Šta raditi sa mostarskim ruševinama? Objašnjeno na primjeru Staklene banke

Adnan Bratić
Autor 3.8.2022. u 14:39

Izdvajamo

  • Staklena banka samo je jedan primjer toga u Mostaru, te ostatku BiH. Međutim, ona, kao i ostale ruševine, postavljaju dobro pitanje: u nemogućnosti vlasti da odradi nešto konkretno, transparentno i efektivno sa urbanističkim planom grada, da li bi se pod kontrolom građana moglo nešto bolje? Pogotovo kad govorimo o mladima, kojima treba više javnih prostora i prostorija da se ostvare umjetnički, a i profesionalno? Vjerovatno bi u nekom slučaju i bilo poželjno razviti umjetničke scene i IT-sektor modernog Mostara i moderne BiH. Ako išta, taj doprinos razriješio bi starije generacije od njihovog tereta i ličnih ruševina koje zasad ostavljaju mladima kao naslijeđe, a koje još i danas trunu. Bosanskohercegovački gradovi imaju taj potencijal da se svi pojedinačno razviju u minijaturne metropole, i doista bi bilo šteta da zbog nemara propadnu u puste kasabe i tvrđave.

Povezani članci

Šta raditi sa mostarskim ruševinama? Objašnjeno na primjeru Staklene banke

Foto: Mirsad Behram RFE/RL

Bosna i Hercegovina u trećem desetljeću dvadeset prvog stoljeća postaje iznimno važan turistički centar na Balkanu. Njen geografski položaj i prirodne ljepote, kao i bogato kulturno i historijsko naslijeđe, prouzrokovali su tome da se ova zemlja transformiše u turističku zamku, odnosno turistički raj. Tako, pored bistrih rijeka u Hercegovini – pritoka Neretve, jezera kao što su Boračko, Buško i Ramsko, te nacionalnih parkova Una, Kozara i Sutjeska, mi pored tog prirodnog potencijala imamo i onaj koji je oblikovan ljudskom rukom, a koji se manifestuje u džamijama, crkvama, sinagogama, ćuprijama, spomenicima, zgradama, fontanama i brojnim drugim čovječijim kreacijama koje se ne mogu nabrojati.

Međutim, pored tog pozitivnog kulturno-historijskog naslijeđa, prisutno je i negativno, kao podsjetnik na rat i ratno razaranje koje su svi stariji iskusili trideset godina ranije. To negativno naslijeđe realizuje se u ruševinama i ostalim napuštenim zgradama koje paraju oči koliko turistima toliko i lokalcima, koji se u brzoj šetnji oko grada, sa jednog ćoška na drugi, često osjećaju kao da su prešli iz jednog vremena (ugodne moderne i nebodera) u drugo (bolnu prošlost ruševina), a čak dobijaju i dojam da su u različitim gradovima i(li) državama. Nerijetko se može upratiti kako jedan soliter stoji direktno do neke od tih razrušenih zgrada, čime se još više stavljamo u neugodnu poziciju, osjećajući kako smo fizički i mentalno još uvijek negdje zaglibili, u davninama, i ostajemo kao i taj red zgrada – nedovršeni.

U Mostaru, gradu kroz kojeg su borbena linija i front direktno prolazili za vrijeme rata, vidljiv je efekat ruševina koje turistu daju dojam da su pokolji tek jučer stali, a ne prije dvadeset osam godina. Kroz glavnu (Titovu) ulicu, gdje je i sniman film “Quo Vadis, Aida?” o Srebrenici iz 1995.g., preko Šantićeve, i okolo Španskog trga i na Bulevaru se može vidjeti dosta zgrada sa barem jednim gelerom u sebi. Neke su djelomično naseljene, dok su druge skroz prazne, a treće u toliko lošem stanju da je rušenje za njih jedina opcija. Ali, ono šta sve te prostore veže zajedno jeste to da imaju potencijal, koliko za moderne privredne grane kao što su IT-sektor, toliko i za ugostiteljstvo i turizam. Naravno, i to da ih mladi mogu iskoristiti za svoje ciljeve.

Primjer Staklene banke

Jedan od tih primjera trenutačno i funkcioniše kao turistički hotspot za strance i lokalce, a prvenstveno omladinu – Staklena banka.  Pozicionisana blizu Španskog trga, na raskrižju ulica Kralja Zvonimira i Kneza Domagoja, ova modernistička zgrada obilježje je, u jednom dijelu, modernog Mostara i ratnih i poslijeratnih generacija Mostaraca.

Staklena banka i robna kuća Hit – Mostar u Jugoslaviji

Sagrađena kao poslovni objekat Privredne banke Sarajevo (čije se sjedište za vrijeme SFRJ nalazilo samo nekoliko desetina metara od Staklene), za vrijeme rata bila je iskorištena kao snajperski toranj. Nakon što su potpisani Washingtonski i Daytonski sporazumi, te nakon što je započela rekonstrukcija Mostara, postala je redovno obilazište turista i omladine, koji su oko nje, kao i iza Stare gimnazije i u OKC Abrašević, razvijali i gajili alternativnu kulturu u Mostaru, što se može očitati po raznim grafitima koji još na njoj stoje, kao što su “vrati mi moje krpice” i “zavadi pa vladaj” – kao podsjetnik na aktuelnu političku situaciju u opštini. Također, osoba koja se popne na nju upratit će lijepu panoramu grada Mostara i divan pogled na sve ostale znamenitosti u Mostaru.

