Razlike su prednost

Povezani članci

• Centar za mlade KVART:OSUĐUJEMO PROMOCIJU ČETNIŠTVA U PRIJEDORU!
• Svetislav Basara: Brod ludaka
• Roko Markovina za tačno.net: Vratite Mostar Mostarcima
• Biskup Komarica: Hercegovački političari su izdajice naroda!
• Podržana inicijativa: Napad na novinare tretirati kao napad na službene osobe
• Berić: Ćeranje u 26 slika

Da tvrdnja kako su Bosanci i Hercegovci najkvalitetniji resurs među useljenicima u Norveškoj nije samo obična kurtoazna floskula, najbolje pokazuje poslovna karijera Mostarca Tarika Demirovića, koji je 2005. bio na listi ”Top 10” naj-uspješnijih useljenika u ovoj zemlji. Prije dvije godine državni tv kanal NRK mu je posvetio epizodu svoga programa «Takav je život», a njegova useljenička priča je najavljena rečenicom da je ”pomalo Norvežanin, ali najviše Hercegovac (Bosanac)”.

U najavi je također stajalo da njegova useljnička priča «jednako govori o nama (Norvežanima) kao i o njemu samome”. 

Tarik trenutno radi na mjestu direktora u «Experis» firmi, koja regrutuje i zapošljava visokobrazovane kadrove i eksperte. 

– To je firma koja ima oko 1000 konsultanata i relativno je velika u uslovima Norveške. Ja sam zadužen za tri oblasti – projekte, regrutaciju inženjera iz zemalja Evropske unije, te ragrutovanje novih ljudi u školama i na fakultetima. 

– Vaša firma je posrednik u zapošljavanju? 

– Da, upravo tako. Mi na neki način «tražimo» odgovarajuće i specijalizovane kadrove za zainteresovane firme, ali i mi zapošljavamo one koji to žele, kao konsultante. Postoje neki ljudi koji žele da budu baš konsultanti, pošto je to izuzetno dobro plaćen posao. To su ljudi specijalisti, eksperti kojima odgovara fleksibilitet, a imaju jako dobro i kvalitetno znanje da mogu birati upravo tako visoko plaćene poslove. Radi se o čitavom spektru formi zapošljavanja. 

«Manpower» je inače veoma velika kompanija za norveške uslove, zapošljava oko 9000 ljudi, a oni daju oko 24.000 poslova godišnje. Mi smo dio firme koja je internacionalna. U svijetu je to ogromna kompanija: ona djeluje u 82 zemlje svijeta. Nažalost, u BiH još nemamo svoju kancelariju. 

– A, da li je moguće nešto uraditi i u našoj zemlji? 

– Na Balkanu imamo samo dvije kancelarije – u Hrvatskoj i Srbiji. To su još uvijek male kancelarije, nemaju mnogo zaposlenih, i one su za sada samo strateške. Pošto je za Istočnu Evropu, gdje se svrstava i Balkan, odgovoran jedan Norvežanin, ja sam razgovarao s njim o otvaranju kancelarije u Sarajevu. Odgovorio mi je da je tamo još uvijek problem regulacija, pravna zaštita ljudi i ljudskih prava. Uglavnom, to se može očekivati onda kada BiH bude malo bliža Evropskoj uniji, odnosno kada dobije status kandidata. 

Saznajemo da je Tarik trenutno zaposlen u dijelu «Manpowera» Experis, koji je etabliran u maju ove godine, a on je rukovodilac firme zajedno sa četvoricom kolega. Kako je došao do ove pozicije? Jeli bilo teško? 

– Da iskreno kažem – polako! Ja sam počeo raditi kao obični konsultant u «Manpoweru», pa sam došao do nekog projektmenadžera. Nakon toga sam radio kao osoba zadužena za regrutaciju kadrova u jednoj od divizija; potom sam dobio jedan region, vodio sam region za istočnu, sjevernu i srednju Norvešku, i tako sam došao do ovoga posla. Moram reći da ja u ovoj firmi radim već deset godina, do svega sam dolazio postepeno, napredovao sam doslovce stepenicu po stepenicu. U firmi svako ima mogućnosti da napreduje i ja sam to iskoristio. 

