Politički terorizam nad BiH

Izdvajamo

• I zato gospodine uvrijeđena mlada, evo zašto bih sutra glasao za Božu Skopljakovića ili Jozu Ivančevića. Ovi ljudi ne promovišu nacional šovinističke stavove, kao što su tvoji stavovi ili stavovi onog Nikole, koji predlaže nacistički zakon kojim bi se ljudi u ličnim dokumentima etnički obilježavali. Oni koji ne vjeruju u sličnost ovih zakona neka pročitaju kakvi su bili rasistički zakoni iz 1933. godine ili Nirnberški zakoni iz 1935. godine.

Povezani članci

• Glavni grad Kanade proglasio 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrernici
• Matja Stojanović: Šta zapravo smera Dodik?
• Šta povezuje trebinjskog imama, blagajskog paroha i sarajevsku Povorku ponosa?
• PROMOCIJA ČASOPISA NOVI IZRAZ U MOSTARU
• PJESMA ŽIVOTA I SMRTI
• Globalno misli, lokalno djeluj i preuzmi vlastitu odgovornost!

Terorizam označava primjenu oružanog ili drugog nasilja radi ostvarenja političkog ili nekog drugog cilja. Obilježava ga sustavnost u upotrebi nasilja, pretežno političke motivacije kao što su borba za neke društvene promjene, borba za vlast i politički utjecaj uz promišljen broj žrtava, širenje straha ili kršenje ljudskih prava. Teoretičari navode razne oblike terorizma kao što je onaj kojeg primjenjuju pojedine države (državni terorizam) u namjeri da podupru određene političke ili poluvojničke grupe u drugim državama. Kao druge varijante terorizma spominju se npr. unutardržavni ili međudržavni terorizam, zatim separatistički, nacionalistički i drugi.

Kako i u kojem obliku posmatrati određene političke organizacije unutar BiH i njihove centrale i komande izvan BiH? Kako razumjeti da predsjednik susjedne države, njen premijer, ministar vanjskih poslova, europarlamentarci i domaći parlamentarci, razni političari i diplomate stanu u kolonu i svakoga dana siju uvrede i prijetnje protiv druge, njima ” drage” susjedne države. Takvo ponašanje postaje začuđujuće do te mjere da normalni ljudi to ne mogu razumjeti. S druge strane, svi ti nabrojani dužnosnici, govore da oni poštuju i priznaju njima susjednu državu, BiH, ali oni su dužni da u toj državi uređuju društvene odnose, da tamo zaštite Hrvate jer su ugroženi!? Kako to reče tamošnji predsjednik Zoran Milanović, on ima “moralnu obavezu” i obavezu “prema duhovima predaka”. Dakle Hrvati su ugroženi, kako govore iz Zagreba, Srbi ugroženi, kako govore iz Beograda!? Ali, politički predstavnici jednih i drugih kažu da nisu “bosanski Hrvati i bosanski Srbi”.

Kako je to moguće da su ugroženi? Ako nisu bosanski i ako ne pripadaju Bosni, onda su to stranci!? I sasvim bi bilo normalno da nemaju iste mogućnosti kao što to imaju državljani BiH. Ali to nije tako. Kada se tiče njihovih prava i mogućnosti u BiH imaju ih barem duplo više od Bosanaca i Hercegovaca jer imaju dvije države. Srbi imaju pola BiH i apsolutnu vlast, čak diktatorsku. Hrvati imaju kantone ili županije, u njima imaju apsolutnu vlast i diskriminatorski odnos prema Bosancima. U “mješovitim” kantonima imaju vlast, prava i mogućnost onoliko koliko imaju Bosanci i Hercegovci.

Znamo li onda u čemu je problem? Da, vrlo jasno. Devedesetih godina ustadoše političari iz reda Srba i Hrvata da u metežu raspada Jugoslavije prigrabe Bosnu, da Bosance i Hercegovce prisile da im predaju svoju zemlju, a ako neće slijde progoni, logori, ubistva i zločini. Kada se to sve nekako završilo i kada su barem na pola puta zaustavljeni u tim namjerama, njihovi predsjednici iz Srbije i Hrvatske pristadoše da potpišu mirovni ugovor i tom prilikom pred cijelim svijetom obavežu se da će poštovati BiH i njene stanovnike, Bosance i Hercegovce. Ali čim su vrata zatvorili, odmahnuše rukom, odbaciše obaveze koje su prihvatili i nastaviše ugnjetavati Bosnu i njene stanovnike.

