Psihološke posljedice uzrokovane ratnom traumom: Institucije u HNŽ/K ne nude značajnu financijsku podršku za lijekove

Povezani članci

• Pametno za EU u kampanju krenulo iz Splita
• Zija Dizdarević: Protuevropski europejci
• Pametno: Plagiranje je užasan trend ove vlasti
• Kulturnjaci tužili ministricu Dujmović: Međunarodni događaji iz Sarajeva okarakterisani kao bošnjački
• RUKA RUCI, “ONI” SU TURCI
• Veče sjećanja na Ratka Pejanovića i Sinišu Jokića u Ćorovića kući

Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

“Sanjam događaje iz rata i svaki put kao da ih ponovno proživljavam” – odgovor je jedne od ispitanica koja je putem upitnika Udruženja Centra za kritičko mišljenje i portal Tacno.net podijelila svoja iskustva. Cilj upitnika bio je ispitati tretman institucija Hercegovačko-neretvanske županije/kantona prema osobama koje su pretrpjele ili trpe zdravstvene poteškoće kao jednu od posljedica rata. Istraživanje pokazuje da osobe koje zakonski imaju pravo na lijekove protiv PTSP-a, to ne mogu ostvariti u HNŽ/K (3 od 5 slučajeva). Od 74 osoba odabranih metodom prikladnog uzorkovanja, njih 67% potvrdilo je da ne poznaju institucije kojima se mogu obratiti za psihološku pomoć.

Građani/ke nisu upoznati/e sa svojim pravima

Iako zakon djelomično regulira njihov položaj, oni u stvarnosti ne ostvaruju prava zagarantirana tim zakonom. Pružanje psihološke pomoći, psihološkog savjetovanja, kao i adresiranje psihosocijalnih oboljenja za one starije od 30 i generacija koje su aktivno obilježene iskustvom rata u Bosni i Hercegovini, zahtjevan je zadatak za institucije sa čijim odgovorima građani i građanke u HNŽ/K većinski nisu upoznati ili zadovoljni.

Čak 90% ispitanika i ispitanica smatra da se u gradu Mostaru još uvijek osjete posljedice rata koje se posebno ističu u javnom prostoru (nešto više od 50% ispitanih posljedice rata najviše primjećuje na zgradama i fasadama), no najviše u činjenici da su okruženi ljudima koji “u svojem ponašanju i svakodnevnici rat ne mogu ostaviti iza sebe”, što tvrdi 68% onih koji su učestvovali u ovom istraživanju. S druge strane, 35 ispitanika i ispitanica smatraju da se posljedice rata posebno osjete kroz asocijalnost osoba iz njihove okoline, te oni u isto vrijeme primjećuju i da su osobe koje ih okružuju “sve više otuđene”.

Nadalje, 75% osoba koje su podijelile svoje mišljenje također smatraju da njihova zdravstvena stanja utječu na njihovu porodicu. Iako kao primjetne utjecaje najčešće navode otuđenost i napetost, u odgovorima se ističe i povećan osjećaj odgovornosti prema onima s kojima su ispitanici/ce u stalnoj komunikaciji. Finansijska nemoć direktno uzrokovana posljedicama rata ističe se kao odgovor koji se ne referira eksplicitno na stanje porodice, no može indicirati potrebu za dodatno ispitivanje shvatanja pojma mentalnog zdravlja u različitim populacijskim grupama, kako je sugerirano u zajedničkoj publikaciji „Provođenje promotivnih i preventivnih aktivnosti u oblasti mentalnog zdravlja“ Zavoda za javno zdravstvo FBIH i Instituta za javno zdravstvo RS (2017), ali i istraživanjima poput „Kritika toksične muškosti“ (Vučić, 2021).

Konzumaciju lijekova propisanih od strane stručnog lica potvrdilo je 19 ispitanika/ca za koje najveći broj mjesečno izdvaja između 50 i 100 KM. Finansijska pomoć ispitanicima i ispitanicama pri troškovima za lijekove propisane od strane stručnog lica najčešće je pružana kroz procedure Kantonalne bolnice “Dr. Safet Mujić” u Mostaru. Ipak, u tri od pet pokušaja da osiguraju finansijsko učešće institucija, ispitani/e nisu dobili/e ovu pomoć.

Iako skoro 44% ispitanih tvrdi da ne osjećaju posljedice rata na njihovom zdravstvenom stanju, više od 60% potvrđuje da neko iz njihove okoline pati od psiholoških posljedica rata – što može uputiti na simptome stigmatizacije ove teme u društvu, dodatno signalizirane niskim brojem ispitanika i ispitanica koji su bili spremni/e na daljnji kontakt s istraživačima – tek njih četvrtina.

