ODISEJA U SVEMIRU 1991

Povezani članci

• Mjesec dana vandrednog stanja u Srbiji
• Hrvatske tvrtke gube imovinu u Srbiji
• Politička korupcija
• Ubojice iz Klaićeve
• ASIM MUJKIĆ: Do izbora tri putića
• EU rasprava o BiH: Prozvali Milanovića i poručili da BiH zaslužuje status kandidata

Zovem se Uroš.

Kada mi je to rekao na žici zatvora u Lori mislio sam da me zajebava. Taman sam završavao „Kontakt“ Carla Sagana i iskreno me bolio kurac za njih četnike koji bi da se zovu Uroš. Tri sata guliš na straži, i kada ti ističe onaj treći, sve što želiš je tvoj krevet i da skineš ove proklete čizme koje te žuljaju. Kada ti dođu na žicu da si hitno pozvao ili zapovjednika straže, ili vojnu policiju. Vagao sam u toj milisekundi koga da pozovem. I jedan i drugi bili su psihopate, a tada bi se Uroš loše proveo.

„Kog kurca hoćeš?“, upitao sam Uroša već dovoljno nadrkan, kako dovoljno možeš biti nadrkan nakon smjene straže pred zatvorom u Lori. Uroš se samo odmakao od žice i pružio mi fotografiju na kojoj je bila djevojčica koja se smijala. Zakočio sam pušku i uzeo fotografiju. Djevojčica je imala Uroševe oči. Straža pred zatvorom u Lori je zajeban posao. To sam shvatio prvi dan kada su me doveli da obavim svoja prva dva sata, i pitali me imam li kakav problem? Dva sata. Dva usrana sata u tvom životu su ono što trebaš obaviti pred žicom zatvora Lora. I tada ideš na dva sata odmora, u kojima drkaš na Start pod krevetom i dižeš utege koji su isto pod krevetom. Ili jednostavno piljiš u zid dok čekaš novu smjenu straže. Između tih dnevnih zadaća još imaš podizanje zastave, i doručak, ručak i večeru, ako ne „fasuješ“ CSO sa kojim bi trebao odraditi stražu. To je naravno kolosalno sranje, jer ti je u paketu ili bolognese koje bi trebalo podgrijati, ili jedna kao punjena paprika, koja smrdi kao sam vrag kada otvoriš konzervu. Džombe znaju kako pripremiti CSO. Iskopaš rupu u zemlji, zapališ vatru kao što su palili tvoji preci, i usranu konzervu podgriješ da se onaj smrznuti „šug“ oko te usrane paprike podgrije.

Sreća.

Nema veće sreće na svijetu, doli u vojnika, redova i ročnika, koji uspije podgrijati svoj CSO u plitko iskopanoj jami. Sjećate se Odiseje u svemiru? Naravno da je se sjećate. No malo vas je pročitalo tu kolosalnu knjigu da bi uopće razumjeli sam film. Pamtite li kada ste prvi put gledali Odiseju? Ja pamtim. Imao sam sreću da tu jebenu Odiseju gledam da svojim djedom, bakom, ocem i ujnom, koji kurca nisu razumjeli što se tu događa. I tada sam, u tom momentu odlučio da ću tu jebenu Odiseju u svemiru skužit, kad tad.

Zovem se Uroš.

Pred Urošem je stajao monolit. Čelična struktura koju je Uroš trebao da rastavi, pa ponovo sastavi, i odnese na mjesto zbora. Monolitna čelična struktura sastojala se od dva bloka pregrada koje su se zavarivale u brodske štive. Posao Urošev, i četnika koji su izmiljeli iz mraka, bio je da te brodske pregrade let – lampom rastave, pa da ih autogenim zavarivanjem ponovo sastave i takve, monolitne, odnesu preko žice u škver. Tu bi ih, pod mojom budnom paskom, prihvatili radnici Brodosplita. Besmisleno?

