Razija Mujanović: Sad sam tu zbog novih djevojčica

 Ivana Perić
Autor 4.10.2021. u 09:40

Izdvajamo

  • Kada volite nešto, teško se od toga odvojiti. Tako je i u mom slučaju s košarkom. Posljednje utakmice svoje karijere odigrala sam u Dubrovniku. I kada sam osjetila da zaista nisam više na nivou na kojem sam navikla da budem, rekla sam dosta je, vrijeme je za mlađe.

Povezani članci

Razija Mujanović: Sad sam tu zbog novih djevojčica

Foto Haris Čalkić/VTF studio

Zahvalna sam mojem pokojnom treneru Mikiju Vukoviću i njemu dugujem za sve svoje uspjehe. On me ubijedio da ću biti najbolja u Evropi, a ja mu to s trinaest godina nisam vjerovala. Ali bio je u pravu, kao i uvijek

piše Ivana Perić, Nada

Nitko neće pretjerati ako kaže da na ovim prostorima nije bilo bolje košarkašice od Razije Mujanović, poznate i pod nadimkom Raza. Mujanović je rođena u proljeće 1967. godine u Ratkovićima, malom mjestu između Tuzle i Brčkog. Za legendarnu košarkašicu čuli su više-manje svi, bila je nerješiva enigma klubova diljem svijeta, od nje su strahovale čitave reprezentacije, strahovale i divile joj se. Mujanović je bila toliko dobra da je narod izmislio jednu od najpoznatijih sportskih anegdota ovih prostora, onu da joj je trener Mihajlo Miki Vuković, nakon što se požalila da joj se rugaju da je kao muško, rekao: “Samo igraj Razo, boli te kurac!” Više je puta u javnosti opovrgnula istinitost tog događaja, ali indikativno je stvaranje te urbane legende, to da je Razija Mujanović bila toliko vrhunska, toliko fascinantna da su je pokušali nekako dekodirati u šovinističkoj anegdoti. Kao žena koja je dominirala, ostala je čuđenje u patrijarhalnom svijetu.

Svoju je karijeru Mujanović započela u Jedinstvu u Tuzli, tada malenoj ekipi koja se borila da bude u Prvoj ligi, a kasnije je s njom Jedinstvo postalo europski klupski prvak 1989. godine. Nakon Jedinstva je igrala u klubovima diljem svijeta, u Italiji, Španjolskoj, Mađarskoj, Brazilu, SAD-u, Hrvatskoj. Nastupala je u najboljoj ženskoj ligi na svijetu, WNBA, u dresu Detroit Shocka, bila prva europska košarkašica koja je igrala u Brazilu. Igrala je i u Zagrebu, za klub Croatia s Peščenice. Iako je tad već bila u kasnim tridesetima, s Mujanović su djevojke s Peščenice postale prvakinje Hrvatske lige, doprvakinje Kupa Hrvatske, a u Europskom kupu 2005. godine došle do poluzavršnice. Hrvatska ženska košarka tada je po prvi put imala predstavnika u prvoj četvorci nekog europskog kupa.

Igrala sam na visokom nivou i srećom imala dobre ugovore. Ali sigurno to nije ravnopravno. Žene u sportu nisu plaćene dovoljno, stojim iza toga

Njenim uspjesima nije bilo kraja ni u reprezentaciji Jugoslavije, kojoj je donijela srebro na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, zatim još jedno srebro na Svjetskom prvenstvu u Kuala Lumpuru 1990., a godinu dana kasnije i na Europskom prvenstvu u Tel Avivu. Kasnije je s reprezentacijom Bosne i Hercegovine osvojila i zlato na Mediteranskim igrama. Četiri puta Mujanović je bila proglašena najboljom košarkašicom Europe, a 2017. primljena je u košarkaški hram, FIBA-inu kuću slavnih u Ženevi. U Kuću slavnih tada je putovala sama, bez potpore lokalnog košarkaškog saveza, koji nije prepoznao važnost tog trenutka i Razije Mujanović za Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, u Kuću slavnih nije ušla pognute glave. Stajala je uspravna, nasmijana, sretna jer je te godine u Ženevi dominirao Balkan, jer su uz nju primljeni Toni Kukoč i Dušan Ivković. Mujanović nije od onih koji ne znaju koliko vrijede, iako ju je kao ženu društvo neprestano stavljalo na test, tjeralo da o sebi razmišlja kao umanjenici. Uz tu mudrost o vlastitoj vrijednosti, Mujanović ostaje jedna od rijetkih naših sportaša i sportašica koji vrlo jasno i u kontinuitetu svojim djelima pokazuju što je u životu važno. Unatoč nebrojenim titulama koje je osvojila, ostala je topla i srdačna osoba koja se veseli druženjima s ljudima, podržavanju košarke u čitavoj regiji, pomaganju mlađim igračicama. Skromna je na riječima, ali uvijek se rado odazove pozivima medijima, pa je tako i na naš poziv odgovorila brzo i s entuzijazmom. U Sarajevu živi u zgradi u kojoj poznaje svoje susjede i nikada nije zamišljala da živi na privatnom imanju, odvojena od svijeta.

