Pavlović: Opasna je kanonizacija i lokalizacija protesta na Belvederu, Abazović se Zapadu prodao kao centar

Povezani članci

• MAJORIZACIJA ZA SIROTINJU: Vječna kontrola finansija kao ključni strateški interes HDZ-a
• Čačkanje ratne mečke
• Američki zračni pirat uhapšen nakon 41. godinu bijega
• Fra Luka Markešić: Ne može se ova zemlja više dijeliti
• Pokušaj izdvajanja RS je zločin secesije
• Hronologija Predsjedništva BiH

Ta mantra o pomirenju postala je prazna ljuštura u koju duvaju politički oportunisti što plediraju na glasove Srba. To je opasna šarena laža za naivne.

Čini mi se da je jedan od značajnih faktora izvan njihove kontrole: način na koji će se konstruisati, a potom politički uokviriti narativ o protestima na Cetinju i Belvederu. Za sada se taj proces odvija u okvirima zanimljive ideološke paralele sa demonstracijama na Belvederu iz 1936. godine. Ta paralela je donekle logična jer se radi o dva snažna izraza protivljenja aktivnostima zvaničnih vlasti, odnosno dva snažna izraza popularnog sentimenta koji ne bi trebalo da budu zanemareni. Mislim da se ovakvo uokvirivanje savremenog Belvedera može ‘prevesti’ u politički operativnu ravan koja obuhvata cijelu Crnu Goru. Opasnost leži u kontraproduktivnim pokušajima kanonizacije ovih protesta i njihovog zatvaranja u lokalne okvire Prijestonice, koja u ovom narativu postaje ‘srce’ i ‘iskra Crne Gore. Emocije na stranu, ovakva lokalizacija može biti štetna za ono što ja vidim kao mogućnost definisanja šireg okvira djelovanja.”

Gost u Drugačijoj radio vezi je dr Srđa Pavlović, istoričar i profesor na univerzitetu Alberta u Edmontonu, Kanada. S obzirom na to da se danas obilježava Dan Evrope, Pavlović je analizirao prilike u EU, ali i prikladnost formulacije Dan pobjede nad fašizmom.

Kako će večeras biti održan i skup na Belvederu, Pavlović daje svoje viđenje događaja na Cetinju, prošloga septembra, komentariše pokušaje njihove kriminalizacije, ali i upozorava na opasnost od njihove “kanonizacije” i “lokalizacije”.

Dan koje Evrope?

Dr Srđa Pavlović saglasan je da se o Evropi danas ne može govoriti kao o jednoznačnoj političkoj i vrijednosnoj činjenici.  Pita, koje Evrope slavimo Dan?

– Egocentrične i cinične Evrope, koja je odjekivala zvucima poslovične Poloneze, dok je SFRJ umirala u ‘noći bratske krvomutnje; ksenofobične i rasističke Evrope, koja je zatvarala granice za očajnike iz Sirije i slala svoje policijske snage (FRONTEX) da čuvaju bedeme evropske tvrđave i nadgledaju tamnoputa tijela djece kako plutaju Mediteranom”? Ili “Evrope, koja predstavlja poželjan okvir za suživot i mogućnost opstanka različiosti; Evrope anti-fašizma, bez toga da se zaborave svi njeni pro-fašistički pokreti i politički akteri (prošli i sadašnji).” – precizira on svoje pitanje i poručuje:

“Vjerujem da je važno obilježiti takav okvir kojemu i mi u Crnoj Gori stremimo – i treba da stremimo – znajući da ovim činom markiramo samo jedan njegov sloj.”

Dan Pobjede – ali vojne  nad Trećim Rajhom

Dr Pavlović problematizuje i termin Dan pobjede nad fašizmom. Smatra da bi bilo “bliže istini reći da se obilježava dan vojne pobjede nad oružanim snagama Trećeg Rajha”.

– To je datum koji vrijedi pamtiti, ali je neophodno napraviti otklon od uopštavanja koja su neutemeljena. Posljednje tri decenije pokazuju da je ideologija krvi  i tla, vrlo često uokvirena tamjanom i opijelom, preživjela tu istorijsku vododjelnicu 1945 godine.”

