SNV: “Rat nije završio ni mirnom reintegracijom ni normalizacijom novih društvenih odnosa”

Povezani članci

• Službeno je: Propao referendum ‘U ime obitelji’
• 4 epizode iz Srebrenice
• Širom Hrvatske protiv fašizma: Esej Umberta Eca čitan u 25 gradova na 40 lokacija
• I Kaptol se uhvatio Uda
• Pokretanje Baze podataka slučajeva osoba nestalih tokom rata na teritoriji bivše Jugoslavije
• Nenad Bunjac: KAD DUŠA PLAČE I VRI ISTOVREMENO

Komemorativno obilježavanje u spomen na žrtve Oluje, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i uz podršku Inicijative mladih za ljudska prava, održalo se u nedjelju 4.8. pokraj crkve Silaska Svetog Duha na Apostole u Donjem Lapcu. Parastos za nestale i ubijene tokom i nakon akcije Oluja održao je protonamjesnik Predrag Sušić.

Ispred spomenika civilnim žrtvama stradalim u Donjem Lapcu okupljenima se obratio načelnik općine Ilija Obradović zatraživši minut šutnje za žrtve. Kazao je da hrvatsko društvo ne smije dozvoliti da nas žrtve dijele.

– Umjesto tih raznih podjela ja bih pozvao sve one koji to koriste u dnevno-političke svrhe, da tu energiju podjela preusmjerimo u energiju progresa i da vidimo kako možemo ove naše povratničke, ruralne sredine vratiti i pokrenuti. Svakim danom nas je ovdje sve manje, naša sela izumiru – rekao je Obradović.

Incijativa mladih za ljudska prava i predstavnici SNV-a dan prije su obišli mjesto stradanja obitelji Čengić u Erveniku, kao i mjesta Varivode i Gošić u kojima je nakon Oluje ubijeno 16 srpskih civila na kućnom pragu.

Nikola Puharić, programski direktor Incijative mladih za ljudska prava, rekao je da ne govori samo u svoje ime i u ime Inicijative, već i u ime svih onih koji su potpisali peticiju za ispriku žrtvama Oluje i njihovima obiteljima. Isprika je pokrenuta prije tri godine i dosad je istu potpisalo 1200 ljudi.

– Želimo reći da je potrebna velika suradnja po pitanju ostvarenja pravde i prava koji zaslužuju žrtve zločina i kršenja ljudskih prava u kontekstu Oluje. Važno je uputiti ispriku žrtvama i obiteljima žrtava. Također, važno je procesuirati zločine koji su se desili, jer samo jedna pravomoćna presuda nije dovoljna. Naslijedili smo društvo podjela, a cilj nam mora biti izgradnja odgovornog društva – izjavio je Puharić.

Predsjednik SNV-a Boris Milošević rekao je da u državnom službenom narativu nema mjesta za srpske žrtve Oluje.

– Ja ne posjedujem istinu o Oluji, ali znam da država tada nije spriječila pljačku već je pokrivala grabež. Nema tadašnjeg  načelnika,  gradonačelnika ili župana koji nije potpisao neki papir  kojim je pokrio odnošenje svega što se moglo natovariti i odnijeti – podsjetio je Milošević.

Kazao je da se o tome tada nije pisalo, pa se prisjetio pokojnog fotografa Hrvoja Polana koji je prvi objavio fotografije pljačke u Kninu nakon Oluje, a zbog kojih je redakciju Ferala morala čuvati specijalna policija.

Što se samog Donjeg Lapca tiče, Milošević govori da je prema izvještaju HHO-a cijelo mjesto zapaljeno, osim onog broja kuća potrebnih za smještaj samih vojnika i policajaca, a te su kuće bile obilježene velikim slovima MUP ili HV.

– Poštovanje i empatija prema svim žrtvama je pretpostavka pomirenja. Želimo da rat prestane, vrijeme je da mržnja prestane i da se ne prenosi na nove generacije – poručio je Milošević.

Na 24. godišnjicu Oluje Srpsko narodno vijeće objavljuje XII. izjavu sjećanja i, zajedno sa svim svojim županijskim, gradskim i općinskim vijećima, traži minutu šutnje.

Ovom izjavom iz godine u godinu izražavamo suosjećanje sa svima onima koji ne zaboravljaju poginule članove porodice te komšije i prijatelje kojih više nema.