Nakon čitavog desetljeća u kojem se osjećala zaboravljenom, malo košarkaške i kozmičke pravde ipak ju je sustiglo 2019. godine, kada je imenovana na poziciju tim-menadžerke ženskih košarkaških selekcija BiH. Njena biografija i bez toga je već nadasve impresivna, ali ovaj korak dolazi kao novi veliki poklon košarci Bosne i Hercegovine, u čijim se redovima napokon našla osoba koja je svoju funkciju pošteno zaslužila. Rezultati nisu izostali – na ovogodišnjem Eurobasketu za žene BiH je ušla u prvih pet reprezentacija prvenstva i izborila kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo dogodine u Australiji.

Talent je deset posto

Odrasli ste u malom selu Ratkovići, kao najmlađe dijete u velikoj familiji. Kako je bilo odrastati u Ratkovićima, što pamtite iz djetinjstva?

Meni je bilo predivno. Najviše pamtim svakodnevna druženja s prijateljicama i prijateljima iz sela. Odrasla sam s braćom i sestrama i nikad nam nije bilo dosadno. I danas često dođem u Ratkoviće da napunim baterije, posebno pred neke velike izazove.

Fali mi to zlato. Žao mi je što neko od tih finala na svjetskom i europskom prvenstvu nismo krunisale pobjedom. Ali, eto, zbog dešavanja u regionu na kraju nismo imale tu priliku

Zbog košarke ste već u osmom razredu osnovne škole otišli od kuće, iz Ratkovića u Tuzlu, u tada dalek i nepoznat vam svijet. Svakako netipičan korak, pogotovo za jednu djevojčicu. Koliko je drugačiji bio život u Tuzli, koji su vam bili najveći izazovi tada?

Za mene je to bio neki potpuno novi svijet. Sreća da je moj otac imao razumijevanja i da je dao odobrenje da se preselim u Tuzlu još kao djevojčica, što stvarno nije bilo uobičajeno za žensku djecu u to vrijeme. Moj trener Miki Vuković je bio uz mene i učinio sve da se osjećam što ugodnije u Tuzli. Zahvalna sam mu i njemu dugujem za sve svoje uspjehe.

U razgovorima često govorite da vam je on bio i vrsni pedagog, uvijek pitao kakve su ocjene u školi i razmišljao o karakterima igračica. Koje su vam lekcije od njega ostale za život?

Ostalo mi je ono – nikad nemoj da odustaneš i ti to možeš, šta god da je u pitanju. Time sam se vodila i dok sam po stoti put šutirala s istog mjesta prema košu, a i kroz život općenito. On me ubijedio da ću biti najbolja u Evropi, a ja mu to s trinaest godina nisam vjerovala. Ali bio je u pravu, kao i uvijek.

Kad ste došli u Jedinstvo, klub je tek bio ušao u Prvu ligu. Iz godine u godinu ste napredovali, i klub, i vi kao igračica. Postale ste prvakinje Jugoslavije, a onda i 1989. ono što je malo tko mogao zamisliti – europske prvakinje. Kako su izgledale te godine u Jedinstvu, što je bilo presudno za uspjeh?

Za uspjeh su bile presudne vizija koju je imao pokojni Miki Vuković i mi, djevojke željne dokazivanja i pobjeda. Jako smo mnogo trenirale i možda taj nedostatak talenta i iskustva nadoknađivale velikom borbom i željom. Mišljenja sam da je u profesionalnom sportu deset posto talenat, a ostalih 90 posto su rad i odricanje. To uvijek ponavljam mladim košarkašicama. Znam toliko talentovanih košarkašica koje nisu napravile ozbiljne karijere jer nisu dovoljno radile. Zato rad, rad i samo rad, rezultat onda neće izostati. Tako se Jedinstvo popelo na krov Evrope.

Bolest se svakome može desiti. I košarkašici, i doktorici, i direktorici, i kuharici… Nije sramota. Stavite sebe na prvo mjesto

Poznato je i vječno rivalstvo Jedinstva i Željezničara. Vi ste i rekordan broj koševa u životu ubacili u jednoj utakmici protiv Želje, 55. Kakva je bila atmosfera u Tuzli kad ste igrale, na koje je načine grad živio za žensku košarku?

