Obilježavanje 77. godišnjice desanta na Drvar

Izdvajamo

• Desant na Drvar ostat će zapamćen kao jedna od epopeja NOB-a, primjer neviđenog herojstva slabijeg u borbi nad nadmoćnim neprijateljem opjevan u stihovima. “Kad je bila borba kod Drvara, Šesta lička spasila maršala...”

Povezani članci

• Tito u Ljubuškom
• Proizvodnja glupana
• “Za referendum spremni.” Komentar komentara nadbiskupa Puljića.
• #presuda
• Božica Jelušić: BESKRAJNO ODJEKIVANJE PRAZNINE
• Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca

Foto: screenshot youtube

Antifašisti Bosne i Hercegovine u utorak, 25. maja, obilježit će 77. godišnjicu desanta na Drvar.

Desant na Drvar pod tajnim imenom Operacija Konjićev skok (Rösselsprung) je bio posljednji njemački pokušaj da se ubije ili zarobi Tito, poslije čega je on kratkotrajno izbjegao u talijanski Bari i nakon toga na Vis da bi nakon toga pobjedonosno ušao u Beograd. Bila je to ujedno jedina akcija hvatanja Tita koju je osobno inicirao Adolf Hitler, naredivši je još sredinom 1943. Tad je Führer u svojoj Vučjoj jazbini u Rastenburgu (današnji Ketrzyn u Poljskoj) naredio komandantu Druge njemačke armije general-pukovniku Lotharu Rendulicu da utvrdi mjesto boravka Glavnog partizanskog štaba (“Hauptstab Tito”). Naravno – i njegovo uništenje jer je Hitler u to vrijeme smatrao da će zapadni saveznici desant na Europu izvršiti baš na našim prostorima – na jadranskoj obali. U svojoj biti, ovaj desant bila je klasična primjena taktičkog Blitzkriega, munjevita akcija uz upotrebu ograničenih snaga u kojoj su osnovu njemačkog napada sačinjavali elitni 500. SS padobranski bataljun i 15. planinski korpus.

Ograničeni udio imale su i snage NDH, kao i manje četničke jedinice iz Dinarske divizije u pozadini akcije. Također, za potrebe operacije Luftwaffe jedinicama na terenu stavio je na raspolaganje 100-tinjak borbenih i transportnih aviona i desantnih jedrilica. U skladu s planovima, prvi njemački borbeni raspored najprije je padobranima spušten u Drvar, dok su pješadijske jedinice sletjele na obližnje zaravni. Sve njemačke pješadijske i motorizirane jedinice iz okolnih gradova krenule su nakon toga u koncentrični napad prema Drvaru iz pravca Bihaća, Banje Luke, Jajca i Livna. Te su jedinice u tijeku operacije imale za cilj spajanje sa spomenutim desantnim jedinicama u samom gradu. U konačnici, trebalo je uhvatiti Tita – “našeg najopasnijeg neprijatelja”, kako je to u memoarima napisao Generaloberst Rendulic.

Spuštanje njemačkih padobranaca nad Drvarom

Operacijskim planom predviđeno je da s vanjskih pravaca nastupaju brojne njemačke i ograničene kvislinške snage. Od Jajca – 13. lovački puk 7. SS divizije “Princ Eugen” ojačan artiljerijskim divizionom. Iz pravca Mrkonjić-Grada išao je Izviđački odred 7. SS divizije, a od Srba 384. pješadijski puk s dopunskim bataljunom, izviđačkim odredom i artiljerijskim divizionom 373. legionarske divizije “Tigar”. Iz pravca Bihaća napadao je 92. motorizirani puk, iz Bosanske Krupe Dopunski bataljun divizije “Tigar” i Prva ustaška lovačka pukovnija; iz Banje Luke 202. oklopni grenadirski bataljun. Iz Livna su počeli djelovati dijelovi 718. i 362. planinske divizije i bataljun 4. puka “Brandenburg”, dok je iz Knina nastupao 1. motorizirani puk “Brandenburg” sa skupinom četnika Dinarske divizije. Sve te jedinice, više od 20.000 vojnika, dulje su vrijeme bile raspoređene na frontovima oko južnog dijela Bosanske krajine. U sklopu kamuflaže pravog cilja, o kojem su partizanski obavještajci imali ograničena saznanja, Nijemci su ofenzivno djelovali na mnogim drugim dijelovima fronta na širem prostoru cijele Jugoslavije.

U periodu od 21. do 25. svibnja 500. SS bataljun prebacio se u najvećoj tajnosti iz Kraljeva na aerodrome u Cerklju, Borongaju i Lučkom pored Zagreba te u Zrenjanin i Banju Luku.

U tijeku opsežne pripreme svi su pripadnici dobili specifične zadatke, svaki je vojnik imao Titovu fotografiju. “Wanted Dead or Alive”, po mogućnosti ipak živ za potrebe propagande u Berlinu. Uz Vrhovni štab tada su u neposrednoj blizini bili samo Prateći bataljun i pripadnici Oficirske škole, njih samo 137, te ostaci raznih tijela nove države jer je u Drvaru neposredno prije toga održan Drugi kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije.

Tito sa članovima Vrhovnog štaba ispred pećine u Drvaru, maja 1944.

Rano izjutra 25. svibnja eskadrile su u nekoliko preleta razorno bombardirale grad uništavajući pretpostavljene najjače punktove obrane, pri čemu su nastradali i brojni civili. Titov Prateći bataljun još je u zraku ubio velik broj padobranaca, ali se grupa “Panther” uspješno spustila u središte grada i nakon konsolidacije obrane napala u pravcu pećine naknadno shvativši da je partizanski VŠ baš tamo. To su, naravno, shvatili u hodu zahvaljujući intenzitetu otpora jer su u pripremi plana imali krivu informaciju da je Tito negdje na Šobića glavici, na “Citadeli”, koju su prvu i najsnažnije napali, utvrdivši se kasnije upravo na tom dijelu Drvara. Oko 9 sati Nijemci su već ovladali cijelim centrom grada, uništavajući obranu kuću po kuću, iz kojih su limitirani otpor pružali brojni pojedinci.

