Odluku Ustavnog suda iskoristiti protiv koncepcija o “teritorijalnosti naroda”

Denis Čarkadžić
Autor/ica 13.7.2017. u 08:45

Odluku Ustavnog suda iskoristiti protiv koncepcija o “teritorijalnosti naroda”

Reakcije jednog dijela političkih subjekata na odluke Ustavnog suda BiH od 1. decembra 2016. i 06. jula 2017. godine vezane za zahtjev Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti odredbi članova Izbornog zakona BiH koji se tiču načina izbora delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH, a kojima se sam Ustavni sud BiH ili proglašava političkim sudom, njegove odluke komentarišu na politički neprimjeren i nekorektan način ili se njegove odluke nastoje prikazati kao pobjeda svoje političke opcije, ne govori naravno ništa o Ustavnom sudu BiH već o samoj političkoj sceni u našoj zemlji.

Piše: Denis Čarkadžić -Vijesti.ba

Ona je upravo takva kakvom nastoji da predstavi sam Sud: nekorektna, politikantska, nezrela i nerijetko zlonamjerna. Jer, ustavni sudovi i postoje da bi zaštitili temelj pravne opstojnosti svoje zemlje- ustav, te su njegove odluke uvijek usmjerene u tom pravcu. Tako, i nikako drugačije, niti može niti jeste djelovao Ustavni sud BiH. To što se jedan broj njegovih odluka nije proveo govori u prilog tezi da problem nije Ustavni sud BiH već partokratski aparat koji često u odlukama ustavnih sudova u BiH vidi ili prepreke ka ostvarivanju svojih interesa ili šansu za blokadu sistema i uvodjenje haosa u zemlji.

Jasno je iz pomenutih odluka Ustavnog suda BiH da se, kada je izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH u pitanju, stvari mijenjaju iz temelja. Ali ono što nije jasno je zašto se ta odluka među onima koji žele da FBiH konačno krene u proces reforme koja će omogućiti njeno bolje funkcionisanje i prohodnost odluka doživljava kao loša i pogubna kako za FBiH tako i za čitavu zemlju. Ona je upravo suprotno-šansa koja se treba iskoristiti. Sama odluka dakle, nije problem. Ono što slijedi, njena implementacija, odlučit će u mnogome sudbinu zemlje i vjerovatno imati i političke implikacije na čitav region.

Prva i najbitnija stvar oko koje bi se sve političke partije trebale suglasiti je redefinisanje ovlasti  Doma naroda  FBiH. Bez obzira kako se delegati u njemu birali, njegove ingerencije moraju biti svedene na odlučivanje samo i isključivo o pitanjima koji se tiču vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda i Ostalih. Ako prođemo kroz genezu političkih kriza u FBiH, jasno je da su upravo sadašnje ovlasti koje Dom naroda FBiH ima, a one su identične ovlastima Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, pored načina izbora samih delegata, osnovno sredstvo za pravljenje blokada i ucjena. Ne postoji politički sistem u demokratskom svijetu u kojem na jednom nivou funkcioniraju dva parlamenta identičnih ovlasti. Dom naroda FBiH, samo mu ime kaže, mora predstavljati narode čiji će predstavnici imati zadatak da se brinu isključivo o zaštiti vitalnih nacionalnih intersa naroda kojeg predstavljaju, ni manje ni više. Sve druge ingrencije ne mogu biti prihvatljive i neumitno zemlju dovode u stanje u kojem je sada.

Drugi problem koji se mora rješiti je način izbora delegate u Dom naroda FBiH. Primjera radi, u dvodomnom političkom sistemu poput sistema Kraljevine Španije, Donji dom tj. Senat, je dom teritorijalnog predstavništva gdje su senatori, njih 208 od 259, direktno izabrani na nivou provincija. Međutim, oni ne predstavljaju u tim jedinicama većinske katalonce, baskijce, galicijane ili kastiljce, već  teritorijalne jedinice iz kojih dolaze, te u skladu sa španskim ustavom štite interese tih teritorijalnih jedinica iz kojih i crpe legitimitet, a ne pomenutih etničkih grupa. Zato se on i ne zove dom naroda. Intersesi pomenutih etničkih grupa zaštićeni su posebnim mehanizmima ugrađenim u Ustav Kraljevine Španije.  Stoga, bilo kakav sistem izbora delegata u Dom naroda FBiH koji je utemeljen na teritorijalnom ustroju entiteta, u ovom slučaju kantona, ne može biti osnov za izbor delegata u tijelo koje treba da štiti interese naroda. Razlog je jednostavan- nije moguće ”obuhvatiti” takvim sistemom čitav jedan narod a da se u većoj ili manjoj mjeri ne uspostavi diskriminacija svakog od naroda čiji predstavnici ulaze u saziv Doma. Ne postoji takva formula.

