Srž ekonomske krize

Autor 30.1.2012. u 21:21

Srž ekonomske krize

Nikakva „nevidljiva ruka“ Adama Smitha ne upravlja ekonomskim zakonitostima i posljedicama koje iz toga slijede. Ta je ruka itekako vidljva – ruka kapitala. Njemu odgovara da se vidljivo prebaci u sferu nevidljivoga, kako bi sa sebe skinuli halo odgovornosti koji ih obavija, te tako skrenuli odijum javnosti sa sebe, na vlasnika nevidljive ruke. Ako se ta „ruka“ i pojavljuje u ekonomskoj sferi, to je prvenstveno zato što je ona postavljena na sasvim krive osnove. Stoga nije pogrešno postaviti zahtjev da se ekonomski procesi vrate u pravo korito – služenje čovjeku. To će se ionako – jer je povijesna nužnost – desiti, na ovaj ili onaj način. Razumno, shvaćajući kuda nas je iracionalni egoistični odnos u sferi proizvodnje i raspodjele dobara odnio, ili intervencijom itekako vidljivih ruku Robespierreove „pravde naroda“. Na nama je da izaberemo.

 

Mediji širom svijeta prepuni su analiza stručnjaka i laika o ekonomskoj, odnosno financijskoj krizi koja je zahvatila kapitalizam Zapada. Traže se uzroci, lijekovi, poduzimaju se vatrogasne mjere za spašavanjem najzaduženijh zemalja, prave se projekcije, predviđa se slom kapitalizma, zagovornici sustava se uzdaju u njegovu dokazanu prilagodljivost i elastičnost, traga se za „kapitalizmom sa ljudskim licem“. Vjerujem kako sve te analize i članci promašuju samu srž stvari i svaki od njih promašuje centar mete – uzrok ekonomske krize. Ne nalazi se on niti u prekomjernom zaduživanju, niti u sprezi rejting agencija sa bankama, niti i podmetanju prepravljenih bilansi država kako bi izvukli što više novca iz EU fondova, niti u pohlepi menadžera –ooops… tu smo već nešto bliže odgovoru. A on je vrlo jednostavan i pokušat ću ga obrazložiti. Uzrok krizi kapitalizma je kriza koju neumitno, ugrađenu u same svoje temelje, generira taj sustav. Radi se o krizi morala!

Demokratska društva (društva formalne, zapadne demokracije) koja su – barem do sada kada nisu počela poduzimati antidemokratske mjere na svim područjima, posebno onima koja se tiču temeljnih ljudskih prava – bila eksplicitno smatrana kao inherentna kapitalizmu, odnijela su pobjedu u prvoj rundi rata protiv socijalizma. Marx i marksizam bačeni su teorijskim analizama na koljena, a konačnom porazu – kako se činilo antimarksistima – doprinjela je propast realsocijalističkih sustava širom svijeta. Ipak, u naporu da se sačuva demokratska fasada kapitalizma, Marxova djela kao i ona njegovih sljedbenika, možete naći na policama zapadnih knjižara i knjižnica, dostupna „proučavateljima povijesno propale stvari“, pa se proučavaju i na univerzitetima jer se „otkačeni“ profesori i studenti koji eventualno upišu takve kolegije ne smatraju iole važnima i opasnima u mainstreamu sustava. Interesantno je spomenuti da Bertrand Russell priznaje Marxu u svojoj „Povijesti zapadne filozofije“, da je prvi ukazivao na organsku povezanost društvenih odnosa i ideja s materijalnom proizvodnjom, a čuven je i Einsteinov članak „Zašto socijalizam“, objavljen 1949. godine u američkom socijalističkom glasilu Monthly Review. U zemljama bivšeg socijalističkog lagera kao i onima koje su nastale raspadom Jugoslavije, godinama je vladao odijum prema svemu što je povezano sa Marxom i socijalizmom pa ste, primjerice u Hrvatskoj, morali povećalom tražiti knjige tog profila (osim ako se nisu bavile kritikom i dokusuravanjem „mrtvaca“), dok su se istovremeno knjižnice praznile od nepoćudne literature.