Poslije nekoliko smrtnih slučajeva, bilo da su to nesretni slučajevi ili samoubistva, te nakon što je Vlada FBiH za šest miliona KM otkupila prostor prije pet godina kako bi se u novu prostoriju ugostili uredi pet ministarstava tog entiteta, Staklena je zatvorena javnosti i zazidana. No, to ne sprečava Mostarce i turiste da nađu način da se popnu do njenog vrha. Štoviše, još to rade, ulazeći u betonsku strukturu putem zidova i onda stepenicama. U 2022.g., skoro godinu dana nakon što je federalna vlada raspisala konkurs za rješenje kako bi potencijalni skup ureda tih ministarstava izgledao, a pet godina nakon što je kupljen prostor, još uvijek se ništa nije doradilo na njemu, osim zatvaranja.

Šta se može učiniti sa mostarskim ruševinama?

Doista, svašta se može učiniti sa mostarskim ruševinama. Povodom nedavnog rušenja rodne kuće Predraga Matvejevića, mnogi su mostarski kulturni radnici iskazali nezadovoljstvo činom lokalne vlasti, tvrdeći retroaktivno kako se ta građevina mogla iskoristiti za turizam i imala je turistički potencijal. Staklena banka, zgrada sama po sebi čvrsta i otporna, i od koje je ostao snažan kostur, mogla bi se poslužiti kao sklonište mladih u Mostaru, gdje bi oni gajili alternativnu kulturu i održavali festivale kao što su Street Arts Festival, te poetske i muzičke večeri. Na jednom drugom primjeru, Partizanovom igralištu, viđeno je kako bi se kolektivnim radom mogao preurediti i taj prostor, te kako bi grad dobio još jednu unikatnu, zanimljivu atrakciju.

Još jedna od opcija, po mišljenju aktiviste Elvisa Šabića, bila bi preuređenje tog prostora za digitalne nomade. U zemlji u kojoj je sektor informacijskih tehnologija još uvijek novitet, ali i gdje se dosta dobro gaji, sklonište ljudima i omladincima u tom sektoru bilo bi poželjno, kao i prostor u kojem će se smjestiti firme koje rade za strane klijente. Mostar bi mogao time postati i važan centar bosanskohercegovačkog IT-sektora, ako bi se vlasti potrudile renovirati zgradu i tu ugostiti radnike u tom polju.

Opcija je napretek; čak i ako se planira kontrolisano rušenje, kao u slučajevima Zeme i ostalih ruševina na Titovoj, ima mjesta ili za novo parkiralište ili novi park, što bi neke ulice i trotoare rasteretilo od nepropisno-parkiranih automobila, odnosno što bi dalo Mostarcima još jedan mnogo-željeni zeleni prostor.

Sve ima svoj potencijal

Nemogućnost lokalne, a ni federalne vlasti, da se riješe svega onoga šta je stradalo u ratu, ili da ga barem preoblikuju u nešto vizuelno-privlačnije ili iskoriste te prostorije na interesantan i profitabilan način, dovodi u pitanje to koliko lokalni lideri u BH-naseljima nisu u stanju preurediti svoje gradove, i koliko se još držimo devedesetih, od političke retorike do samog izgleda naših ulica. Bilo da je to uspješno (rodna kuća Predraga Matvejevića) ili neuspješno (zgrada Žitoprometa, ili “mostarski krivi toranj”, koji je nedavno postao web-fenomen) rušenje, ili čak kada se nešto planira raditi (Staklena banka), vlasti konstanto biraju krive poteze za povući, u nemogućnosti da shvate da, na jedan način ili drugi, sve ima svoj potencijal, i treba se iskoristiti.

Staklena banka samo je jedan primjer toga u Mostaru, te ostatku BiH. Međutim, ona, kao i ostale ruševine, postavljaju dobro pitanje: u nemogućnosti vlasti da odradi nešto konkretno, transparentno i efektivno sa urbanističkim planom grada, da li bi se pod kontrolom građana moglo nešto bolje? Pogotovo kad govorimo o mladima, kojima treba više javnih prostora i prostorija da se ostvare umjetnički, a i profesionalno? Vjerovatno bi u nekom slučaju i bilo poželjno razviti umjetničke scene i IT-sektor modernog Mostara i moderne BiH. Ako išta, taj doprinos razriješio bi starije generacije od njihovog tereta i ličnih ruševina koje zasad ostavljaju mladima kao naslijeđe, a koje još i danas trunu. Bosanskohercegovački gradovi imaju taj potencijal da se svi pojedinačno razviju u minijaturne metropole, i doista bi bilo šteta da zbog nemara propadnu u puste kasabe i tvrđave.

Foto šg

Adnan Bratić
Autor 3.8.2022. u 14:39