Gost DRV daje i dodatne argumente za tezu da vojni poraz u Drugom svjetskom ratu nije značio i konačan obračun sa ideologijom nacizma i fašizma.

– Svjedoci smo da njeni ideološki potomci danas igraju značajnu ulogu u Evropi. Na našem prostoru se ta ideologija, kao svojevrsni Nosferatu, digla iz ruševina emancipatroskog projekta zvanog SFR Jugoslavija. Ona je oživjela zahvaljujući krvi ‘neželjenih drugih’, potom je obilježila granice sopstvenog mentalnog okvira, otvorila i napunila nove masovne grobnice, i osporila mogućnost i pravo suživota različitosti koje dekonstruišu mitologizovanu sliku etnički i vjerski homogene Rajske Bašte. Po meni, treba obilježavati ovaj dan kao podsjećanje da pobjeda nad takvom ideologijom zahtijeva svu našu snagu, svakog dana, i sve dok ne uhvatimo svoj posljednji dah! Ovo je podsjećanje da posao nije završen i da se radi o generacijskom naporu koji, osim političkog angažmana, zahtijeva kulturni, intelektualni, umjetnički, i ekonomski angažman.”

Abazović se nije pomjerio ni pedalj povodom Belvedera, osjeća se nedodirljiv

– Kriminalizovanje prošlogodišnjih protesta na Cetinju i Belvederu je kurs s kojeg ova nova manjinska vlada ne može skrenuti. Sjetite se kako je, ubrzo nakon protesta, ta dešavanja okarakterisao sadašnji predsjednik vlade, a kako ih je definisao prije nekoliko dana. Nije se pomakao ni za pedalj! Imajući na umu njegov javno deklarisani ponos – tadašnji i sadašnji – na djelovanje policije i rezultate tog djelovanja, bilo bi naivno očekivati da njegova vlada siječe granu na kojoj sjedi. Tadašnji protesti bili su lakmus-test za potpredsjenika vlade i koordinatora svih službi bezbjednosti. Pošto postoje naznake da on nije prošao taj test s prolaznom ocjenom, logično je da će se sadašnji premijer grčevito držati starog narativa koji njega prikazuje kao spasioca ustavnog poretka, mira i stabilnosti u Crnoj Gori.”

Za Pavlovića su poruke sa snimka na kojem se, navodno, čuje glas zamjenika komandanta PTJ Petra Kneževića povratak u 30-te godine prošloga vijeka.

–  Audio snimci koji su se pojavili su zaista štetni za novog premijera, za njegovu vladu i njene koalicione partnere, ali i za državni aparat koji bi trebalo da tretira građane kao jednake pred zakonom. Opisivati bilo koju grupu građana Crne Gore kao ‘bagru’ koju treba ‘očistiti’ je jezik koji ne pripada savremenom društvu, već odjekuje dehumanizacijom grupa kakva je obilježila Evropu tridesetih godina prošlog vijeka.”

Podgoričanin koji je napravio ozbiljnu akademsku karijeru na Zapadu osvrće se i na neadekvatne reakcije aktuelnog premijera povodom skandaloznoga sadržaja spornog snimka:

– Moram priznati da sam bio zapanjen premijerovom opaskom o kafanskim pričama i ozbiljnoj državi. Takva opaska pokazuje ljutitog predsjednika vlade koji se osjeća nedodirljiv, a istovremeno želi da uvrijedi kritičare. Ona, takođe, pokazuje nedostatak znanja o kvalitetu,  dometu, i značaju mnogih kafanskih priča na našem prostoru i šire. Podsjetiću vas na ratnu kafansku priču i crtanje na salveti koje je podijelilo Bosnu i Hercegovinu, naprimjer. Nadalje, takva opaska pokazuje predsjednika vlade koji  nipodaštava zvanične procedure utvrđivanja činjenica na osnovu javno prezentiranog materijala.”

