Pismo predsjednici

Povezani članci

• OPERACIJA „JULIENNE“
• U Zagrebu uhapšen direktor HRT-a i bivši saradnici Milana Bandića
• RUŠENJE PARTIZANSKIH SPOMENIKA JE RUŠENJE IDENTITETA
• Snežana Čongradin: Kasnimo 600 dana, ali nema veze
• EU primila na znanje presudu suda u Strazburu o BiH
• O zmijama i žabama

Draga predsjednice,

Pišem vam ovo pismo jer ja znam da ste vi svugdje i svuda i da vama nije problem doći bilo gdje, pa bilo to na stadion u Rusiju, ući među igrače, ili se slikati ispred Bijele kuće. Vi možete puno toga i ja to znam. Moje ime je Elena i ja sam jučer krenula u školu. Čitala sam što ste napisali o tolikoj djeci koja su u školu krenula u drugim zemljama, a ne u našoj, i čitala sam koliko vam je važno da djeca idu u naše škole, ne u tuđe po bijelom svijetu. Ja znam da vi imate veliko srce i dušu, toliko koliki je onaj avion što vas čas odvede u Bosnu, čas u Dubrovnik, čas u Ameriku. Cijelo jutro bila sam uzbuđena i čekala sam odlazak u školu. Zapravo, da budem sasvim precizna, isčekivala sam to tjednima. Ja sam draga predsjednice prvašić. Istina nisam muževan alkar, niti znojan nogometaš, slavan ratnik, ali sam posebno dijete. Ja to kažem, jer moja mama to kaže. Da sam posebna. Posebna sam jer lijepo crtam, jer volim svoju domovinu baš ako i vi, i posebna sam po skupini 7 (3,4,6), podskupini 3.1.3.1.2, i tako dalje.

Ja sam se jako radovala školi.

Prije tjedan dana ja i moja mama smo išli kupovati knjige. Mama mi je kupila lijepu rozu torbu na leptiriće. Sama sam je izabrala. Kada bi vi samo znali koliko sam se ja radovala školi. I svojim novim prijateljima. No kada smo došli pred školu, mene i moju mamu je dočekalo neugodno iznenađenje. Ja nisam znala zašto moja mama plače, ali sam saznala kasnije. Škola draga predsjednice u koju sam trebala ići nema mjesta niti ima program primjeren za mene.

Jer sam posebna.

Baš nekako kao i vi draga predsjednice. I vi ste posebni. To zna cijeli svijet. Jer vas svi vole, slikaju se s vama i vi sve možete. Nekakav barba u nekakvom Gradskom uredu nije napravio svoj posao. Tako su objasnili mojoj mami.

Nema novaca za posebnu djecu kao što smo mi, ja i vi draga predsjednice, nema  ljudi koji bi se brinuli o nama, nema prostora. Taj barba iz Grada je odlučio da škola mora imati najmanje pet posebnih učenika da bi škola dobila sredstva za posebnu djecu. Nema financija. Tako nam je rekao ravnatelj.

Ja znam draga moja predsjednice da ćete vi sada odmah, isti tren, naložiti svima sa kojima se grlite i ljubite, svim generalima koji vas moraju slušati, da odmah i u isti tren prodaju sve avione koje su bezveze kupili, da ćete naložiti svim političarima koji vas vole da smjesta prodaju svoja skupocjena auta sa grijanim ssjedalima, da ćete svim nogometašima sa kojima se grlite i ljubite naložiti da hitno daju malo novaca da moja škola dobije taj razred za nas, posebnu djecu.

Ja znam da ćete vi to učiniti hitno jer ste vi posebna žena. Jer volite djecu Hrvatske i želite da ona idu u naše škole, ne po svijetu kako ste rekli. Ja predsjednice jako želim ići u svoju školu i upoznati nove prijatelje. Bila sam jako tužna jučer. Svi su ušli u razrede, a aj sam s mamom ostala ispred. Moja mama je bijesna i viče, ali ja sam pametnija od nje. Ja znam kome trebam pisati.

Ja znam tko je isto s posebnim potrebama.

Molim vas draga predsjednice. Zbog nas, djece vaše Hrvatske koju toliko volite. Molim vas pročitajte ovo moje pismo i naložite svima da odvoje malo kuna. To njima neće značiti ništa. A ja ću ići u školu. Svi oni imaju i previše. A nama treba tako malo. Jedan razred u mojoj školi.

I znate što?

Kada je završim, želim postati kao i vi predsjednica Hrvatske.

Dobra, plemenita, pametna, ali i odvažna.

Baš kao što ste i vi.

Voli vas vaša Elena