Šta MMF-ov izvještaj nije rekao o emigraciji i rastu BH ekonomije
Komentar na tekst Zlatka Tulića

Povezani članci

• Aerodrom Mostar
• Majke ispred parlamenta RS-a u Banjoj Luci tražile pravo na naknade
• Uhapšen osumnjičeni za masovno ubistvo kod Beograda
• Logoraši iz trojke ovdje su zadnji put vidjeli sunce
• Poricati… priprema za ponoviti
• SDA: Čim se formira Vlada FBiH mogu početi pregovori sa HDZ-om

Komentar na tekst Zlatka Tulića" />

Pesimizam i panika se bolje prodaju

Neki dan sam naišao na članak[1] u „Večernjem listu“, u kojem novinar Zlatko Tulić tvrdi da se u MMF-ovom februarskom izvještaju[2] snizila prognoza rasta ekonomije BiH za 2018. godinu, “i to zbog rapidnog iseljavanja stanovništva.” Osim ove tvrdnje, koju MMF nije iznio u svom izvještaju, Tulić se nakon doslovnog citiranja dijelova izvještaja u dva pasusa (bez navođenja izvora) nadovezuje zaključkom “masovne migracije su izazvale niz problema na tržištu rada jer broj aktivne radne snage rapidno opada.“ Takođe, u jednom od naredih pasusa, koji je preuzet iz video priloga Alternativne televizije (bez navođenja izvora) i koji govori o tome kako Banjalučka pivara ima pad prodaje zbog iseljavanja stanovništva[3], Tulić završava zaključkom “zbog svega je MMF snizio prognoze rasta za Bosnu i Hercegovinu.” Zbog ovakvog miješanja citata, podataka iz različitih izvora i autorovih sopstvenih stavova, čitaoc stiče utisak da je MMF u svom izvještaju napisao nešto potpuno drugačije od onoga što u tom izvještaju zapravo piše. MMF u svom izvještaju, dakle, nije konstatovao da se zbog „rapidnog iseljavanja“ prognozira manji rast ekonomije BiH u 2018. godini, već zbog drugih razloga.

Da, MMF prognozira da će rast ekonomije BiH u 2018. godini biti 3,2%, ali ono što nije rečeno u Tulićevom članku je to da MMF-ov izvještaj procjenjuje veći porast ekonomije BiH nego u 2017. godini, koji je procjenjen na 2,7%, a prema MMF-ovom DataMapperu[4] baziranom na oktobarskim podacima tempo porasta ekonomije BiH je i dalje iznad evropskog prosjeka, što je i očekivano za zemlje u razvoju poput BiH. U istom izvještaju na 25. stranici, prognozira se i da će ekonomija BiH nastaviti da raste tokom narednih pet godina, svake godine više nego prethodne, sa porastom od 4% 2022. godine.

Zatim, na 7. stranici MMF-ovog izvještaja zaista se kaže da “Usporavanje rasta produktivnosti od nastupanja globalne ekonomske krize i kontinuirano iseljavanje […] uzrokovano, velikim dijelom, ograničenim mogućnostima zapošljavanja u domovini, utiču na ekonomski potencijal zemlje.” Ono što nije objašnjeno u Tulićevom tekstu je to da su ekonomski potencijal i ekonomski rast posve različiti pojmovi. Ekonomski rast podrazumijeva stvarni rast bruto domaćeg proizvoda, tj. ukupne vrijednosti svih proizvedenih dobara i usluga koje se kupuju i prodaju u zemlji, dok ekonomski potencijal podrazumijeva moguće resurse koji bi mogli doprinositi proizvodnji i rastu, ali ne doprinose jer se ne koriste. U zemlji gdje je dugoročna stopa nezaposlenosti preko 20% i u kojoj je emigracija uvjetovana “ograničenim mogućnostima zapošljavanja u domovini,” izgubljeni ekonomski potencijal zbog emigracije po definiciji ne može biti razlog prognoze sporijeg rasta za tekuću godinu, jer sav taj ljudski potencijal svakako ne bi bio iskorišten i zaposlen u dogledno vrijeme.

I odlazak zubaru boli, ali nakon toga ste zdraviji

Mnogo se posljednjih godina priča o problemu iseljavanja iz BiH. Zapravo, toliko da smo prihvatili da je iseljavanje naših sugrađana izuzetno ozbiljan problem, bez da zapravo razumijemo zašto bi nam to predstavljalo problem.