Pavlović se dotiče i eventualne političke štete koju bi Dritan Abazović mogao imati zbog takvih stavova:

– Da li će on platiti političku cijenu svoje pređašnje greške zavisiće od mnogo faktora. Nad nekim od tih faktora sadašnji predsjednik vlade, neki od njegovih domaćih partnera, kao i neki od inostranih davalaca dobrih usluga imaju značajnu kontrolu.”

Ovaj Belveder mora obuhvatiti cijelu Crnu Goru

Naš sagovornik naglašava potencijal što ga nose događaji na Belvederu i njihov simbolički kapital. Na pitanje da li zagovornici Srpskog sveta namjerno lokalizuju karakter protestam stvarajući sliku kako je samo Cetinje problem, a ostatak Crne Gore pristaje na planove Beograda i Crkve Srbije, gost DRV upozorava da bi svođenje protesta u okvire Prijestonice bilo pogrešno.

– Čini mi se da je jedan od značajnih faktora izvan njihove kontrole: način na koji će se konstruisati, a potom politički uokviriti narativ o protestima na Cetinju i Belvederu. Za sada se taj proces odvija u okvirima zanimljive ideološke paralele sa demonstracijama na Belvederu iz 1936. godine. Ta paralela je donekle logična jer se radi o dva snažna izraza protivljenja aktivnostima zvaničnih vlasti, odnosno dva snažna izraza popularnog sentimenta koji ne bi trebalo da budu zanemareni. Mislim da se ovakvo uokvirivanje savremenog Belvedera može ‘prevesti’ u politički operativnu ravan koja obuhvata cijelu Crnu Goru. Opasnost leži u kontraproduktivnim pokušajima kanonizacije ovih protesta i njihovog zatvaranja u lokalne okvire Prijestonice, koja u ovom narativu postaje ‘srce’ i ‘iskra Crne Gore. Emocije na stranu, ovakva lokalizacija može biti štetna za ono što ja vidim kao mogućnost definisanja šireg okvira djelovanja.”

Manjinska vlada je pobjeda forme i retorike nad suštinom

– Formiranje manjinske vlade na način kako je to urađeno i sa političkim akterima koji je čine je odlična ilustracija značajne razlike između političke retorike, s jedne strane, i političke prakse, s druge. Ova manjinska vlada je divan pokazatelj istine o tome da ne treba slušati šta pričaju, već treba pažljivo posmatrati i kritički analizrati šta rade vlade i političke elite. Ponavljam se kada kažem da je sadašnji predsjednik vlade još jednom uspio da svojim zapadnim saveznicima proda ideju o definisanju i kreiranju političkog centra u Crnoj Gori kao model rješavanja strukturnih problema i prevazilaženja podjela.”

Pavlović upozorava i na pogrešno sagledavanje političkog karaktera Socijalističke narodne partije i nelogičan tretman DPS:

– SNP je viđena kao partner za dijalog jer nije radikalna (??) poput desničarskog DF-a, uprkos decidno izraženim problematičnim političkim stavovima te partije povodom svih važnih pitanja u Crnoj Gori. Ta partija je, ipak, predstavljena kao manje zlo, koje istovremeno zadovoljava potrebu za učešćem srpske partije u vlasti. S druge strane, trodecenijski legat DPS ima dosta sivih zona i problematičnih elemenata, pa je SDP -kao partija koja i danas troši svoju suverenističku valutu iz prošlog vijeka ponuđena kao pogodna zamjena.

Ono što čitavu trgovinu sa zapadnim partnerima u vezi manjinske vlade čini unikatnom jeste činjenica da će ona opstajati zahvaljujući podršci DPS koji je formalno isključen iz vlasti. To je pobjeda forme i političke retorike nad suštinom! To je, takođe, zatvaranje očiju pred političkom realnošću u Crnoj Gori: o kakvom napretku govorimo ako se i kada se iz procesa odlučivanja i upravljanja državom isključi partija koja ima toliko velik broj glasača, i šta se tim isključivanjem poručuje glasačima DPS-a?”