Politički predstavnici Hrvata i Srba koji žive u BiH također su prihvatili iste obaveze propisane mirovnim ugovorom, ali na svoj način. Hrvati kažu da prihvataju BiH kao svoju domovinu ali njihov glavni grad je Zagreb, predsjednik je u Zagrebu, njihov grb i himna je iz Zagreba. Na državnim ustanovama, na balkonima kuća viori se zastava Hrvatske. Na javnim skupovima pjeva se himna države Hrvatske. BiH nema nigdje osim kad treba na nekim javnim skupovima kao npr. na utakmicama ili političkim tribinama da se omalovažava i psuje. Ali narod ko narod. Trebao bi da voli zemlju svojih pradjedova i da se pozove na duhove predaka, ali političari diriguju drugačije.

Tako je svih ovih godina nakon završetka rata. S vremena na vrijeme ofanzive se pojačavaju a ova kojoj svjedočimo traje posljednje četiri godine. Uvrijeđena mlada, Dragoljub Čović, nije osigurao drugi mandat za člana Predsjedništva BiH na izborima 2018. godine i od tada pa sve do danas provodi klasični politički terorizam nad svim stanovnicima BiH. Kao što reče Božo Skopljaković, Dragan Čović nije predsjednik Hrvata BiH, on je isključivo vođa HDZ- a BiH i zato nema pravo da teroriše BiH. Skopljaković dalje govori da ga ne čudi što na ovaj politički terorizam narod šuti, ali ga čudi što šuti akademska zajednica. Ali, Božo, zašto šute privrednici?

Nije samo Božo Skopljaković mišljenja da Čović provodi politički teror u BiH. Načelnik općine Prozor-Rama, Jozo Ivančević, kaže da Čovićev izborni zakon neće zaustaviti iseljavanje mladih ljudi iz BiH, nego da to mogu zaustaviti privredni projekti. A gdje su ti privredni projekti koje je podigao uvrijeđena mlada, Dragan Čović? Vjerojatno u Aluminijskom kombinatu ili fabrici Soko. Božo Skopljaković, kao i mnogi drugi ljudi znaju zašto narod šuti. Narod šuti, ali tiho odlazi. Bosna se prazni, a tandem Čović-Dodik upravo to trebaju. Ostaju u Bosni samo oni koje su oni uhljebili, ostaju oni koji će svakog izbornog ciklusa izabrati Dodika, Čovića, Bakira…

Nije Čović uvrijeđen i ljut što 2018. godine nije izabran za člana Predsjedništva BiH i što je spriječen da gradi i razvija BiH. On je ljut što je spriječen da razbije BiH i što je spriječen da nastavi posao guvernera Republike Hrvatske u BiH i što skupa sa Dodikom nije ušao u Predsjedništvo BiH da blokiraju instituciju Predsjedništva. Zato, nije slučajno što Dodik i Čović govore: hrvatski i srpski član Predsjedništva, jer oni stvarno to jesu. Oni su guverneri država Srbije i Hrvatske u poluanektiranom dijelu BiH što ustvari znači da su hrvatski i srpski član Predsjedništva, jer provode političke interese ove dvije susjedne države.

I zato gospodine uvrijeđena mlada, evo zašto bih sutra glasao za Božu Skopljakovića ili Jozu Ivančevića. Ovi ljudi ne promovišu nacional šovinističke stavove, kao što su tvoji stavovi ili stavovi onog Nikole, koji predlaže nacistički zakon kojim bi se ljudi u ličnim dokumentima etnički obilježavali. Oni koji ne vjeruju u sličnost ovih zakona neka pročitaju kakvi su bili rasistički zakoni iz 1933. godine ili Nirnberški zakoni iz 1935. godine.