Više od 20% sposobne radne snage BiH nezaposleo je duže od godinu dana, a nezaposleno je i preko 40% omladine. Iako imamo 475.000 građana koji zbog trenutnih socio-ekonomskih prilika ne mogu da nađu zaposlenje, oni (ili neko drugi) moraju obezbijediti sredstva za  hranu, odjeću, račune, dom i poreze. S obzirom da oni ne zarađuju, jedino članovi njihovih porodica koji su zaposleni mogu da pokriju navedene troškove. Drugim riječima, oni koji zarađuju, osim sebe, takođe izdržavaju i pola miliona radno sposobnih građana koji ne mogu da nađu posao u ovoj zemlji. Imajući u vidu ovakvu strukturu zaposlenosti i troškova, trebamo li se onda čuditi što toliki broj naših sugrađana jedva sastavlja kraj s krajem?

Ovdje se emigracija pojavljuje kao neočigledan faktor rješenja dugoročnog problema siromaštva u BiH. Kad se nezaposleni stanovnik BiH zaposli u inostranstvu i emigrira, ne samo da na taj način rješava problem svoje vlastite egzistencije, već takođe olakšava finansijsku situaciju svoje porodice koja ga je izdržavala dok je bio nezaposlen. Ovo smanjenje troškova življenja na nivou porodice u BiH čini da preostalo stanovništvo ima više raspoloživog dohotka na kraju mjeseca – novca koji će koristiti za kupovinu potrepština, ili odjeće, ili namješta, ili automobila, ili bilo čega drugog. Dakle, s obzirom da u sistemu ostaje ista ukupna količina novca, tržište se ne smanjuje, već se restrukturira, a preostala populacija će manje kupovati osnovne namirnice (jer će biti manje onih koje treba nahraniti), ali će više kupovati skuplje stvari koje ranije nije mogla priuštiti. Firme će se na početku ovog procesa žaliti kako imaju manje tržišta za hljeb (ili pivo, u slučaju banjalučke pivare), ali će im kasnije biti drago kad shvate da imaju više tržišta za kolače koji su skuplji i čija proizvodnja zahtijeva više resursa, struke i radnika (nova radna mjesta) nego proizvodnja i prodaja osnovnih potrepština.

Smanjenje stope nezaposlenosti kroz emigraciju nezaposlenih će samo po sebi voditi ka višim platama i smanjenju sivog tržišta radne snage, a više novca u rukama potrošača i veće potrošačko povjerenje vodit će ka većem tržištu za ono što se proizvede u BiH.

I ne zaboravimo da građani u dijaspori direktno doprinose razvoju BH privrede: većina njih porodicama šalje novac koji će biti potrošen na tržištu BiH, a neki se vraćaju i doprinose onim što su stekli – kapitalom za poslovanje, iskustvom i znanjem koje ih čine stručnijim ili vlastitim kontaktima koji olakšavaju međunarodnu trgovinu i saradnju.

Prethodno navedeni elementi doprinijet će povećanju raspoloživog dohotka u rukama građana i akumulaciji kapitala potrebnoj za pokretanje novih preduzeća, što će doprinijeti daljem porastu bruto domaćeg proizvoda i zapošljavanja. U MMF-ovom izvještaju, na kojeg se Tulić poziva, na 6. stranici stoji da je kreditiranje biznisa među najvećim preprekama poslovanju u BiH, pa treba shvatiti da će ‘strašna emigracija’ kojom se građani plaše zapravo doprinijeti povećanju ekonomskog rasta BiH u narednim godinama. Postoje još neki načini na koje emigracija pomaže ekonomiji BiH (promjena strukture tržišta rada, stvaranje više pozicija za visokoobrazovani kadar, povećanje kvaliteta proizvoda, promocija turizma, i dr.), ali nisu analizirani zbog ograničenosti prostorom.

Iako je tužno što nam toliko mladih i talentovanih ljudi trenutno odlazi, za mnoge od njih to je vjerovatno jedina šansa da sebi pokušaju obezbijediti dostojanstven život koji u BiH možda nikad ne bi imali. Ne treba zaboraviti ni da nam svi oni koji odu, čak i svojim odlaskom, pomažu da Bosna i Hercegovina za 20 godina postane država u koju će se mnogi, možda čak sa novom generacijom naših državljana, vratiti.

* Statistički podaci u tekstu preuzeti su iz pomenutog izvještaja MMF-a, sa web stranica MMF-a i Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, a u nekim slučajevima su zaokruženi.

[1] https://www.vecernji.ba/vijesti/dolazi-do-smanjenja-broja-potrosaca-slabljenja-trzista-rada-te-pada-prihoda-1236857

[2] http://www.imf.org/en/Publications/CR/Issues/2018/02/13/Bosnia-and-Herzegovina-2017-Article-IV-Consultation-First-Review-Under-the-Extended-45624

[3] https://www.youtube.com/watch?time_continue=20&v=gVTobXs3UOQ

[4] http://www.imf.org/external/datamapper/NGDP_RPCH@WEO/OEMDC/ADVEC/WEOWORLD