Neka svoga i u gori vuka!

Izdvajamo

• Svoje snove Bosna i Hercegovina ostvarivala je jedino u vrijeme Titove Jugoslavije i doživjela privredni i kulturni i svaki drugi napredak. Bosna i Hercegovina je do početka rata devedesetih godina 20. stoljeća gradila fabrike, škole, puteve, bolnice, pruge, odmarališta, hotele, džamije i crkve, uzdizala svoje gradove i sela, imala besplatno zdravstvo i školstvo, punu zaposlenost, a svakoj porodici stvarala uslove za dobijanje stanova i izgradnju kuća, kupovinu automobila… Nije bilo beskućnika, ni gladnih ljudi. Bila je to zemlja budućnosti, kako su moje kolege Slovenci govorili prije pet decenija.

Povezani članci

• Nelegalna gradnja na Vrelu Bosne: Kako PRIVREMENE DOZVOLE POSTAJU TRAJNE
• Behzad Čirkin: Zašto je ljudska lobanja neprimjerena europskim vrijednostima
• Sudar SAD-a i Rusije u kojem gube Sirijci
• Hrvatska reinkarnira bavarske pivnice iz 1930-ih i ulične naci-derneke
• Božica Jelušić: VRIJEME ZA NAŠEGA MENZELA
• Krvavi tragovi istog rukopisa

Most između Bosanskog i Slavonskog Broda – foto: screenshot youtube

I ja sanjam da će se Bosna i Hercegovina jednog dana možda opet probuditi i biti zemlja budućnosti jer govorimo istim jezikom, svejedno što ima tri imena…

Tri naroda u Bosni i Hercegovini govore istim jezikom, jezikom koji ima tri imena. Tri naroda u Bosni i Hercegovini prošli su kroz ratni pakao, sa tri različita početka. Hrvati kažu da je rat počeo 1. oktobra 1991. godine kada su pripadnici nekadašnje Jugoslovenske narodne armije sa zemljom sravnili selo Ravno u Hercegovini, a onda su hrvatske snage spalile cijelo selo Zavala. Srbi drže da je to bilo 1. marta 1992. kada je ubijen Nikola Gardović, stari svat na Čaršiji u Sarajevu. Muslimani, pak, ostaju pri zvaničnoj verziji da je početak bratoubilačkog ubijanja i klanja bio 6. aprila, mada su dan ranije u gradu ubijene Suada Dilberović, studentkinja medicine  i Olga Sučić, službenica. Pominje se takođe da je rat u Bosni počeo 2. aprila upadom paravojne formacije ”Beli orlovi” u Bijeljinu kada su na muslimanskom i hrvatskom stanovništvu počinjeni stravični zločini.

U proljeće te krvave 1992. godine, Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, izjavio je na televiziji: ”Mirno spavajte, rata neće biti”, iako su još mnogo prije srpske, muslimanske i hrvatske paravojne jedinice krstarile čudnom i gorkom, stradalnom i ponosnom zemljom Bosnom spremne da ubijaju, kolju, pljačkaju i stvaraju užase gdje god se pojave. Jedini cilj u ovom strašnom pohodu je bio da se nanese zlo svakome ko nije iste nacije i religije: drugim riječima da se tamane pagani i pogani, odnosno nevjernici, inovjerci i ćafiri. I uspjeli su: ubijeno je više od stotinu hiljada ljudi, spaljeno na hiljade kuća i naselja, sa sopstvenih ognjišta protjerano oko dva miliona stanovnika i pokradeno i uništeno sve što je bilo dobro i lijepo u Titovoj Jugoslaviji.

Nekadašnji stanovnik Bosanskog Broda Miroslav Gojković tvrdi da je rat u Bosni i Hercegovini počeo 3. marta 1992. godine u 15,15 sati napadom HOS-a (Hrvatske obrambene snage, sljedbenici ustaške tradicije) iz Slavonskog Broda i muslimanskih snaga na srpska sela u ovoj opštini. Pucnjava je počela u Brodu, na ulicama koje su nosile imena jugoslovenskih gradova: Beogradska, Skopljanska, Zagrebačka, Sarajevska, Nikšićka… Tog dana ubijeno je sedam osoba…

Na tu vijest fotoreporter regionalnog lista ”Glas komuna” u Doboju Osman Kikić Kike predložio je da odemo u Bosanski Brod i sa lica mjesta informišemo čitaoce šta se stvarno dogodilo. Informacije smo potražili u opštini: na čelu odbrane grada bio je Armin Pohara koji je potvrdio tu vijest i rekao da je ubijeno sedam Srba i objasnio da je to bio odgovor na napade pripadnika JNA na grad i katolička sela u okolini.

Krenuli smo brzo natrag u Doboj i svratili u jednu kafanu u blizini Dervente da potražimo vode i popijemo kafu. U kafani su za jednim stolom sjedila trojica muškaraca, srednjih godina, u crnim uniformama i ustaškim kapama, sa automatima i noževima na stolu. Čim smo sjeli, možda najmlađi među njima, prišao nam je i povišenim glasom rekao:

– Mi smo ustaše, kuda ste krenuli?

Bili smo šokirani, za trenutak smo zanijemili, a ja sam se sjetio kako je moj djed potkraj 1941. godine dočekao nekoliko njemačkih vojnika pred svojom kućom i zaželio im dobrodošlicu!

– Neka svoga i u gori vuka, idemo ka Doboju, rekao sam i upitao: ”Momci, povodom ovog našeg susreta: šta ćete popiti, nas dvojica želimo da vas počastimo, hoćete li poznatu rakiju viljamovku?”

Sad su oni bili iznenađeni, jedan se pribrao i rekao da oni piju samo hrvatska pića  pa kad već želite da nas počastite, popićemo po jedan badel konjak. Poručio sam konobaru da nam donese pet konjaka. U tom trenutku, Osman Kikić je rekao da je u saobraćajnoj nesreći teško povrijeđen naš prijatelj Anto, tu, na putu između Dervente i Doboja i da moramo ići da mu pomognemo. Popili smo konjake na eks, pozdravili svoje ”prijatelje” i krenuli. Trojica ustaša mahnuli su nam, a Kike je platio piće i rekao ”Bog i Hrvati” i tako smo se rastali bez posljedica! Brzo smo uskočili u ladu i glavom bez obzira pojurili ka Doboju.

Moj djed Jovan bio je knez u selu, poštovana i ugledna ličnost, a kada je pred svojom kućom ugledao njemačke vojnike sa uperenim puškama pozdravio ih je smirenim, uvjerljivim i gostoljubivim glasom na njemačkom jeziku koji je naučio u vrijeme služenja vojnog roka u austro-ugarskoj vojsci.

– Dobro jutro, momci, dobro došli u moju kuću, uđite da se malo zgrijete i nešto popijete i pojedete, imam dobru šljivovicu… Djed je od moje bake Ruže zahtijevao da u kući svakog trenutka bude spremljeno hrane za pet osoba. Njemački vojnici su   prvo sa nevjericom gledali u mog djeda sa još uperenim puškama. Djed je ponovio poziv na piće i osvježenje… i vojnici su prihvatili da uđu, jedan od njih stalno je držao repetirani pištolj. Prvo su pitali da li u ovom selu ima partizana i komunista i je li odavde krenuo ustanak protiv Nijemaca. Djed je rekao da je ovo mirno selo, ljudi brinu svoje brige, obrađuju njive, čuvaju stoku, peku rakiju i redovno idu u crkvu, a nikada nije bilo komunista ni partizana niti će ih biti.

Vojnici su popili po rakiju, zatim doručkovali, a djed je naredio baki da im pripremi po flašu rakije. Nijemci su se zatim uputili natrag prema Doboju, a moj djed je spasio ne samo svoju porodicu, nego i cijelo selo. Nijemci više nisu dolazili jer su povjerovali u djedove riječi. Poslije nekoliko mjeseci u selo su stigli partizani. Istina je da je u kući mog djeda održan sastanak pred početak ustanka 23. avgusta 1941. i da je njegov sin Đorđe već bio u partizanima, a drugi sin Branko i cijela porodica pomagali su ustanike i partizanski pokret.

Stradanja naroda u Bosanskom Brodu, gradu koji je često nazivan vrata Bosne, trajala su cijelo proljeće 1992. godine. Pripadnici HOS-a i muslimanske oružane snage napravili su pravi pokolj 26. marta kada je u Sijekovcu, rodnom mjestu pjesnika Duška Trifunovića, ubijeno 46 ljudi, žena i djece. Strašan zločin napravili su Zemir Kovačević i njegova grupa – ubili su Jovu Zečevića i njegova tri sina: Milana, Vasu i Petra pred suprugom i majkom. ”Sad zamislite staricu Milju Zečević, kako stoji u dvorištu i gleda tri mrtva sina i supruga”, pisao je za ”Aljaziru” novinar i publicista Dragan Bursać. ”Krivi su jer su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili”. Još prije prvog upada HOS-ovaca u Bosanski Brod, na mostu preko rijeke Save, nekada zvanom ”Most bratstva i jedinstva” jer je povezivao dva grada iz dvije republike – Slavonski i Bosanski Brod, Hrvatsku i Bosnu, dugo je stajao natpis ”Zabranjen prelaz psima i Srbima”. Hrvatske i muslimanske snage su u svom naletu ušle duboko u Bosnu, kojih šezdeset kilometara, i stigle u selo Kotorsko nadomak Doboja. Bilo je pitanje sata kada će ove oružane snage, kojima je iz Zagreba rukovodio general JNA Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti, napasti Doboj. Ali, stiglo je naređenje Franje Tuđmana da se hrvatski vojnici i paravojne formacije povuku u Slavonski Brod i tako bosansku Posavinu prepuste Srbima. Bio je to rezultat dogovora Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića o podjeli teritorija stradalne Bosne.

I danas, nepune tri decenije poslije pustošenja triju nacionalističkih i nacističkih vojski pored puta Bosanski Brod – Derventa – Doboj vide se ostaci spaljenih kuća, napuštene i zapuštene njive, zgarišta koja čovjeku ulivaju strah u kosti. Gorka sudbina pratila je Bosnu vjekovima. Još prije Drugog svjetskog rata Isidora Sekulić, poznata spisateljica, najumnija Srpkinja 20. vijeka, pisala je ”Mnogostradalna Bosna, koja kao i bolan čovek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi, ta Bosna od svoje teške nesanice ostavila je mnogo u nasleđe…”. Profesor dr Mirko Skakić, književni istoričar i kritičar, napisao je da ”Bosna stalno sanja. Oduvijek je željela da živi svojim životom, u svom podneblju, svoj na svojemu, i zbog toga se stoljećima odupirala nasrtajima sa strane. U svom biću sačuvala je neku čudnu iskonsku snagu kojom je nadahnjivala svoje ljude…”.

Svoje snove Bosna i Hercegovina ostvarivala je jedino u vrijeme Titove Jugoslavije i doživjela privredni i kulturni i svaki drugi napredak. Bosna i Hercegovina je do početka rata devedesetih godina 20. stoljeća gradila fabrike, škole, puteve, bolnice, pruge, odmarališta, hotele, džamije i crkve, uzdizala svoje gradove i sela, imala besplatno zdravstvo i školstvo, punu zaposlenost, a svakoj porodici stvarala uslove za dobijanje stanova i izgradnju kuća, kupovinu automobila… Nije bilo beskućnika, ni gladnih ljudi. Bila je to zemlja budućnosti, kako su moje kolege Slovenci govorili prije pet decenija.

Na početku posljednje decenije dvadesetog vijeka, dolaze na vlast nacionalističke klike, pod plaštom demokratije, koji zajedno sa religijskim glavešinama vraćaju Bosnu i njene narode, uz pomoć Njemačke, Amerike, Rusije, Turske, Engleske, Francuske, Saudijske Arabije i nekadašnjih susjeda Jugoslavije – Austrije, Mađarske, Bugarske i Albanije u dubinu primitivizma, bijede i siromaštva, u džamijsko i crkveno vrijeme i kulturnu pustoš. Ali, kako reče profesor Mirko Skakić, Bosna stalno sanja…  I ja sanjam da će se Bosna i Hercegovina jednog dana možda opet probuditi i biti zemlja budućnosti jer govorimo istim jezikom, svejedno što ima tri imena…