Mantra o pomirenju prazna ljuštura u koju duvaju oportunisti

Na pitanje da li je Crnoj Gori potrebnije ozdravljenje društva ili famozno pomirenje, koje aktuelni premijer ne ispušta iz usta kao objašnjenje za silne ustupke SNP, dr Srđa Pavlović odgovara:

– Da, ta mantra o pomirenju je postala prazna ljuštura u koju duvaju politički oportunisti što plediraju na glasove Srba. To je opasna šarena laža za naivne. Politički predstavnici srpskog glasačkog korpusa u Crnoj Gori već duže vremena insistiraju na promociji nacionalističkog narativa o tome da su Srbi diskriminisani. Taj narativ predstavlja njihov politički raison d’etre i, istovremeno, služi kao legitimacija za sve njihove političke, odnosno, partijske aktivnosti u Crnoj Gori i u susjedstvu. To je ideološki potkana konstrukcija ‘žrtve nesretnih istorijskih okolnosti’ čiji politički predstavnici decenijama konstantno traže načine za ‘osobođenje’ ovog kolektiva.

Profesor na kanadskom univerzitetu Alberta ukazuje na istorijski kontinuitet narativa o Srbima kao žrtvi.

– Ovaj koncept ‘nacije-žrtve’ ima svoju liniju istorijskog razvoja i trajanja – od 1914, preko 1945, pa do danas – da se zadržim na tih nekoliko istorijskih vododjelnica. Diskurs prve južnoslovenske zajedničke države – Kraljevine SHS, potom Kraljevine Jugoslavije – kao srpskog ‘poklona’ ostalim narodima u regionu bio je svojevrsno vezivno tkivo u konstrukciji ovakve ‘žrtve’. Slično je bilo i viđenje socijalističke Jugoslavije, i on se račvao u dvije narativne matice: srpsku nacionalističku i srpsku komunističku.

Prva je vidjela Dražu Mihailovića kao ‘prvog gerilca’ Evrope kojeg su sebični Saveznici izdali zarad svojih strateških interesa, pa je ta Jugoslavija postala svojevrsni ‘kazamat’ za Srbe, dok je primat davan drugim narodima. Nastojanje da se u novoj vlasti nakon 1945 godine uspostavi zasluženi, ili očekivani balans između Srba (koji su dali značajan doprinos partizanskoj narodno-oslobodilačkoj borbi) i ostalih naroda, činio je drugu narativnu maticu. Ta matica je dugo vremena odolijevala uplivu srpskog nacionalističkog narativa, jer se temeljila na ideološkim postulatima gradnje socijalističkog društva i novoj nad-nacionalnoj identitetskoj konstrukciji Jugoslovena.

Ipak, nad-nacionalna (supra-nacionalna) identitetska konstrukcija nije bila dovoljna da marginalizuje duboko ukorijenjeni koncept 2nacije-žrtve’ koja je još jednom prinijeta na oltar zajedničke južnoslovenske države. Od sredine 1980-tih postalo je očigledno da su ove dvije matice srasle i, povinujući se logici narodne izreke da ‘manji potok u veći uvire’, pretvorile se u svojevrsni cunami srpskog nacionalizma.

“Lakše je podnijeti tvrdnju da si rob, nego moralna nula”

Dr Pavlović ukazuje i na posljedice toga koncepta na političke prilike u savremenoj Crnoj Gori:

– Narativom o tobožnjoj ugroženosti, politički predstavnici Srba u Crnoj Gori sebe i svoje glasače pozicioniraju u ravan svojevrsnih ‘robova’ volji drugih, bilo da se radi o prošlosti (povinovanje volji Velikih Sila; komunista…) ili savremenom trenutku i onome što politički lideri lažno predstavljaju kao crnogorsko političko, ekonomsko, društveno, kulturno, ili identititetsko ‘nasilje’. Kao što vidimo, oni ne prezaju apsolutno ni od čega da svoje glasače uvjere u iskrenost, čistotu, i spasonosni efekat svojih namjera. Možda bi bilo svrsishodnije i iskrenije da ovi politički predstavnici smognu snage da se pogledaju u ono poslovično ogledalo, i da se sjete nečega što je davno napisao veliki Josif Brodski:’Lakše je podnijeti tvrdnju da si rob, nego da si moralna nula’.”