Sekundarna traumatizacija kao jedna od posljedica rata

Jedna od ispitanica koja je podijelila svoje iskustvo je Jasna Rebac. „Malo i loše spavam, sa strahovanjem prihvatam ponude u nekim projektima, a samim tim i manje se angažiram u Udruženju mladih „Ružičnjak – Los Rosales“ Mostar čija sam članica. Nekad sam previše pasivna“, opisuje Jasna kako se njeno zdravstveno stanje reflektira u svakodnevnom životu.

Kao događaj tijekom rata zbog kojeg, između ostalog, danas osjeća zdravstvene posljedice navodi onaj kada su je nasilno s bolesnim mužem pokušali izbaciti iz stana na ulicu. Za svoje zdravstvene probleme koristi lijekove, no njihovo financiranje održava kako kaže, „iz svojeg džepa“ i uz pomoć djece. Smatra da bi umirovljenicima/cama država trebala djelomično financijski pomoći kod plaćanja lijekova.

Humanitarni rad s mladim osobama s invaliditetom, čitanje i boravak u društvu i s obitelji je ono što joj pomaže da se lakše nosi sa zdravstvenim posljedicama i daje osjećaj razumijevanja od drugih. Ističe da dosta mladih osoba boluju od sličnih psihičkih poremećaja, ali ih ne liječe ili ne mogu financijski priuštiti stručnu pomoć i lijekove. Uzrok tome vidi u institucijama koje slabo pružaju financijsku pomoć, pogotovo u vrijeme Covid-19.

Druga ispitanica, Nadija smatra da Mostar osjeća posljedice rata koje se odražavaju prvenstveno počevši od svih oblika diskriminacije pa nadalje. “Bila sam izbjeglica u Mostaru, u svakom pogledu se prema nama odnose na diskriminirajući način, dva su doma zdravlja, dvije su škole pod jednim krovom, kad god dođeš u opštinu ne možeš ništa srediti, jer si “građanin drugog reda”, nitko mi ne financira lijekove, imam svoju invalidsku penziju”, objašnjava Nadija koja mjesečno izdvaja 100 KM za lijekove. Osim toga, Nadija je dijabetičarka koja redovno prima inzulin i sve to mora priuštiti od svoje mirovine od 380 KM. “Lijekovi koje koristim su bili na esencijalnoj listi, ali su ukinuti od 1.9. i sada mi daju zamjenski lijek koji nije adekvatan i koji nisu na Bosnalijeku, mi u HNK nemamo ni trake za šećer, to moram svaki mjesec kupovati, a ne daju nam ni iglice za šećer”, kaže Nadija koja smatra kako je posljednji rat stvorio veliku traumu kod mladih osoba.

Dijagnosticiran PTSP je najčešći oblik posljedica koji su ispitanice i ispitanici navodili kao primjere psiholoških promjena u okolini i porodici, a kao primjetne psihološke posljedice često su navođeni nesanica, depresija i ovisnosti. Od 56% ispitanih koji osjećaju psihološke posljedice rata, većina navode strah, depresiju, nesanicu i razdražljivost kao posljedice koje stalno osjećaju. Substancijalan broj ispitanih naveli su invaliditete nastale kao direktnu posljedicu proživljenih iznimno traumatičnih ratnih iskustava.

Profesorica Sveučilišta u Mostaru i psihologinja Kristina Sesar navodi da je povećana izloženost nizu nepovoljnih psihosocijalnih čimbenika povezana s većom vjerojatnosti pojavljivanja mentalnih poremećaja. Naglašava da žene češće traže pomoć stručnjaka te da im se češće dijagnosticiraju psihološki poremećaji u odnosu na muškarce, međutim, kako kaže, to može odražavati razlike između muškaraca i žena u brizi o mentalnom zdravlju i obrascima ponašanja traženja zdravstvenih usluga, a ne stvarne razlike u učestalosti poremećaja.

Rezultati do sada provedenih istraživanja i klinička iskustva, navodi Sesar, pokazuju da utjecaj traumatskog događaja nije ograničen samo na osobu koja je bila neposredno izložena traumi nego da trauma može imati utjecaj i na osobe bliske onima oboljelim od PTSP-a kao što su članovi obitelji i prijatelji. „Negativni utjecaj psihološke traume na osobe bliske pojedincu oboljelom od PTSP-a naziva se sekundarnom traumatizacijom. U širem smislu, pojam sekundarna traumatizacija obuhvaća različite psihopatološke simptome, a ne samo simptome PTSP-a, koje razvija osoba koja živi uz pojedinca koji je doživio traumu i boluje od PTSP-a. Posebno je izražen negativan utjecaj na različita područja funkcioniranja članova obitelji osoba koje boluju od PTSP uzrokovanog ratnim događanjima“, objašnjava Sesar.

