Preživjeli logoraši iz Hadžića traže istinu za stradanje 46 svojih sunarodnika u Lukavici

Povezani članci

• Periskop: Tko su stručnjaci? Oni su stručnjaci!
• Na odmorima zajedno, na časovima razdvojeni: Segregacija u školama u BiH
• Tito, majci (4. maj osamdesete)
• Izložba o ljudima koji su posvetili život borbi za prirodu u Zemaljskom muzeju
• Mjesečna plata jedan par cipela
• Uoči presude u Sarajevu: Šta se zna o slučaju Memić?

Foto: T.S./Klix.ba

Članovi Udruženja logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95“ Hadžići održali su mirni protest ispred zgrade Tužilaštva i Suda BiH u Sarajevu.

Predsjednik Udruženja logoraša Hadžići Almir Dželilović prisjetio se događaja od 22. juna 1992. godine kada je, zajedno sa još oko 300 svojih sugrađana, rođaka i prijatelja, odveden u kasarnu Slaviša Vajner Čiča u Lukavici.

Dželilović, ujedno i jedan od preživjelih, svjedoči da su te noći, autobusima preko Ilidže, aerodromske piste i KP Kula dovedeni u logor u Lukavici.

“Počevši 10. maja u tada okupiranoj teritoriji od strane srpskih snaga, pripadnici tadašnje Vojske RS-a na području Hadžića su formirali pet zatočeničkih objekata. Iz tih objekata tačnije, iz logora koje je Sud BiH okarakterisao kao logore, 22. juna 1992. godine u pet autobusa preko Ilidže, aeroodromske piste, ispred KP Kula u noćnim satima u logor kasarna Čiča dovedeno je oko 300 hadžićčkih logoraša”, priča Dželilović, te nastavlja:

“Tu noć smo smješteni u veliku prostoriju. Ujutru je uslijedilo prozivanje po spisku, a u popodnevnim satima je uletjela jedna ekipa i vršena su mučenja nad logorašima – izrazito na mlađim osobama. Dan poslije, 23. juna grupa od pet ili šest uniformisanih ljudi su imenom i prezimenom prozvali 46 osoba – Hadžićana, naših rođaka i prijatelja”, kaže on i objašnjava da su, potom, jedan po jedan premještani u drugi kraj hodnika.

Kada je prozivka završena, prema riječima Dželilovića, do jutra su se čuli urlici, krici, od kojih se ledio krv u žilama.

“Po onom što smo čuli, to je bilo nepojmljivo”, podijelio je Dželilović.

Dželilović i ostali Hadžićani su u kasarnoj bili smješteno u jednoj prostoriji, a odvođeni u drugu. U zoru 24. juna, kada je većina njih spavala, jedan dio njih je prešao u tu drugu prostoriju gdje su zatekli kaiševe.

“Ono što je meni ostavilo dojam, kroz glavu mi je prošlo jutros kad sam pošao na ovaj skup, jeste slika – s desne strane na zidu prečnika oko 2 metra bio je krvavi trag”, priča on i dodaje da od toga dana o tim ljudima ne znaju ništa.

Dželilović potom priča da je 2004. godine došao do podatka da je savez logoraša BiH podnio prijavu protiv kriznih štabova pojedinih općina među kojima i Općina Hadžići, ali da, koliko je on upućen, do sada nema pomaka.

Dodaje i da je poslao zahtjev za prijem na razgovor sa tužiteljima u Tužilaštvu BiH, ali je samo kao povratnu informaciju dobio to da je predmet u fazi prijave i da se radi o složenom sudskom postupku.

“Većinu pitanja koji se tiču Hadžića, a odnose se na zločine iz rata, donio je Kantonalni sud. Jedina presuda koju je donijelo Tužilaštvo BiH je protiv Radeta Veselinovića kao pojedinca. Naalost ovdje se ne radi o pojedincu već o kolektivnom zločinu”, zaključio je Dželilović na današnjem protestu.

klix.ba