Tahir Delić Tašo: Mostar je nepokoreni grad i takav će ostati

Povezani članci

• Lakše će se diše
• Promocija romana “Tebi šega što se zovem Donald?” Ahmeda Burića
• Apel vlastima Srbije da odustanu od revizije istorije i poricanja sudski utvrđenih činjenica
• Kukić: Stranački lideri kroz institucije demonstriraju moć
• IVO LUČIĆ, VELIKOHRVAT PRIJEKOG KARAKTERA
• Izložba Dragane Nuić-Vučković u ponedjeljak u Zvonu

Tahir Delić Tašo, mostarski pjesnik uz čije su stihove odrastale generacije u ratu, naš je današnji sugovornik. O  vremenu prije rata, danas i danima koji dolaze Tašo govori emotivno, poetski i sjetno.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Tašo, recite nam nešto o prijeratnom Mostaru?

Rođen sam u Mostaru, u najljepšoj mostarskoj mahali, na Carini, koja je uvijek bila prkosna, ponosna i puna sebe. Živjelo se zajedno, u Mostaru se nikada nije gledalo ko je odakle,samo je bilo:  Mostarci i došljaci. Tim naravno ne želim ništa loše reći o ljudima koji su došli u Mostar.  Volio je Ante Fatu, Mehmed Ivanku ili Katicu, to je bilo normalno, nije se gledala vjera ili nacija. Živjeli smo složno, u bratskoj ljubavi i miru.

Nakon toga je došao rat. Jeste li bili iznenađeni?

Nismo mogli vjerovati da je rat između naših naroda moguć. Jedan stih moje pjesme kaže: “Ko zavadi mostarske jarane, ko to tebi istoriju piše, ko to želi da te nema više”. Odmah sam se obukao, pristupio Armiji Republike Bosne i Hercegovine, te sam zajedno sa cijelom svojom porodicom krenuo u obranu jedne i jedine domovine.

U ratu ste imali veliku tragediju, ali ste na sve odgovorili plemenitošću i humanizmom. Recite  mi gospodine Delić: gdje ste našli ishodište za svoj humanizam i plemenitost?

Da, u ratu sam imao ličnu tragediju, stradao mi je sin i brat. Jedne prilike sam se zaputio u zatvor u kome su se nalazili zatvoreni pripadnici HVO-a. Naši vojnici koji su radili na čuvanju su pomislili da sam došao da iskalim svoj bijes na tim zarobljenicima. Međutim, ja sam zarobljenicima dao po kutiju cigareta i našim vojnicima rekao: Ne smije da im fali dlaka sa glave. Oni su me u čudu gledali i pitali: Tašo odakle ti tolika snaga.

Ja Vas pitam odakle tolika snaga u Vama gospodine Deliću, odakle platonovska vrlina u Vama?

Već sam Vam rekao da smo mi učeni da ne postoje nacije i vjere već čovjek i nečovjek. Iz tog merhameta izvire naš odnos prema svijetu, prema čovjeku. Mržnja koja je dolazila sa raznih strana nije nas pokolebala u tim spoznajama. Činjenica da ni u ratu nismo mogli mrziti najviši je poraz naših dušmana.

Gospodine Deliću, vratio bih se na Vaša pjesnička dostignuća. Napisali ste hiljade pjesama uz koje mnogi mostarci ustaju i liježu, Vaše pjesme su duhovna hrana svakog Mostarca.  Možete li nam reći nešto o Vašim uspjesima?

Pobjedio sam na Ilidžanskom festivalu i uzeo sve nagrade, što je najveća nagrada koju je neko donio u Mostar. Napisao sam hiljade pjesama, ali najčešća je tema moj Mostar. Objavio sam više zbirki poezije, a najdraža mi je posljednja “Hiljade rima za dječija srca”, zato što sam za temu imao  djecu,  naše najveće bogastvo. Uvijek sam pisao srcem i dušom, a nikad o mržnji. Posebno mi je draga zbirka “Velež, Mostar, Red Army” posvećena mom voljenom Veležu koji je nama Mostarcima kao član porodice, kao neko najmiliji,  govori Tašo dok mu
suze slijevaju se niz lice.

Tašo, šta trenutno pišete?

Završio sam knjigu “Dva dječaka”, koja govori o jednom prijateljstvu u ratu. Siguran sam da će se knjiga svidjeti svim poštovaocima mog dijela. Nažalost, stanje je danas takvo da je teško naći izdavača koji sam pokrije sve troškove knjige, zato bih molio sve ljubitelje lijepe riječi da pomognu štampanju ovog dijela kroz uplatu na moj račun ili na račun štamparije Islamskog centra Mostar.

Gospodine Delić, za sve Mostarce Vi ste moralna i duhovna vertikala, duhovni vođa i autoritet. Koju biste poruku poslali Mostarcima širom svijeta?

Moja poruka bi bila:  Mostar je nepokoreni grad, Mostar će takav i ostati.