Kako tvrdi, simptomi izbjegavanja, povlačenja, iritabilnosti, hostilnosti i agresivnosti u okviru PTSP-a uzrokovani ratnim događanjima odgovorni su za nastanak simptoma kod članova njihovih obitelji. „Njihova djeca imaju oko dva puta veći rizik za razvoj psihopatoloških simptoma u odnosu na djecu roditelja koji nemaju PTSP-a kao posljedicu traumatskih iskustava tijekom rata. Psihološke posljedice kod djece mogu biti vidljive u jednom ili više područja funkcioniranja uključujući poremećaje u ponašanju, emocionalne poremećaje, teškoće u socijalnim odnosima i sl. Navedene teškoće nastaju kao rezultat interakcije različitih čimbenika uključujući psihološke, biološke i okolinske, međutim značajnu ulogu u razvoju poremećaja ima disfunkcionalna obiteljska sredina“, navodi Sesar.

Ističe da anksiozni poremećaji mogu ozbiljno ograničiti obrazovanje, radnu sposobnost, društvene aktivnosti i druga područja svakodnevnog funkcioniranja pojedinaca jer izbjegavaju situacije koje izazivaju simptome. „Rano prepoznavanje i odgovarajuće liječenje su imperativ kako bi se poboljšala kvaliteta života osoba s mentalnim poremećajima, ali i pomaže u prevenciji uobičajenih pratećih poremećaja. Kašnjenje u traženju dijagnoze i liječenja može biti posljedica brojnih čimbenika, kao što su stigma i nedostatak znanja. Učinkoviti tretmani anksioznih poremećaja uključuju terapiju lijekovima i kognitivno-bihevioralnu terapiju, koja pomaže ljudima da svoje tjeskobne misli pretvore u racionalnije misli koje manje izazivaju tjeskobu“, savjetuje Sesar. Za mlade građane i građanke Mostara od 2021. godine pristupačno je psihološko savjetovalište u sklopu nevladine organizacije „Youth Power (Snaga Mladih), a usluge vodi magistrica psihologije i voditeljica usluga savjetovanja Sabina Hebib, koja ističe veliku zainteresiranost ciljne skupine za ove usluge.

Iz Doma zdravlja također navode da se broj onih koji traže stručnu psihološku ili psihijatrijsku pomoć u HNŽ stalno povećava. „Ljudi se sve teže nose s problemima koje osjećaju na planu mentalnog zdravlja, radi čega se javljaju najprije svojim obiteljskim ljekarima, a oni ih onda usmjeravaju prema psiholozima i psihijatrima. Na drugoj strani, protokom vremena jača i raste svijest o potrebi zaštite svoga mentalnog zdravlja, što u konačnici rezultira porastom broja onih koji traže pomoć“, navodi Marko Romić, specijalist traumatske psihologije iz Doma zdravlja u Mostaru.

Romić ističe da u CMZ Mostar vode preciznu evidenciju o svakoj usluzi, odnosno svakome tko dođe sa problemima na planu psihičkog funkcioniranja. „Prošla godina je, radi pandemije Covida 19, bila specifična, jer je u jednom dijelu godine bio smanjen ili onemogućen dolazak u CMZ, radi epidemioloških mjera. Zato, podaci za prošlu godinu nisu najbolji pokazatelj stanja u ovoj oblasti. U prethodnim godinama broj prijema u CMZ kretao se nešto iznad 5000 za godinu dana“, nastavlja Romić.

Kako navodi, dio troškova za lijekove pacijenata/kinja snosi Zavod zdravstvenog osiguranja, tako što je stavio na listu neke od lijekova, a dio troškova snose sami građani/ke.

Zakonski okvir

Prema Ministarstvu za ljudska prava u BiH, u državi postoji pedesetak centara za pružanje pomoći kojima se građani mogu obratiti ukoliko osjete simptome psihičkih oboljenja. No, u HNKŽ/K taj broj je znatno manji i osobe se najčešće obraćaju Centrima za mentalno zdravlje u sklopu Doma zdravlja ili Centru za socijalni rad.