No, vratimo se mi uzroku „uzroka“ ekonomske krize kapitalizma. Kaže se da Marx smatra klasnu borbu pokretačem društva odnosno; ona dovodi do promjene društvenih odnosa, u konačnici – revolucionarnog tipa. Ova konstatacija se ponajviše zlorabi, jer se tendenciozno (s predumišljajem da se što dulje sačuvaju vlastite pozicije) tumači kao nasilna promjena, iako revolucija ustvari znači „korjenit preobražaj, preokret na nekom polju života i rada“, što se u politici uobičajilo tumačiti kao nasilni preobražaj. No, i toj klasnoj borbi ima uzroka. To su proturječnosti između razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa koje se generiraju u procesu proizvodnje. Daklem smo ustvari opet na području ekonomije. Zamjera se Marxu da je na suviše jednostavan način objasnio razvoj ljudskog društva, čemu doprinose ne samo odnosi u sferi ekonmije već i znanosti, kulture etc., koji u uzajamnoj složenoj interakciji vuku društvo prema naprijed. Marx nigdje nije rekao da je konstatirao jedini pokretač društva, ali se ograničio na onaj najbitniji. Pojednostavljeno – ekonomiju, događanja u čijoj sferi generiraju klasnu borbu. Unatoč marginaliziranju njegove konstatacije od strane buržoaskih teoretičara, uočljiva je gotovo isključiva tendencija da se analitičari društvenih odnosa uglavnom bave upravo time. Ekonomijom. Daklem, pozabavimo se njome.

Možemo razlikovati dva dijametralno suprotna pristupa ekonomiji, koja se uobičajilo nazivati kapitalistički odnosno socijalističkim. Još je Protagora konstatirao: “Čovjek je mjerilo svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu”, gdje bi pod terminom „čovjek“ trebalo shvatiti generičkog a ne pojedinačnog pripadnika ljudske vrste. Daklem, osnovno je – kojom će mjerom čovjek procjenjivati svrhu ekonomije. Mjerom korisnosti za pojedince ma bili oni i relativno mnogobrojni

(Primjerice, prema istraživanjima WOC-a – Međunarodne organizacije kreditora – “u svetu 61 milion imućnih ima iste prihode kao i 3,5 milijardi ljudi sa najnižim prihodima, odnosno na svaki dolar bogatih najsiromašniji dobijaju 1,7 centi.”),

ili mjerom korisnosti po cijelu zajednicu. Mi ćemo to kraće preoblikovati: je li ekonomija u službi profita ili čovjeka? Ovako jednostavno postavljene stvari sklone su izvrdavanju na hiljade načina. Recimo: što je veći profit firme – a time i dividende dioničara (malobrojnih u odnosu na cjelokupno radno stanovništvo, još malobrojnije u odnosu na svjetsku populaciju) – to veći porez ide državi koja ga troši na korist cijele zajednice (interesantno, i na korist onih koji su ga platili!). Jasno kako se time jednostavno žele zamagliti stvari; da mali broj ljudi dijeli ono što su zaradili iskorištavanjem rada radnika i burzovnim mešetarenjima, a društvo dobija tek mrvice kojima bi – poput ptičica – trebalo biti zadovoljno. A to već uopće nije ekonomski, već isključivo moralni problem!

Hrpa nobelovaca ubire godišnje po milijun dolara nobelove nagrade za, navodno, fundamentalna dostignuća na polju ekonomske znanosti. Iskreno rečeno, ja kao laik ne vidim u praksi bilo kakve koristi od tih otkrića. Kako su ona promijenila svijet na bolje? Zašto je svijet u recesiji (s ekonomijom blizu kolapsa) ako su to toliko fundamentalna otkrića? Zašto jaz među siromašnima i bogatima ubrzano raste, i zašto se disproporcija između bogatih i siromašnih ubrzano povećava („Populacija najsiromašnijih zemalja sveta raste gotovo četiri puta brže od stanovništva bogatih

država.”) Čemu ona služe? Možda je na poslijednje pitanje najlakše odgovoriti. Služe razvoju ekonomije koja je u cijeloj svojoj suštini, aksiomatski – orjentirana na profit. Međutim, kako aktualni događaji pokazuju, ni u toj ulozi ne postiže vidljive uspjehe. Lijeka ima, ali je osnovni preduvjet za njegovu primjenu – potpuni kopernikanski preokret u shvaćanju svrhe ekonomije. Kažu da postoje tri osnovna pitanja u ekonomiji:

