Samoizolacija politike

Marin Prvan
Autor 24.6.2020. u 11:09

Samoizolacija politike

foto: Fena

Petog srpnja će Hrvatska izabrati novu vlast. Dozvoli mi da to ponovim; petog srpnja će Hrvatska izabrati novu vlast. Ne mogu govoriti, dragi kolega Hrvatu, o tvojim emocionalnim i socijalnim potrebama. Ne trebam ulaziti u tvoje formativne traume niti špekulirati o tvom stockholmskom sindromu. Ne želim aludirati na tvoje seks fetiše niti javno šaputati o sado-mazo igračkama kojima raspolažeš. Ali o sebi pričati mogu. Mogu čak pričati o tome kako o sebi pričati trebam. A ono što želim reći je; nabijem tu demokraciju u kojoj ono što se bira jest – vlast.

Znam, znam… Jeftina semantika te ne impresionira. Ali poslušaj me, imam teoriju. A teorija kaže; riječi kroje stvarnost. Ovo što sad upijaš su samo riječi, samo informacije, samo ideje koje odzvanjaju u tvojoj glavi. Neke izađu kako i uđu, a neke ostanu kako i postanu. Ideje su kao cement, kad se osuše ih je teško rušiti. Da pređem na stvar? Ok, ovako… Ako ti netko svaki dan poručuje da budeš dobar prijatelj i pokloniš njemu svoje povjerenje da vlada tobom, jedino što možeš biti siguran jest da će on upravo to i učiniti. Ti ćeš isto, naravno, i napraviti jer ti je milije da te taj tvoj miluje žezlom nego da te onaj drugi rogati njime bocka u guzu. Budimo realni, puno je opuštenije moći odabrati svoju vlast nego gledati non-stop jednu te istu. To, brate, postane zamorno. Mislim, pogledaj samo Jugoslaviju. Nije li to bilo četrdeset i pet godina brutalne dosade? A da ni ne spominjemo kako sad, u demokraciji, imamo mogućnost javno progovarati o našim jadnim plaćama, gospodarskom kriminalu, korupciji i egzodusu mladosti. U totalitarizmu pak takvo nešto nije dozvoljeno. I to je, neosporno, napredak.

Ma da, u pravu si, ja isto volim pratiti predizborni cirkus. Ima li što ljepše nego ispijati jutarnju kafu uz dirljive scene iz hrvatskog Mostara gdje vladar vlade Plenković umire od srama dok se dodvorava biračkim tijelima anemično cijedeći kamen krš i maslinu? Postoji li bolji provod nego ispijanje pive sa prijateljima dok u pozadini Škoro ne odvaja milo njegovo od mame svoje već uvjetno odobrava majci emancipaciju isključivo nakon zakazanih konzultacija. Ja, moram priznati, naprosto uživam u tim Marvelovskim okršajima. Pogotovo zbog interaktivnosti takvog narativa. Naime, svatko od nas ima priliku odabrati svog lika, svog „političkog protivnika“. Strašno je zabavno to što svaki taj čovječuljak ima određene moći kojima dominira nad nekima, ali i određene slabosti koje drugi mogu iskoristiti. I zato moraš pozorno pratiti situaciju i osluškivati što kladionice kažu. Ako si prezaigran i neozbiljan tvoj odabir biti će ništavan, a glas bačen. Ta ne budi naivan, u političku arenu nitko ne ulazi da bi sudjelovao. Zar nikada nisi primijetio da to nazivaju izbornom utrkom? Ne mariš za trke? E pa ne mare ni one za tebe.

Kažeš da više uživaš u borbama? Odlično, to je upravo naziv koji i naši kandidati koriste za svoje aktivnosti. A kako bi ta cjelokupna priredba dodatno podsjetila na oružani sukob također se koriste termini kao što su stranačka vojska, utvrde, politički mrtvaci, skupovi, plijen, koaliranje, narod itd. Također, sasvim je prirodno da iz konflikta netko izađe kao relativni pobjednik. Mada meni, eto, dugo nije bilo jasno zašto taj netko ama baš nikad nisam – ja? Bar relativno. Zbog čega moj susjed nijednom dosad nije bio sretnik koji se mogao pohvaliti izbornim uspjehom? Kako to da moja baka povoljan izborni rezultat ne može osjetiti u svom novčaniku? Mislim, ok, i kad Hajduk pobijedi se radujem bez da sam išta napravio. Dobro, malo sam pjevao, popio bocu vina i zapalio baklju-dvije. Ali nije kao da momčadi sa boljim navijačima, što god to značilo, češće pobjeđuju. Zašto slavim sportske pobjede? Pa, vidiš, nisam nikad pretjerano razmišljao o tome. Ajde, pusti, i ti pitaš puno pitanja… Naši su, neka ih… Sličniji su meni nego neki domorodac iz Amazone. Ako mogu oni znači da sam mogao i ja. Samo da sam se malo više potrudio… E pa tako nekako je i sa izborima. Biramo one koji bismo htjeli biti, samo nam se trenutno pretjerano i ne da. Do tog lijepog dana, ako ikad dođe, lakše je da neko vlada nama.