„Putem Centra, civilne žrtve rata i žrtve ratnog seksualnog nasilja, sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji s djecom FBiH, ostvaruju pravo na mjesečnu novčanu naknadu. Trenutno imamo 678 osobe civilne žrtve rata koje nakon priznatog statusa CŽR i određenog stupnja invaliditeta ostvaruju pravo na mjesečnu novčanu naknadu“, navodi Zdravka Marić, ravnateljica Centra za socijalni rad Grada Mostara. Ističe da je, kroz njenu dugogodišnju praksu, vrlo mali broj civilnih žrtava rata koji je tražio pomoć za stručnim psihološkim radom u Centru te pretpostavlja da se obraćaju drugim institucijama. No, Iz Agencije za lijekove BiH su kratko naglasili da ne surađuju s drugim institucijama za potrebe financiranja lijekova osoba sa zdravstvenim poteškoćama uzrokovanim kao posljedica rata te da je za to zadužen Fond za zdravstveno osiguranje HNŽ/K.

S druge strane, Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi javljaju da u njihovoj nadležnosti nije pružanje usluga koje su predmet istraživanja portala Tacno.net jer ne izdvajaju bilo koju skupinu osiguranika i nemaju uvid u psihičku sliku pacijenta koji imaju osiguranje te su preporučili da se upit usmjeri ka Ministarstvu za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanske županije/kantona.

„Ministarstvo za pitanja branitelja Hercegovačko-neretvanske županije u cilju poboljšanja kvalitete življenja branitelja kroz sustav praćenja njihovog zdravstvenog stanja uočilo je potrebu za osnovnom emocionalnom, socijalnom i psihološkom pomoći ratom traumatiziranim osobama. Ratna događanja, kao i činjenica da rat izravno ili neizravno utječe kako na sudionike ratnih aktivnosti, tako i na cijelu društvenu zajednicu zahtijeva da se sustav skrbi o braniteljima organizira kroz psihosocijalni program čime bi se poboljšala zdravstvena i psihosocijalna skrb braniteljske populacije. Na taj način bi se potakla suradnja svih institucija kako bi se braniteljima pružila što kvalitetnija skrb“, ističe Anita Martinac, savjetnica ministra.

Naime, Ministarstvo braniteljima i članovima njihove obitelji pruža pomoć kroz refundiranje troškova liječenja gdje dolaze do zaključka da „veliki broj branitelja umire od posljedica bolesti, pogoršanja bolesti, neki su počinili samoubojstvo kao posljedicu psihičke bolesti uzrokovane sudjelovanjem u ratnim zbivanjima.“ Navodi da se poseban naglasak treba staviti na osobe oboljele od PTSP-a. „Obzirom da je savjetovanje jedan od ključnih elemenata u liječenju PTSP-a u provedbi Programa psihosocijalne pomoći i zaštite mentalnog zdravlja branitelja u Hercegovačko-neretvanskoj županiji/kantonu neizostavna je uloga zdravstvenih ustanova i liječnika specijalista“, objašnjava Martinac.

Zakon o dopunskim pravima branitelja i članova njihovih obitelji u HNŽ/K definira prava kojima se poboljšava kvaliteta života, među kojim su: pravo na zdravstveno osiguranje, pravo na jednokratnu novčanu pomoć za liječenje i pravo na medicinsku prevenciju i rehabilitaciju što se odnosi na preventivni zdravstveni pregled, banjsko-klimatsko liječenje i sportsku rehabilitaciju.

Pravo na medicinsku prevenciju također je uređeno Pravilnikom o kriterijima i postupku ostvarivanja prava na medicinsku prevenciju i rehabilitaciju, a ciljnu skupinu Programa čine branitelji oboljeli od PTSP-a, kao i drugih psihičkih poremećaja koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa sudjelovanjem u ratnim događajima i branitelji koji su oboljeli od teške bolesti koja ima za posljedicu i psihičko oboljenje.

Udruženja žrtava rata nemaju budžet za financiranje lijekova

Osim spomenutih zakona, Zakon o pravima razvojačenih branitelja i članova njihovih obitelji osigurava im pravo na, između ostalog i besplatno liječenje PTSP-a. Međutim, brojna lokalna udruženja za civilne žrtve rata „ne žive“ sva ova navedena prava. Udruženje građana civilnih žrtava rata Mostar u svojem opusu rada ne uključuju psihološku podršku žrtvama rata nego više financijsku, međutim, smatraju da je takav vid podrške neophodan u svakom društvu. “Nažalost, prostorije u kojima sada djelujemo dostatne su za boravak doslovno dvije osobe koje obavljaju osnovne zadatke kako bi Udruženje funkcionisalo, dok su izdvajanja iz budžeta do ove godine bila tek tolika da se pokriju osnovne djelatnosti Udruženja”, navode iz Udruženja.