„To su što, zašto i za koga. Odnosno svako društvo mora izabrati koje će robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako će dobra biti raspodijeljena.“

Po mom sudu, osnova cijelog problema a onda i njegovo razriješenje, nalazi se u trećem pitanju – za koga? Prva dva pitanja su u suštini tehnička, dok je treće – isključivo moralno pitanje. Kopernikanski preokreti u znanosti počivaju na promjeni temelja – aksioma, na kojima određena nauka počiva. Kopernik je napustio ideju o izuzetnosti Zemlje koja je stoljećima (tisućljeće i pol) vladala umovima – posljedice toga vidljive su danas svima, u rezultatima astronomije i astronautike. Darwin se odrekao biblijske dogme o nepromjenljivosti vrsta, posljedice čega su vidljive ne samo u biologiji. Opat Mendel je, odbacujući do tada važeće teorije nasljeđivanja naslijednih osobina, postavio temelje razvoju suvremene genetike. U našoj suvremenoj spoznaji o kosmosu Lobačevski i Bolyai, napustivši euklidski postulat o paralelama, otvorili su pred matematikom, fizikom i kozmologijom savim nove, neslućene svjetove. Einstein je, uočivši neslaganje klasične elektrodinamike sa Galilejevim principom relativnosti došao do specijalne teorije relativnosti. Tvorci kvantne mehanike su, napustivši princip kontinuiteta koji je stotinama godina vladao u znanosti i opredjelivši se za diskontinuiranost (kvantiziranost) osnovnih fizikalnih veličina, stvorili danas vladajuću fiziku. Daklem, na neki način postoji obrazac koji bi trebalo slijediti i u ekonomiji; promijeniti njen osnovni, izvitopereni „aksiom“ kako se tumači u kapitalističkoj ekonomiji i privredi – služenje profitu – u humanističko shvaćanje koje bi trebalo biti osnova svekolike ljudske djelatnosti, a ne samo ekonomije: štogod čovjek poduzima mora služiti isključivo njemu!

Jasno je zašto su revolucije u znanosti bile lakše ostvarive negoli na takvom području koje se eksplicitno tiče položaja svih ljudi ove planete. Znastvena otkrića prigrlio je i (dan-danas ih prihvaćajući) kapitalizam jer su direktno išla na ruku njegova razvoja koji je u konačnici, kako vidimo – doveo do ekonomske krize (ne prve) i neprihvatljive socijalne stratifikacije ljudskog društva. Humanistički pozivi krase povijest ljudskog društva od antike, preko Isusa, Erazma, Marxa i Russella do današnjih humanista, nasuprot njegove ispunjenosti dinastijskim borbama, ratovima i eksploatacijama, koji bi morali izazvati stid svakog pravog čovjeka. Njihova najčešća sudbina je, veliki odjek u javnosti i mizerno djelovanje na stvarnu promjenu društva. Međutim to ne znači da oni nisu – svaki u kontekstu svoga vremena – bili potrebni i ispravni. Vjerujem da je danas potrebno uputiti poziv na promjenu ekonomske paradigme, ne kao spas posrnulim ekonomijama (koje se mogu trenutno izvući da bi opet u budućnosti posrnule), već za spas cijelog čovječanstva. Od bijede koja, slijedimo li trendove, nužno vodi u neizbježnu katastrofu. A katastrofe, kao što je poznato iz povijesti, najčeće kulminiraju ratovima i međusobnim istrebljenijma. Budimo jasni – treba učiniti sve što je moguće da se ekonomija od sluškinje profita i malobrojne elite koja na toj paradigmi gradi svoju egzistenciju, pretvori u sluškinju čovjeka. Svakog čovjeka. Jasno je da to nije jednostavno, a posebno ako se to shvati na način Isusovog idealističkog, pasivnog humanizma, možda najeksponiranijeg u izreci: „Caru carevo, a Bogu božje!“, nedjelatnog humanizma koji već dva tisućljeća vladajućima služi kao alibi za vlastite postupke, a podanike sprečava da poduzmu bilo što relevantno u promjeni vlastitog položaja.

