Ivanu Stevi Krajačiću. Zvonko Brkić se prema Diminiću odnosio kao prema neprijatelju Hrvatske. Zamislite tog organizacijskog sekretara IK CK KPH koji se jednog intelektualca, koji je završio Pravni fakultet, usudio nazvati “đilasovcem” i sudjelovati u drugom isključenju iz Partije. U 42-godišnjoj novinarskoj karijeri razgovorao sam sa mnogim revolucionarima, političarima i diplomatima, ali nikada nisam sreo nekog, poput Diminića, koji je, prije svega, bio veliki čovjek. Stoga je dobio brojna odličja i Spomenicu 1941., a posebno mu je bilo drago kad je 2001. dobio odličje iz ruku hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Tada je, prvi put poslije 47 godina, osjetio da je na neki način rehabilitiran. Prema natuknicama Hrvatskog biografskog leksikona (Leksigrafski zavod Miroslav Krleža 2009-2022.), autora Antuna Girona, Dušan Diminić je objavio referat s prvog zasjedanja Oblasne skupštine za Istru (Rijeka 1945). Bio je suradnik edicija Priključenje Istre Federativnoj Državi Hrvatskoj u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji 1943-1968 (Rijeka 1968.) i Radnički pokret u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Istri 1919-1941. (Rijeka 1970.).

Od revolucionara do otpadnika i državnog neprijatelja

Labinski novinar i publicit Marijan Milevoj u već spomenutom članku “Dušan Diminić – Od revolucionara do otpadnika do državnog neprijatelja”, među ostalim, piše: “Odlaskom u mirovinu u Zagrebu češće je svraćao u rodnu Labinšćinu, za ljetnih mjeseci živeći sa suprugom Anom Gortan, rođenoj iz Pazina, u rodnoj Tunarici. Vjerojatno je u tamošnjem miru pripremao svoju prvu knjigu ‘Iz partizanskog notesa’ 1986. godine. U njoj, između ostalog, spominje i zločine i osvete koje su se od njihove strane, navodeći pritom svog Labinjina i sudionika rujanskih pazinskih događaja Matu Štemberga. On je u ratu ubijen od osvetničke ruke talijanskih fašista, ali on je bio na putu da se duševno iznakazi i pretvori u najobičnijeg sadistu, kojemu bi trebali suditi njegovi vlastiti drugovi da nije poginuo neposredno poslije njemačke ofenzive u Istri… Još jednom sam se na njegovom primjeru mogao uvjeriti za ljude izmijeniti, iznakaziti i u njima potaknuti ne samo drugarstvo, hrabrost i osobnu žrtvu, već i sve one niske strasti koje ponekad u ljudima tinjaju.” Prepisujem iz Dimićeve knjige “Sjećanja. Život za ideje” dvije njegove rečenice:”Došao sam do zaključka da se moji nazori ne mogu uskladiti s organizacijom i politikom Partije. Nisam želio biti činovnik Partije već objektivni politički sudionik, a ako to u njoj ne mogu biti tada je formalno članstvo bespredmednuto.” (pod. A. Č.) Ne treba iznenaditi čitatelje, koji prvi put čuju ili čitaju o Dušanu Diminiću: Bio je istinski revolucionar i borac, voljen od naroda Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara…

Armando Černjul
Autor/ica 17.12.2022. u 09:59