A ako netko već mora upravljati mojim životom, neka bar ima fino odijelo. I neka se vozi u limuzini sa zatamnjenim staklima. Mora ga uvijek pratiti svita od dvadeset poslušnika, ta neću mu se valjda samo ja pokoravati. Ne bi bilo loše ni da posjeduje desetak nekretnina, ako imovina nije znak sposobnosti onda ne znam što jest. I nemoj slučajno da nije u stranci, takvi neozbiljni fićfirići ne dolaze u obzir. Plan i program? Ma lako za to, to je ionako samo forme radi. Bitnije je da ima stav i da odiše sigurnošću. Sjećaš se Sanadera? E pa znam da je on krao, ali takvog lidera više nikada nećemo imati… Nije mu nitko mogao ništa, sjećaš se? Mislim, znam, nije kao da se premijeri jednom godišnje okupljaju na božićnom debatiranju i pobjednik nosi kući dva posto povećanja BPD-a ili nešto… Ali, isto ja uživam vidjeti kad moj verbalno obriše pod sa onim drugim. To ti znači da je on sposoban i da se imamo nečemu nadati. Zapamti, uvijek se imaš nečemu nadati. Ako to itko zna, onda smo to mi Hrvati. Mi se od stoljeća sedmog nadamo i znaš što – još se nismo umorili!

Zajebavam te? A je, malo te zajebavam… Što se odmah ljutiš? Zajebavaš i ti mene zadnjih trideset godina pa što da ti radim? Da se odselim ako mi ne valja? Zašto bih se odselio, ovo je moja zemlja, volim tu živjeti. Ne, ne želim ni da ju ti napustiš. Ne želim da je itko napusti. Samo bi bilo lijepo da oni koji žele vlast napuste tu vlast. Ništa više. Ali oni su dokazani poduzetnici? Pa što, to znači da su dokazani materijalisti i kolekcionari kapitala. Naravno, ne znači samo to… Ja komunjara? A dobro druže, ako ti tako kažeš. Ne, ja ne kažem da je komunizam bio dobar. Komunizam je bio govno. Što ne znači da nije imao dobrih strana. Pa nećemo biti mentalni daltonisti. Ista stvar je sa kapitalizmom. Ne možemo to dvoje ukrstiti? Zašto? Gdje to piše? Na različitom su kraju spektra? Kojeg spektra? Onog na nekom listu papira? Hah, što da ti rečem? Moj život se ne odvija na listu papira iz devetnaestog stoljeća. Za tvoj ne znam. Kako bih ja to napravio? Pa, za prvu ruku, ne bih birao iste ljude kao zadnjih sedamdeset i pet godina i onda se žalio kako je loše. Znaš zašto? Jer nisam jebeno retardiran. To nije realno? A ništa, onda nam jadna realna majka…

Ma vidi… Da ne kenjam više bezveze… Sve što hoću reći je da su profesionalni političari potrošena priča. Što oni znaju o ičemu? Kako to oni poboljšavaju tvoj i moj život? Hrane nas? Ne, to rade poljoprivrednici. Grade nam kuće? Ne, to rade građevinari. Oblače nas? Ne, to rade djeca u Aziji. Daruju nas novom tehnologijom? Ne, to rade inženjeri. Liječe nas? Ne, to rade znanstvenici. Zabavljaju nas? Ne, to rade umjetnici. Nabavljaju nam novac? E i, što da ja radim sa tim novcem bez svega ovog prethodnog? Upravljaju svime ovime? Pa…da. I ti misliš da je to zdravo? Netko i to mora? A kako bi bilo da su ti neki normalni ljudi? Kako bi bilo da za njih vrijede ista pravila kao i za ostale? Kako bi bilo da, kad se rukuju sa virusom, moraju u, oh ne, samoizolaciju? Kako bi bilo da, kad im djeca prijete policiji jer su prethodno napravila prekršaj, ta djeca budu, štajaznam, tretirana kao i naša? Kako bi bilo da, kad isplaćuju sebi prekomjerne dnevnice, ne mogu pobjeći zakonu profesionalnom političkom trgovinom?

Kako bi bilo da nemaju skupe satove na ruci? Kako bi bilo da dolaze javnim prijevozom ili biciklom na posao? Kako bi bilo da odgovaraju na novinarska pitanja? Kako bi bilo da nemaju povlaštene mirovine? Kako bi bilo da završe u zatvoru kad opljačkaju državu? Kako bi bilo da ne kleče pred bankama neko njima rukovode? Kako bi bilo da manje žvale zastavu? Kako bi bilo da prestanu lagati? Kako bi bilo da su imuni na nepotizam? Kako bi bilo da prijave korupciju kad je vide? Kako bi bilo da se zalažu za zatvorsku kaznu u slučaju silovanja, ali ne i pobačaja? Kako bi bilo da ukinu ugovore kojima se svake godine šalje milijarda i pol kuna najbogatijoj organizaciji na svijetu? Kako bi bilo da kažu da ih je manje briga za Tita i Tuđmana nego za njihove sugrađane? Kako bi bilo da se ne zovu HDZ? Kako bi bilo da se ne zovu SDP?

Kako bi bilo da malo podigneš svoju guzicu i prekineš srat? Kako bi bilo da, kad ti kralj (porijeklom sa otoka) sunca, kaže da si simpatični aktivisti da ga aktivno smjestiš u političku samoizolaciju? Kako bi bilo da je jedini crni labud ovih izbora – narod?

Kako bi bilo da nismo svi više jebeno retardirani?

Marin Prvan
Autor 24.6.2020. u 11:09