Prečesto se čuje argument, kako su nas široki društveni eksperimenti skupo koštali, i kako treba prestati eksperimentirati sa društvenom zajednicom, pri čemu se misli na revolucionarne promjene (socijalističkih, ali ne i buržoaskih revolucija!) koje su se pokazale neuspješnima. Uz prisjećanje da elite kroz cijelu povijest eksperimentiraju sa svojim narodima preko zakona koje im nameću (čak i u demokraciji, na posredan način) i ratova u koje ih uvlače, treba podsjetiti na jedno. U znanosti su svi eksperimenti dobro isplanirani i u njih se ne upušta prije negoli su razrađeni svi detalji, procjenjene sve mogućnosti i očekivanja ishoda. Društvo je, dakako, presloženi sistem e da bi se doslovno mogle prepisati naučne metode na „eksperiment“ sa njime. Konačno, zahtjev da se od služenja profitu prijeđe služenju čovjeku, nije nikakav pokus već pretpostavka koja leži u osnovi svakog humanizma. Ne bismo li prije morali proglasitit neuspjelim eksperimentom kapitalistički sustav koji generira rastuću disproporciju između bogatih i siromašnih, a time i rastuće nezadovoljstvo većine svjetskog stanovništva? Ne želi li se pričekati da maltuzijanskim metodama društvo ponovno uspostavi kakvu takvu ravnotežu:

„Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću odraslih osoba…To mora biti aktivna politika vlasti…Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprječavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti“. („An Essay on the Principle of Population…“, T.R.Malthus)

treba na vrijeme djelovati na razini cijelog čovječanstva. Inače će se zaista potvrditi značenje koje političari pridaju riječi revolucija. Naravno da naši suvremenici odbacuju metode koje je u 18-tom stoljeću preporučivao demograf i politički ekonomist Thomas Robert Malthus, no nije stvar samo u tome da se one mogu svijesno prihvatiti ili odbaciti. Svaki kompleksni sustav (a ljudsko društvo to svakako jeste) pokazuje i svojstva tzv. determinističkog kaosa. To znači da se neke pojave javljaju posve nepredvidivo, u ekonomiji primjerice, promjene u BDP-u, zapošljavanju, kamatama, deviznim tečajevima ili burzovnim indeksima, što je općenito bilo pripisivano nasumičnim šokovima. Time se bavi teorija kaosa. Tko kaže da unatoč našim verbalnim zaklinjanjima u antimaltuzijanizam i pacifističko vođenje politike, neće – ako se ne potrudimo – doći katastrofe koja će zahvatitit cijelo čovječanstvo? Ako, prema efektu leptirovih krila svaka i mala promjena burzovnih indeksa na tokijskoj burzi gotovo istodobno izaziva promjene na burzi u New Yorku, tko kaže da naoko beznačajni događaj negdje u svijetu ne može cijeli planet uvući u krvavi rat? Sjetimo se samo atentata na Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i posljedice koje je izazvao. Stoga nam je, za razliku od biblijskog pasivnog, potreban aktivni humanizam – djelovanje u skladu sa Marxovim zahtjevom da se svijet promijeni. Na bolje, dakako.