Kurac je besmisleno.

Ti ljudi su nas napali. Napali su Vukovar, i jebem ja njima mater svima.

Treba li da autogeno zavaruju ploče čelika, pa ih ponovo bruse i rastavljaju? Naravno da treba. I tako iz dana u dan. Pička im materina četnička. Nek se uče kako se zavaruje u ratnoj luci Lora! Aleksa bi vode. Jel su naša djeca po podrumima tražila vode, pička ti materina Aleksa. Hoćeš vode, evo ti vode u kaci sa solnom kiselinom. Nezainteresirano sam listao Carla Sagana i gledao kako Uroš i Aleksa postavljaju monolit od čelika. Kada su ga digli, kada su ga osovili, iz stražarnice su se pojavili poručnik i zapovjednik straže. Stajali su tako pred monolitom od čelika kojeg su Uroš i Aleksa zavarili i podigli.

A u jebote, procijedio je zapovjednik vojne policije, poznatiji i kao Zvijer. U pičku materinu, dodao je moj zapovjednik. E vala, vi Srbi ne znate da ratujete, ali bogami znate da zavarujete, dodao je zapovjednik straže.

Stajali smo tako oko monolita od čelika, mi majmuni, sa jedne i sa druge strane i divili se što smo napravili. Monolitni komad čelika bio je zapravo prova tankera kemikalca koji je trebao da se isporuči iz škvera. Naravno, mi to nismo znali, i kao pravi majmuni divili smo se monumentu kojeg smo zajedničkim snagama izgradili. Prvi se sabrao naravno naš zapovjedik. Čizmom i kundakom puške izbio je majmunima Srbima iz glave uopće i sjećanje na monolit. Dok mu se još skorena krv i ljudski mozak cijedio sa kundaka, okrenuo se prema meni i upitao me imam li ja, kao majmun koji sudjeluje u gledanju monolita, kakvih pitanja?

Naravno da nisam imao nikakvih pitanja.

U ustaljene dogme vjeruješ, kada te sa kundakom sa kojeg se cijedi ljudski mozak, uvjere kako je samo ta dogma jedina i ispravna. Nema monolita, niti postoje izvanzemaljci. Postoji samo skorena krv na tom kundaku puške, i prestrašeno lice Uroša koji  polira i brusi monolit. Jedino što je monolitno i jedino što je čelično i stvarno, naša je država Hrvatska.

Ima li tko kakvih pitanja?

Naravo da nema.

Padao je suton na ratnu luku Lora, i ja sam, kao pravi i domoljubni majmun gledao monolit kojeg su nosili Uroš i Aleksa da bi isti postao sutradan dijelom najnovijeg tehnološkog dostignuća naše hrvatske brodogradnje.

Deset minuta je do kraja straže.

Tih deset je najgore.

Valja čovjek u deset minuta kada zna da je gotovo, postane čovjek.

„Hoćeš li mi molim te, mojoj kćeri odnijeti ovu fotografiju. Reci joj da joj babo niti je bio četnik, niti je bio vojnik bilo kakav. Skupilo me u Oluji, na polju gdje sam sadio kupus za nju i mater. Molim te, ako Boga znaš.“

U toj milisekundi, dok sam čekao smjenu straže, shvati sam kako Uroš niti je četnik, niti svi mi zajedno sa četnicima i ustašama kurca nemamo. Svi smo mi samo majmuni koje je tako divno opisao Arthur Cecil Clarke u knjizi koja mi je bila pod nogama, između paprike sa rižom, i puške kojoj je metak bio u cijevi.

I svi mi gledamo u taj jebeni monolit i ne nalazimo mu smisla.

Možda, i iskreno se nadam, da će Uroševa kćer biti ta generacija koja će gledati u taj jebeni monolit i znat kog kurca oni hoće od nas?

Žele li da se kao pravi majmuni svi lijepo pobijemo, ili žele da pravimo brodove?