Mejdan, naša dvorana, uvijek je bio pun i uvijek se tražilo mjesto više. To se ne zaboravlja. Žao mi je što više nema takvog ambijenta kada je klupska košarka u pitanju u Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme kada igra reprezentacija imam taj utisak koji sam tada imala u Tuzli. Ima neka hemija između publike i ekipe.

Na jednom juniorskom prvenstvu 1982. primijetio vas je selektor jugoslavenske reprezentacije Milan Vasojević i pozvao u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. Na kraju ste s reprezentacijom 1988. osvojili srebrnu medalju na Olimpijskim igrama, 1990. došle ste do drugog mjesta na svjetskom prvenstvu, godinu poslije i na europskom. Veliki su to uspjesi. Ima li nešto za čime žalite, nešto što je ostalo neostvareno u reprezentaciji?

Fali mi to zlato. Žao mi je što neko od tih finala na svjetskom i europskom prvenstvu nismo krunisale pobjedom. Da smo 1992. godine otišle na Olimpijske igre u Barceloni, sigurna sam da nam nitko ne bi mogao ništa. Bile smo sazrele kao košarkašice, ali, eto, zbog dešavanja u regionu na kraju nismo imale tu priliku.

Volim šetati Zagrebom

Četiri puta ste proglašeni najboljom košarkašicom Europe. Igrali ste i u klubovima diljem svijeta. Bili ste prva europska košarkašica u Brazilu, igrali ste u malom gradu Campina pokraj Sao Paula. Rado pričate kako vam je tamo bilo posebno lijepo. Čime vas je Brazil osvojio?

Osvojio me time što su ljudi opušteni. Mentalitet je dosta sličan našem na Balkanu. Osjećala sam se kao kod kuće i uživala ugled kao košarkašica. Brazil je zemlja u kojoj bi mogla da živim.

Foto: Haris Čalkić/VTF studio

Foto: Haris Čalkić/VTF studio

Igrali ste i u Zagrebu, u klubu Croatia, kao jedna od “djevojaka s Peščenice”. Kakva je bila zagrebačka publika, po čemu pamtite tu 2004./2005. godinu?

Mi smo Zagreb učinile košarkaškim centrom u regionu. Fenomenalno mi je bilo, stekla sam mnogo prijatelja. Napravile smo odlične rezultate i ispisale istoriju ženske košarke u Hrvatskoj. Drago mi je što i danas kada šetam Zagrebom svako malo stanem s nekim da se pozdravim i prisjetim nekih starih anegdota. Tih je anegdota stvarno mnogo, a posebno mi je ostalo u sjećanju druženje s predsjednikom Stjepanom Mesićem. Vidjela sam ga opet prije dvije godine u Sarajevu i zaista me oduševilo koliko je čovjek jednostavan. Također se sjećam kad sam objašnjavala prijateljima da je burek s mesom, i da ne može biti sa sirom ili krompirom, to u Bosni zovemo sirnica i krompiruša. Uglavnom me smijeh i super emocije vežu za Zagreb, ja sam tu uvijek dodavala malo bosanskog humora.

U mirovinu ste otišli tek u 42. godini života, što je za sportaše i sportašice dosta kasno. Zašto mirovina tek tada? Kako je izgledala ta posljednja sezona?

Kada volite nešto, teško se od toga odvojiti. Tako je i u mom slučaju s košarkom. Posljednje utakmice svoje karijere odigrala sam u Dubrovniku. I kada sam osjetila da zaista nisam više na nivou na kojem sam navikla da budem, rekla sam dosta je, vrijeme je za mlađe.

Mali je broj košarkašica uspio ući u FIBA-inu Kuću slavnih. Vi ste jedna od njih, i uz Mirzu Delibašića jedina predstavnica iz Bosne i Hercegovine. Primljeni ste 2017. godine, a na službenu ceremoniju nije vas pratio nitko iz Košarkaškog saveza BiH, unatoč tome što su dobili pozivnicu. Kako vam je bilo u Kuću slavnih ići sama?

U tom trenutku su u Košarkaškom savezu Bosne i Hercegovine bili ljudi koji nisu iz svijeta košarke i koji nisu znali koliko taj prijem znači za košarku u BiH. Naravno da mi nije bilo svejedno, ali to na kraju govori o tim ljudima, a ne o meni. Ja sam na najbolji način predstavljala BiH, kao i uvijek. Danas su u Savezu ljudi iz svijeta košarke koji su stvarno ostavili traga, tako da zajedno ispisujemo neke nove i ljepše stranice košarke.

Koliko je manja zarada u ženskoj košarci? Jeste li unatoč svim medaljama, osvojenim prvenstvima i titulama najbolje košarkašice imali ekonomskih teškoća u karijeri?

Zarada je dosta manja nego u muškoj košarci. Igrala sam na visokom nivou i srećom imala dobre ugovore. Ali sigurno to nije ravnopravno. Žene u sportu nisu plaćene dovoljno, stojim iza toga.