Ističu da civilne žrtve rata ostvaruju prava Zakonom o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata FBiH. “Osnovna prava koja imaju karakter novčanih davanja i obezbjeđuju se iz federalnog i kantonalnog budžeta su pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć druge osobe i ortopedski dodatak. Kanton može utvrditi i druga prava i proširiti obim prava utvrđenih zakonom na osnovu svojih materijalnih mogućnosti i drugih potreba osoba s invaliditetom. Nažalost u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ne postoji Zakon o dopunskim pravima kojim bi se mogla regulisati ta prava i samim tim obezbjediti i novčana sredstva za neka od tih prava.”

Dodaju da ne postoje financijski dodaci koje koriste članovi njihovog Udruženja za lijekove, ali ni zakon koji će osigurati prava za civilne žrtve rata. “Apsurdno je da se mnoge civilne žrtve u BiH suočavaju sa situacijom da se ne presuđuju ratni zločini i ne vode sudski procesi protiv lica koja su sprovodila torture nad građanima, te s druge strane da im ta ista država uskraćuje prava tako što ne donosi adekvatne zakone”, ističu.

S druge strane, iz Udruženja logoraša Mostar navode da od gradske vlasti dobivaju oko 2000 KM godišnje s kojima pokrivaju troškove struje, vode, interneta i šehitluka. „Moramo svaki mjesec poslati zahtjev da nam se odobre troškovi, a ne dobivamo dodatni novac. Prije kada je bilo više članova, mislili su da će od Udruženja nešto dobiti, međutim, mi nemamo zakon. Također su postojale nesuglasice između Udruženja i kantona na nivou BiH tako da slabo sarađujemo“, navodi tajnik Udruženja, Alija Humo.

Humo objašnjava kako je Udruženje prije desetak godina podnijelo tužbu protiv Vlade FBiH da im se izmjere troškovi, no od toga nije bilo ništa. „Mi sad životarimo, a članarine bude samo oko 200-300 KM godišnje, prije je bilo oko 7000 KM. Održavam Udruženje da ne umre. Bio sam pet mjeseci u logoru na Heliodromu, dobili smo (on i obitelj) papire za Norvešku, no jedva smo došli do Zagreba, pa smo „na crno“ otišli za Njemačku. Kasnije smo dobili ponudu za ili Ameriku ili Australiju, no odlučili smo ostati“, opisuje Humo svoju životnu priču.

Ističe da još uvijek ne postoji Zakon o zaštiti žrtava torture u BiH što im otežava ostvarivanje bilo kakvih prava. S druge strane, u Republici Srpskoj je 2019. godine usvojen Zakon o žrtvama ratne torture koji u Republici Srpskoj ne uključuje zaštitu prava svih žrtava. Prema ovom zakonu, oni koji su bili zatočeni u logorima u RS-u, a žive u Federaciji BiH ili Distriktu Brčko gdje im je i utvrđen status žrtve, ne mogu ostvariti svoja prava.

Prema članu 8. ovog zakona lice sa utvrđenim statusom žrtve torture može ostvariti, između ostalog, i pravo na rehabilitaciju koje se kroz zaštitu mentalnog i fizičkog zdravlja osigurava civilnim žrtvama rata u skladu sa propisom iz oblasti zdravstvene zaštite, no zahtjev za priznavanje statusa žrtve torture i prava u skladu sa ovim zakonom može se podnijeti u roku od pet godina od dana stupanja na snagu. Sudeći prema manjkavosti zakona i neimplementaciji istih u HNŽ/K, građani/ke ove županije/kantona će još duže vrijeme morati financirati lijekove jer adekvatnog rješenja nema. Ostaju samo računi građana/ki koji se, prema istraživanju, sve više nagomilavaju.

Kontakti kojima se građani/ke mogu obratiti:

Savjetovalište za mlade: https://savjetovanje.youth-power.org/.

Ostali kontakti za stručnu psihološku pomoć:

Centar za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar – 063/683 771 i 063/685 958;

Krizni stožer/štab HNŽ/K – 121;

Dom zdravlja Stari grad – 036/281 288 i 061/194 577;

Kantonalna Bolnica Dr. Safet Mujić Mostar – psihosocijalna pomoć 062 538 339.

Tekst i istraživanje: Kristina Gadže

Istraživačka obrada podataka: Hana Ćurak