Posao u Manpoweru nije bio Tarikov prvi posao. Još dok je bio u prihvatilištu u Hamaru, već nakon 48 sati biciklom je obilazio tamošnje farme, ne odbijajući da radi sve što mu je ponuđeno. Pitam ga da li i on u praksi dokazuje da u Norveškoj svako može izgraditi karijeru, samo ako to želi? 

– Da, bar ja smatram da je tako. Možda to zvuči dosta banalno, treba uzeti u obzir i splet okolnosti, a i na kakve ljude naiđeš, ko te podržava. Tvrdim da osmijeh i otvorenost prema ljudima puno pomaže. Ako se čovjeku obratiš s osmijehom, dobiješ osmijeh nazad. I obrnuto… Dalje, dosta je važno održavati kontakte. Ako upoznaš neke ljude, nemoj bježati od njih. Bez obzira što Norvežani ponekada kažu da nije važan netverk (mreža poznanstava), to nije tačno. I ovdje pomažu poznanstva i prijateljstva, slično kao i kod nas. 

Naravno da malo zavisi i od situacije, ali sve puno više zavisi od tvoje volje i želje kako da izgradiš karijeru. Ustvari, sve zavisi upravo od toga šta hoćeš. Ja sam, naprimjer, u svom CV-u pisao sljedeće: ”Sa mnom će te dobiti čovjeka sa njemačkom radnom discplinom, južnoevropskim šarmom i temeprametom i norveškom strpljivošću.” Poslodavci su se vjerovatno na to nasmijali i odlučili da vide kakav je taj što ovako piše. 

Upravo u tome je stvar – u tome je vic – da ti pokažeš da si različit, ali i da kažeš šta sa tom razlikom ili možda osobinom dobija firma. Drugim riječima, tu «razliku» treba pokušati pretvoriti u prednost. Kada razgovaram sa mlađim ljudima, naročito tinejdžerima rođenim ovdje u Norveškoj, onda im kažem da moraju preuzeti ono što je najbolje u objema kulturama, našoj i norveškoj, a ne preuzimati ono najgore. To je ona naša tvrdoglavost, a norveško strpljenje. Mislim da je veoma važno da se čovjek ne stidi svoga, ali da poštuje tuđe. Uvijek kažem da je Mostar najljepši grad, ali za mene. Obišao sam dosta svijeta, vidio sam prekrasnih mjesta, koji možda i jesu ljepši, ali za mene je moj Mostar najljepši. Kao što je Norvežanima lijep recimo Hamar ili Kirkenes. 

– Uvijek je neizbježno pitanje: asimilacija ili intergacija? 

– Ja mislim da se ta dva pojma pomalo brkaju. Kada su me na NRK-u u programu u kojem sam učestvovao pitali da li sam Norvežanin, odgovorio sam da nisam. Ja sam u Norvešku došao malo «prestar», u meni su korijeni iz Hercegovine i ja ću uvijek biti Hercegovac iz Mostara. Ako ja poštujem norvešku kulturu i njihov način života, to ne znači da sam ja asimiliran. Ponekad uzmem violinu i odsviram «Eminu» sve u šesnaest. A moja kćerkica, rođena ovdje, to obožava slušati. 

– Da li je ona Norvežanka ili Bosanka? 

– Ona kaže da je obadvoje. Kaže da ima dedu i nenu, ali i mormor og morfar. De er ikke mange som har de! (Nema ih mnogo što to imaju). Dakle, moja sedmogodišnja kćerka je svjesna da je to nasljeđe dviju kultura velika prednost, da je time obogaćena. Ali rođedan, koji pada krajem jula, se nigdje drugo ne slavi nego kod dede i nene u Hodbini, na vikendici. To je obavezno. Moja je dužnost bila da joj pokažem odakle tata dolazi. 

Tako, eto, priča Tarik Demirović, jedan od onih čija karijera predstavlja čovjeka koji se na najbolji način snašao u Norveškoj, a da ne izgubi ništa od svog iskonskog, što je, dolazeći ovamo, ponio sa sobom iz domovine.

bosanskaposta.no