Tim smo gladan uspjeha

Prije sadašnjeg angažmana u savezu i reprezentaciji, bili ste na birou čitavo desetljeće. Često ste komentirali kako su vas svi zaboravili. Kako je na kraju došlo do preokreta i ponude za trenutni angažman u Savezu?

U Savez su ušli Mirza TeletovićAmer ČolanSamir Avdić… Ljudi koji imaju karijere i znanje. Dogovorili smo se za pet minuta. Tu sam zbog djevojčica koje žele da naprave nešto u svojim karijerama i koje žele da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. Napravili smo sistem i idemo korak po korak. Mislim da smo na dobrom putu.

Foto: Haris Čalkić/VTF studio

Foto: Haris Čalkić/VTF studio

Često ste komentirali kako velik dio uspjeha ženske košarkaške reprezentacije Srbije svakako leži u tome da su u srpskom košarkaškom savezu uglavnom bivše igračice i kako je to smjer kojim se BiH treba voditi. Da ste bili u pravu, vidi se jasno u najnovijem uspjehu BiH reprezentacije nakon vašeg dolaska – ulasku u pet najboljih na Eurobasketu i odlasku na kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Što i kako pokušavate prenijeti igračicama kao menadžerka ženskih selekcija?

Imam iskustvo igranja na velikim takmičenjima i osjećaj da sam rođena da pobjeđujem. Naše djevojke su jako talentovane, ali im je falilo iskustva i samopouzdanja. Imam formulu kako da vjeruju da svakoga mogu pobijediti. Ali, ako vam je kažem, neću više biti interesantna u svijetu košarke (smijeh). Mi smo sad tim gladan uspjeha. Radit ćemo više od drugih da bi bili bolji od drugih. Još da država stane iza nas… Sve bi bilo lakše.

Vaša igra pamtit će se i po tome da nikad niste inzistirali da samo vi dajete koševe, nego ste rado i asistirali. Ta kvaliteta asistencije vidi se i u vašoj aktivnosti za košarku u regiji i spremnosti da uvijek podijelite znanje s mlađim generacijama i odazovete se pozivima medija. Zašto vam je to važno?

Košarka je timski sport. Nemam ništa od toga ako postignem 30 poena, a moja ekipa izgubi. Želim i da moj tim igra za pobjedu, a ne da istakne pojedinca. To ste mogli vidjeti na Eurobasketu, u svakoj utakmici bi se istakla neka druga djevojka, a to je protivnicima najveći problem. Ne mogu se fokusirati samo na jednu. Da, promocija košarke mi je jako bitna. Volonterski radim dosta, posjećujem škole i klubove širom regije, nisam fokusirana samo na Bosnu i Hercegovinu. Nedavno sam tako bila u Slavonskom Brodu. Košarka je ljubav koja nema granice.

U nastupu ste uvijek direktni i iskreni, čini se da ni sebi ni drugima ne ostajete dužni. Jeste li zbog toga odudarali od ovog društva, je li vas koštalo?

Koštalo jeste, ali sam mirno spavala.

Javne ličnosti poput vas, pogotovo kad su u pitanju žene, u medijima se često pita o obitelji i romantičnim vezama. Iza sebe imate dva braka, ali pričajmo radije o važnosti prijateljstva u vašem životu, jer je to nešto što i sami ističete. Imate mnogo prijatelja, niste od onih koji tvrde da u životu možeš imati samo jednog ili dva dobra. Kako vas prijateljstva drže u životu?

Ja sam bogata žena baš zato što u jako mnogo gradova na svijetu imam prijatelje. Zaista svugdje, od Španije, Italije, Brazila, Amerike… O regionu da ne pričam. Za vrijeme korone sam i osvježila neke kontakte, što mi je drago, imala sam više vremena. Dosta prijatelja sam stekla upravo kroz košarku. Zato i pozivam mlade da se bave košarkom, upoznat će super ljude, putovati i živjeti zdravo.

Spomenuli ste zdravlje. Prije skoro deset godina prošli ste i tešku borbu s karcinomom dojke. Kako ste pregrmjeli taj period, imate li riječi ohrabrenja drugima koji se bore s teškim bolestima?

Kontrolišite se i nikad ne odustajte. To se svakome može desiti. I košarkašici, i doktorici, i direktorici, i kuharici… Nije sramota. Stavite sebe na prvo mjesto. Ja sam vaša podrška!

Doživjeli ste puno toga u ove 54 godine. Što vam daje nadu?

Djevojčice koje s osmjehom dolaze na okupljanja i koje su pune života.

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada – društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma

Portalnovosti.com

 Ivana Perić
Autor 4.10.2021. u 09:40