Izražavamo žaljenje za izgubljenim kućnim pragovima i zaraslim zavičajima. Iako nismo dio kolektivnog pamćenja  koje je uspostavila država, na nama je da imena i prezimena žrtava kao i imena njihovih sela i gradova izgovaramo bez straha i dostojanstveno, da ih se sjećamo slobodno.

Na našu žalost, a vjerujemo na štetu hrvatskog društva, rat nije završio Olujom. Rat nije završio ni nakon posljednjeg ubijenog starca ni nakon paljenja živih ljudi. Rat nije završio čak ni kad je posve bilo jasno da otpora više nema. Rat nije završio ni granatiranjem kolone izbjeglih ni odlaskom posljednjeg traktora. Rat nije završio ni nakon što je imovina izbjeglih završila u vlakovima i kamionima za Split i druga mjesta. Rat nije završio ni mirnom reintegracijom ni normalizacijom novih društvenih odnosa. Rat nije završio ni ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju. Naprotiv, bila je to prilika za njegovu obnovu.

Rat nikada nije bio prisutniji i vijest o njegovu kraju sporo putuje. Još uvijek nije stigla do hrvatskih sudova ni do saborskih zastupnika, nije stigla do hrvatskih škola i nije stigla do svih onih koji ne znaju što bi sa sobom u miru. Rat nije gotov i to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zločinaca i osjećati krivnju za njegove razorne posljedice. Vijest o kraju rata nije stigla ni do mjesta proslave njegova kraja. Čini se da je kraj rata mnogo manje bitan od rata samog, pa za mir i kulturu mira, bilo u političkim govorima i medijima bilo u svijesti ljudi i društva, nema mnogo mjesta. U takvim se okolnostima zaboravlja ne samo na Srbe, pobijene i protjerane u Oluji i Bljesku, zlostavljane i odvođene tokom rata, nego se zaboravlja i na hrvatske civile, nastradale ili ubijene u tom ratu. Njihovo stradavanje postaje jednako nevidljivo i jednako nestvarno u društvu u kojem rat i ratni mitovi postaju vrijednosti same po sebi i za sebe, a nacionalna i vjerska pripadnost životna postignuća.

Usprkos tomu, Srpsko narodno vijeće borilo se i borit će se za sjećanje u kojem će biti mjesta za sve one koji su stradavali ili koji danas trpe nepravdu zbog nacionalne i vjerske pripadnosti. Borit će se za sve one čiji su životne okolnosti i životni smisao trajno i drastično promijenjeni mobilizacijom, progonstvom i izbjeglištvom. Mi ne zaboravljamo nikoga i ničije stradanje, bilo s hrvatske bilo sa srpske strane, sa ženske ili muške, staračke ili dječje, s vojničke ili civilne strane. Mi se sjećamo svih onih kojih više nema, svih njihovih krajeva. I mi koji ostajemo iza njih, kao i oni koji će doći nakon nas, ako ništa ne promijenimo u političkom sjećanju, bit ćemo dio poraza, dio historijskog sloma ideje o društvu pravednosti, jednakosti, solidarnosti i mira unutar granica i na njima.

Upravo zato i ovom izjavom sjećanja Srpsko narodno vijeće preuzima svoju historijsku odgovornost. To je najmanje što možemo učiniti kao pripadnici ovog društva i kao građani koji traže život u miru i jednakosti. To ne činimo u svoja četiri zida, već na mjestima zločina, mjestima koja se zaobilaze i zločina koji se prešućuju, a nerijetko i slave. I koliko god svi imali pravo na svoju istinu, nitko nema pravo na svoje činjenice, a one govore jasno da nije bilo ni jedne strane koja nija kršila pravila međunarodnog ratnog prava. Činjenice također govore da je tokom rata nekadašnje društveno vlasništvo raskomadano i da negativne posljedice tranzicije danas najbolje osjećaju njezini gubitnici. Činjenice govore da presuda za ratne zločine nad nehrvatskim stanovništvom gotovo da i nema. Činjenice govore da je povratak izbjeglih opstruiran. One će govoriti i nakon što nas ne bude bilo.

Jednom ćemo morati kao društvo pogledati u ogledalo koliko god se bojali vlastita odraza. Što prije, to bolje, zbog slobode i jednakosti svakog čovjeka u ovom društvu. Nužnost tog postupka ogleda se i u tome što je nasilje u društvu posijano odavno i što ga je lako iščitati u školama, za političkim govornicama, u medijima ili pak na cesti. Povijest će se ponoviti svima onima koji između slavljenja rata i gotovo potpunog odsustva solidarnosti i empatije ne vide povezanost.