Tako, osim u Bosni i Hercegovini, nigdje i ne postoji dom naroda koji se bira na takav način. Toga su u HDZ-u BiH itekako svjesni te, ili ignorišu postojanje Hrvata na dijelovima van svoje zacrtane zone interesa insistirajući na teritorijalnom principu izbora, ili te Hrvate direktno i indirektno pozivaju na preseljenje. Paradoksalno, na ruku im idu i pozivi pojedinih političkih subjekata sa sjedištem u Sarajevu, prema kojima bi CIK trebao odrediti kvote delegata iz svakog kantona kao teritorijalnih jedinica. Krajnje je upitno da li CIK uopšte može sada djelovati u ovome pravcu a da ne povrijedi sam Ustav FBiH. U svakom slučaju to je pogrešan način rješavanja ovog problema ali i pokazatelj nedostatka političke volje, hrabrosti i želje za inicijativom jednog broja stranaka u momentu u kojem je politička inicijativa imperativ.

Kako je BiH zemlja apsurda, ne čudi da bi se rješenje ovog problema može nalaziti upravo unutar samog političkog sistema BiH-odmah preko entitetske linije, u Republici Srpskoj. Način izbora delegata te ovlasti koje ima Vijeće naroda Republike Srpske dobra su polazna osnova za redefinisanje uloge, te način izbora delagata Doma naroda FBiH. Da podsjetimo, Vijeće naroda Republike Srpske svoju zakonodavnu vlast vrši u cilju zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda, ne učestvujući u postupku donošenja zakona, propisa i drugih akata sa Narodnom skupštinom RS-a, nego vrši kontrolu izglasanih zakona, propisa i akata u Narodnoj skupštini radi utvrđivanja da li se izglasanim zakonom, propisom ili aktom ugrožavaju vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda. Dalje, izbor delegata u Vijeće naroda vrše odgovarajući klubovi poslanika (srpski poslanici biraju srpske delegate, hrvatski hrvatske, bošnjački biraju bošnjačke, te pripadnici Ostalih biraju delegate Ostalih za Vijeće naroda RS-a).

Ovlasti koje bi imalo ovako ili slično ustrojeno zakonodavno tijelo na nivou Federacije BiH opravdalo bi svrhu svog postojanja. Kroz način izbora delegata koji ne dozvoljava odugovlačenja, te jasno propisane procedure donošenja odluka uz uspostavu Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu FBiH eliminisala bi se i najmanja mogućnost blokade donošenja zakonskih akata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH a koji nisu vitalni nacionalni interes bilo kojeg od konstitutivnih naroda. Zastupnici u takvom domu naroda bili bi birani od strane svojih sunarodnika izabranih u Zastupnički dom a koji imaju oba potrebna legitimiteta – legitimitet koji su dobili od građana na izborima ali i legitimitet koji imaju kao pripadnici određenog konstitutivnog naroda. Sam broj delegata u ovako ustrojenom domu naroda ne bi bio od presudne važnosti.

“Teritorijalnost jednog naroda” unutar jedne države kao koncept suprotan kako samoj suštini bosanskohercegovačke države tako i evropskim vrijednostima i njenoj pravnoj stečevini bio bi ovim rješenjem eliminisan, uz načelo pariteta u Domu naroda FBiH vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda u Federaciji BiH bili bi zaštićeni, dok bi jedan dio diskriminatorskih odredbi iz naše pravne stečevine otišao u istoriju. Veliki bi to bio korak ka redukovanju prava “kolektiviteta” koja ovakva kava jesu – bezgranična, nisu ništa drugo do alat za držanje države u stanju blokade uz nevidjenu pljačku njenih resursa i samih građana.

Zahvaljujući apelaciji Bože Ljubića otvoren je put za rješavanje jednog od najvećih problema u funkcioniranju političkog sistema u BiH. Da bi se na ovakav način riješio problem Doma naroda FBiH odnosno provele pomenute odluke Ustavnog suda BiH, potrebno je krenuti u promjenu Ustava FBiH. Zahtjevan je to proces koji traži kvalitetnu i najširu moguću javnu raspravu uz učešće domaćih pravnih eksperata i međunarodne zajednice. Međutim, na prvom mjestu potreban je konsenzus svih političkih snaga u FBiH bile one vlast ili opozicija, pripadale bilo kojim nacionalnim ili građanskim opcijama. Izborni zakon ne smije doživjeti promjene koje će ići u pravcu “teritorijalizacje naroda” i time otvoriti nepovratan proces njihovog getoiziranja, rastakanja ekonomskog tkiva zemlje, uvođenja dodatne diskriminacije te na kraju razbijanja države. Odgovornost za ono što slijedi je prije svega na vladajućim strukturama ali i na opoziciji koja je dužna aktivno učestvovati u ovako bitnim procesima. Ne treba sumnjati  da se u svakom “nacionalnom korpusu”, u svakoj političkoj partiji, mogu naći kredibilni i legitimni sagovornici koji razumiju ozbiljnost situacije i potrebu da se ona riješi na način koji bi kao krajnji rezultat imao stvarnu zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, deblokadu sistema, a time i stvaranje uslova za rad na ekonomskim pitanjima i zaustavljanju iseljavanja i izumiranja naroda BiH.

Denis Čarkadžić
Autor/ica 13.7.2017. u 08:45