Naravno u svemu tome treba razlikovati socijalistički od socijalnog pristupa. Potonji je pokazao svoju neuspješnost u trajnom poboljšanju socijalnog statusa većine građana jer konačno, nije niti upereni prema njima već spram onih najtežih slučajeva sa dna društvene ljestvice. Uglavnom se svodi na palijativne metode efekti kojih su privremeni i beznačajni u širem kontekstu, ali upravo na takvim metodama kapitalistička demokracija inzistira, dokazujući time svoj „humanizam“. U državnom budžetu je uvijek lakše odvojiti manje-više beznačajnu svotu za pomoć najpogođenijima, negoli se primiti rješavanja cjeline problema. A takve metode – na kojima inzistira socijalistički pristup – očiti nisu po volji oligarhiji koja preko poluga vlasti štiti sustav. Elita se, kao pijan plota, drži sedamnaestog člana „Deklaracije o pravim čovjeka i građanina“, donešene u zoru uspostavljanja buržoaskog sustava:

Čl. 17. Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo i nitko ga ne može biti lišen osim u slučaju zakonom predviđene i očite javne nužde, uz uslov pravedne i predviđene odštete.

ali prvenstveno njenog početnog dijela. Može se postaviti pitanje, nije li primjer „očite javne nužde” stanje u koje je najveći dio stanovništva svijeta doveden? Interesantno je primjetiti, da na spomenutoj deklaraciji počiva i “Opća deklaracija o pravima čovjeka”, usvojena i proklamirana rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 1948. godine, koja u svojem sedamnaestom članu, govori nešto slično:

Član 17.

(1) Svako ima pravo da sam posjeduje imovinu, a isto tako da je posjeduje u zajednici s drugima.

(2) Nitko ne smije samovoljno biti lišen svoje imovine.

Usporede li se ova dva člana, jasno je vidljivo kako je onaj, pisan u zoru kapitalističkog sustava – kada su ideali još vjerojatno prevladavali nad interesom kapitala – socijalno osjetljiviji (daklem, progresivniji) od člana pisanog polovinom dvadesetog stoljeća – zrelog doba svjetskog kapitalizma.

Licemjerje vladajućih elita koje su samo eksponenti ekonomske oligrahije, čije interese uglavnom zastupaju u parlamentima svojih zemalja, lijepo je izrazio V.Šeks primijenivši genijalni način da se osigura od ukidanja privilegirane mirovine – zakonskim aktom koji je donijela trenutno vladajuća „kukuriku koalicija“:

„Što je nemoralno ako sam iskoristio postojeći zakon, odnosno zakonsko pravo i ako sam želio osigurati mirovinu postojećim zakonom, pravdao se Vladimir Šeks”

Ponajbolje se na to osvrnuo jedan čitalac na istom linku:

“Ja sam poštenim radom zaradio privilegiranu mirovinu, kaže Šeks. Samo je u međuvremenu kreirao zakone po kojima je opljačkana Hrvatska i godinama podržavao kriminalce koji su “legalno” pljačkali Hrvatsku.”

Svoju hipokriziju još je potencirao naknadnim zahtjevom, nakon što si je osigurao privilegiranu mirovinu, da se ona ukine Predsjedniku vlastite države (zahtjev sasvim u redu, ali ne iz dvoličnih Šeksovih ustiju). A ti kriminalci – veći od najvećih mafijaških kumova – koji legalno pljačkaju ne samo Hrvatsku, već cjelokupno svjetsko stanovništvo koje živi od vlastita rada, dobro su se osigurali zakonima kako ih se ne bi moglo tretirati kako priliči toj vrsti ljudi. Pa je sve što rade formalno legalno, iako je istovremeno neformalno, ali na mnogo suštinskiji način – krajnje nemoralno! Nije stoga ni čudno da se zahtjevi za postavljanjem morala u centar ljudskog vidokruga, od tih krugova pejorativno diskvalificiraju kao moraliziranje. Tako dugo dok oni ne budu praćeni praktičnim potezima koji će osigurati prioritet morala nad (nepravednim) zakonima, to bi moglo držati vodu. A dali će poduzeti korake od teorije ka praksi, ipak ostaje na ljudskoj svijesti.