Darivanje Cetinjskog manastira Srbiji bilo bi kulturno, društveno, identitetsko i moralno samospaljivanje

Naš sagovornik osvrnuo se i na nedavnu izjavu Cetinjanina dr Nikole Radunovića koji je upozorio da je Cetinjski manastir bio, ne samo duhovno sjedište, nego i centar iz koga se vjekovima upravljalo Crnom Gorom, te da nijedna država koja poštuje sebe i svoje građane ne daje takve objekte u vlasništvo drugoj.

– Cetinjski manastir jeste dugo bio tačka iz koje se vladalo dijelom crnogorskih plemena, u mjeri u kojoj se uopšte moglo vladati tako strukturiranim plemenskim zajednicama, odnosno, Crnom Gorom kroz njene različite teritorijalne i državne inkarnacije. To je bio i svojevrstan izvor duhovnosti za pravoslavni živalj u Crnoj Gori. Takav profil i istorijska uloga Cetinjskog manastira dokumentovani su i prepoznati, ali ostaje da se valjano edukativno uokvire i zaštite od pokušaja prisvajanja. Država koja drži do sebe, koja je svjesna svoje sopstvenosti, i koja poštuje svoje građane i njihove izraze individualnosti, nikada ne daruje drugoj državi vlasništvo nad sopstvenim matricama bitisanja. To bi predstavljalo svojevrsno kulturno, društveno, identitetsko, i moralno samospaljivanje.”

Pavlović, međutim, dodaje kako moramo biti svjesni da je istorijat državnosti Crne Gore kompleksan i dugotrajan, pa se ne može lako svesti na jedan fundamentalni faktor, a potom generalizovati. Ističe da postoji mnoštvo elemenata koji su na razne načine uticali na pomenutu istoriju državnosti.

– Sekularizacija države od strane Knjaza Danila Petrovića predstavljala je novu fazu u dugoj istoriji državnosti. Krunisanje Kralja Nikole Petrovića 1910. označilo je početak još jedne faze. Slijedeći ovu liniju promišljanja crnogorske državnosti, 1945. godina označava novu fazu razvoja koja nije značajno uključivala vjeru, instituciju crkve i dinastiju, ali je u okvir državnosti uvela druge narode, druge vjere, druge kulturne matrice – druge, u poređenju s relativno uniformnom matricom pravoslavlja i dinastičke istorije kao faktora homogenizacije ratničkog društva iz prošlosti. To je legat na koji se oslanja savremena Crna Gora, i smatram da taj legat vrijedi promovisati i štititi.”

Oporavak Crne Gore biće, možda, generacijski proces

Na pitanje vidi li mogućnost za oporavak razorenog crnogorskog društva, poljuljanih institucija i izgubljenoga sistema vrijednosti, Pavlović odgovara:

– Šanse za oporavak postoje, ali su one limitirane snagom pacijenta i spremnošću ljekara da o oporavku razmišljaju kao o dugotrajnom procesu, možda čak i generacijskom procesu. Mislim da se u Crnoj Gori treba iznova započeti izgradnja institucija koje mogu biti nosioci razvoja društva u pravcu koji je formalno definisan u mnogim partijskim dokumentima. Ovdje mislim na sve segmente društva i na sve nivoe nadležnosti. Iako ovo može zvučati kao maksimalistički zahtjev, ne treba zaboraviti dvije stvari: prva je da Crna Gora ima samo 620 hiljada stanovnika. Druga je da u Crnoj Gori postoji ‘institucionalno znanje’ o tome kako stabilna i strukturirana država treba da izgleda i funkcioniše, pa se nadam da će nosioci takvog znanja dobiti primat u procesu oporavka države.”

Antena M