Tijekom SS-ovskog “češljanja” grada u potrazi za Titom napravljen je pravi masakr nad stanovništvom. Kad je situacija postala doslovno kritična, iz Šipovljana su navalili slušaoci Oficirske škole, njih samo 137. U startu lagano naoružani samo osobnim oružjem, putem su se naoružali njemačkim oružjem, koje je na prostor djelovanja izbačeno u kontejnerima. Napali su njemački bok, tukli su se doslovno fanatično, kao i Nijemci uostalom, jer su pripadnici 500. SS bataljuna “kupovali rehabilitaciju”, s obzirom na to da se radilo o kažnjeničkom bataljunu. I za njih je “Rösselsprung” bio pitanje života ili smrti. Kad je unatoč obostranom fanatizmu prevagu odnijela brojnija njemačka sila, iz pravca Kamenice i Trninić Brega pristigli su spasitelji, do zuba naoružani borci Treće ličke brigade iz sastava Šeste ličke proleterske divizije “Nikola Tesla”. A bilo je to omogućeno na osnovi sretno presretnute informacije iz ožujka 1944. pa se spasonosnim pokazala Titova ranija odluka da se disperzirane jedinice premjeste bliže Drvaru. Umijeće ratovanja je u Drugom svjetskom ratu više nego ikad sličilo na šah u kojem je i naizgled najmanje važna informacija mogla donijeti pobjedu ili poraz.

Forsiranim maršem Ličani su prešli 15-ak kilometara brdovitog terena, došli su doslovno u zadnji čas. Oko 10.30 zauzeli su sve dominantne visove oko Drvara te su Nijemci morali odvojiti veći dio desantnih snaga za zaustavljanje napada, što je rezultiralo slabljenjem pritiska na pećinu pa je Vrhovni štab napustio užu zonu ratnog djelovanja i preko sela Podovi došao do Potoka na željezničkoj pruzi Drvar – Mliništa.

S Titom i njegovom pratnjom izvukli su se i pripadnici ruske i engleske misije i članovi nekih američkih “vojnih delegacija”.

I te misije – ruska, engleska i američka – bile su parcijalne njemačke mete u Drvaru s kodnim imenima “Moskva”, “London” i “Amerika”, ali su i oni u većini sigurno napustili Drvar.

Bijeg iz pećine ipak nije značio konačni spas za Tita jer su borbe nastavljene i u danima nakon toga. U Potocima je Tito naredio Petom korpusu (stacioniran na potezu Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar) da jedinice Prve divizije zatvore prilaze Drvaru. Time se trebalo Šestoj proleterskoj diviziji omogućiti uništavanje desantnog bataljuna, no iako su borbom prsa o prsa uz velike gubitke Ličani osvajali kuću po kuću, na Šobića-Glavici održali su se ostaci njemačkih padobranaca. Pritom je ranjen i komandant brigade Milan Šijan. Napadi na ušančene padobrance obustavljen je tek pred jutro 26. svibnja kad je jaka njemačka borbena grupa spasila sada već očajne vojnike SS-Hauptsturmführera Kurta Rybke. Drvar je novi dan dočekao u stravičnom izdanju, svaki je kutak grada bio pun leševa civila i vojnika obiju strana, kaos je bio potpun.

Mnoštvo poginulih na ulicama Drvara nakon bitke

Što se Tita i pratnje tiče, oni su bili spašeni, na nagovor saveznika u noći 3. lipnja odletio je ruskim avionom u Italiju s improviziranog uzletišta na Kupreškom polju. Dva dana kasnije doplovio je na sigurni Vis koji je, među ostalim, štitio Balkan Air Force, saveznička jedinica zadužena za potporu partizanima u sklopu Mediteranskih zračnih snaga.

Jedini plijen njemačkih padobranaca je ostala Titovo maršalsko odjelo

Strogo vojnički i taktički gledano, operacija je bila totalni njemački neuspjeh. Oni jesu zauzeli dio slobodnog partizanskog teritorija, ali je nedosegnutim ostao primarni cilj uništenja glavnih partizanskih štabova i ustanova. Unatoč taktičkom povlačenju partizana i njihovim velikim žrtvama, imale su ih i njemačke desantne grupe u Drvaru jer im je iz stroja izbačeno 80 posto ljudi, što mrtvih, ranjenih ili nestalih.

Strateški rezultat bio je još porazniji za Nijemce, koji su uništenjem “glave” partizanskog pokreta htjeli iz Jugoslavije izvući brojne jedinice za ojačavanje ostalih frontova. Kako se to nije desilo, nacističke snage na jugoistoku Europe (prvenstveno Armijska grupa F) ostale su “vezane” na Balkanu, što je zasigurno znatno ubrzalo slom nacističke Njemačke.

U svakom slučaju, Desant na Drvar ostat će zapamćen kao jedna od epopeja NOB-a, primjer neviđenog herojstva slabijeg u borbi nad nadmoćnim neprijateljem opjevan u stihovima. “Kad je bila borba kod Drvara, Šesta lička spasila maršala…”

Izvor: Meta: Tito, Autor: Predrag Žukina

Antifašistički vijesnik

Prve video snimke Josipa Broza Tita, snimljene baš u Drvaru

Kipar Marijan Kocković autor je monumentalnog spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Drvaru (1980.) koji je miniran tijekom rata 1990-ih godina.