Ivan Supek, pokojni poznati hrvatski fizičar, filozof, pisac i humanista (među inim i član Stalnog komiteta međunarodnog Pagvaškog pokreta – svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja, jedan od sazivača i predsjednika svjetske organizacije Svijet bez bombe), u svom djelu “Na prekretnici milenijuma”, nabrajajući devet načela suvremenog humanizma (uvažavati prošlost i očuvati život, afirmirati jednakost među ljudima, afirmirati slobodu, proširiti solidarnost na sve ljude, tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti, gajiti ljepotu i umjetnost, dići pravo na pravdu, promicati svjetsko jedinstvo, biti dobar), piše:

“Ako je država uvela poreze ponajprije zato da bi izdržavala vladara, elitu, administraciju, vojsku i policiju, suvremena demokracija nastoji poreznim sistemom i drugim mjerama ublažitit razlike između bogatih, srednje imućnih i siromašnih obitelji. Načelo jednakosti mora voditi društveni napredak. Taj princip ne vrijedi samo za pojedinu državu već i za cijeli svijet. Budući da se industrijski imperiji najviše bogate na tobožnjme slobodnom tržištu, moraju se postaviti protumjere u korist tehnički zaostalih regija. Autarhija države i zaštitne carine ne bi jamačno u silini globalizacije bile uspješne. Međutim, mogao bi se uvesti globalni porez koji bi prije svega u tehnički nerazvijenim zemljama promicao prosvjetu, znanost i zaštitu okoliša, a također održavao i autohtonu proizvodnju. Naš planet nema toliko izvora energije i sirovina da bi svi ljudi mogli imati sadašnju američku masovnu proizvodnju i standard, a niti bi to bilo poželjno. Kad će se odatle povući nužne konzekvencije? Humanitarna pomoć, krediti i djelomični oprost dugova nisu rješenje. Treba stvoriti novi ekonomski poredak koji će uvažavati raznolikost civilizacija, a neće ‘slobodnim svjetskim tržištem’ tjerati sve zemlje na put bankrota. Očito da neoliberalni kapitalizam nije budućnost svijeta.” (str. 237)

Cijela svjetska povijest, uključivo i današnje bezuspješne, poluuspješne ili kratkoročno uspješne, u suštini ograničene napore u svladavanju financijske krize (upumpavanjem stotina milijardi eura i dolara za spas njenih neposrednih uzročnika i prebacivanjem tereta na cijelo stanovništvo), u borbi protiv gladi, siromaštva i bolesti u svijetu, daju nam pravo na takvo razmišljanje. Autor spomenutih načela, kao i plejada svjetskih humanista više nisu među nama. Uglavnom ih se prisjećamo prigodice povodom obljetnica rođenja ili smrti, kada djelomice isplivaju u javnost načela za bolji svijet koja su ih vodila. A potom, svijet opet nastavlja svojim putem prema rubu ponora, kako nam se barem čini.

Da zaključimo. Nikakva „nevidljiva ruka“ Adama Smitha ne upravlja ekonomskim zakonitostima i posljedicama koje iz toga slijede. Ta je ruka itekako vidljva – ruka kapitala. Njemu odgovara da se vidljivo prebaci u sferu nevidljivoga, kako bi sa sebe skinuli halo odgovornosti koji ih obavija, te tako skrenuli odijum javnosti sa sebe, na vlasnika nevidljive ruke. Ako se ta „ruka“ i pojavljuje u ekonomskoj sferi, to je prvenstveno zato što je ona postavljena na sasvim krive osnove. Stoga nije pogrešno postaviti zahtjev da se ekonomski procesi vrate u pravo korito – služenje čovjeku. To će se ionako – jer je povijesna nužnost – desiti, na ovaj ili onaj način. Razumno, shvaćajući kuda nas je iracionalni egoistični odnos u sferi proizvodnje i raspodjele dobara odnio, ili intervencijom itekako vidljivih ruku Robespierreove „pravde naroda“. Na nama je da izaberemo.

 

Autor 30.1.2012. u 21:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija