AUSTRIJA ZABRANJUJE BLEIBURG, A HRVATSKA?

Ustašama isplaćujemo mirovine, imaju spomendan, vlast im je izmislila novi naziv, a stižu im i milijuni

Hrvoje Klasić
Autor 2.12.2021. u 12:38

Izdvajamo

  • Nazivanje ustaša hrvatskom vojskom, zazivanje njihove vječne slave, i sve to na uskoro lijepo uređenom groblju nije ništa drugo nego još jedna u nizu pobjeda hrvatskog povijesnog revizionizma. Vrijeme će pokazati hoće li biti i poziv svima onima koji NDH i ustaše više ne smiju žaliti i slaviti u malom austrijskom gradiću, da to sada počnu činiti u glavnom gradu Hrvatske.

Povezani članci

Ustašama isplaćujemo mirovine, imaju spomendan, vlast im je izmislila novi naziv, a stižu im i milijuni

Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Hrvatska još nije raščistila sa svojom prošlošću, pa se tako ustaška vojska naziva ‘Hrvatskom domovinskom vojskom’, a sada im stižu milijuni za uređenje ustaškog groblja, komentira Hrvoje Klasić za Net.hr

Važna je i dobra vijest da austrijska vlada predlaže zabranu okupljanja na Bleiburgu. Još je važnije da će ista ta vlada, predvođena konzervativnom demokršćanskom strankom, predložiti proširivanje liste zabranjenih ustaških simbola čije će se isticanje u Austriji kažnjavati.

Odluke su donesene na temelju ekspertize koju je izradila skupina stručnjaka, a čiju je izradu iniciralo tamošnje ministarstvo unutrašnjih poslova. Iako je ekspertiza opširno elaborirana na 110 stranica ugledni njemački list Süddeutsche Zeitung sažeo je preporuku skupine: “da se očito najveći skup fašista u Europi, koji se (uz dvije iznimke zbog korone) održava svake godine u svibnju u Koruškoj, više ne održava – barem ne u dosadašnjem obliku”.

Tako su, nakon nekoliko desetljeća toleriranja, austrijske vlasti ipak odlučile stati na kraj masovnim manifestacijama desnog ekstremizma i povijesnog revizionizma, koje su tisuće Hrvata pokušavale prikazati kao komemoriranje (nevinih) žrtava. Predugo im je to prolazilo, ali više neće. Bar ne u Austriji.

U Hrvatskoj druga priča

Bile su to dobre vijesti. A sad one loše. Ustvari, prije vijesti, samo podsjetnik na hrvatsku realnost. I hrvatske su vlasti svojevremeno osnovale komisiju sastavljenu od povjesničara i ostalih stručnjaka koja je dala preporuku kako se odnositi prema manifestacijama ustaštva u društvu. Međutim, za razliku od austrijskog primjera u Hrvatskoj takvi postupci služe tek kako bi se u javnosti stvorio dojam da se nešto radi, ne da bi na temelju preporuka bila donesena i konkretna zakonska rješenja. Nažalost praksa zbunjivanja javnosti koja se najbolje očituje u službenom isticanju antifašističkih vrijednosti uz istovremeni službeni obračun s antifašizmom i konstantnu relativizaciju hrvatskog fašizma, traje već trideset godina.

Za tu praksu mnogi snose odgovornost, ali daleko najviše članovi stranke koja je od 1990. do danas na vlasti ukupno 23 godine. Da, najveća odgovornost je na hadezeovcima sa svih upravljačkih razina, od prvog hrvatskog predsjednika, nekoliko premijera, brojnih ministara i još brojnijih gradonačelnika i načelnika općina.

Zahvaljujući njima danas imamo ulice po hrvatskim gradovima nazvane po ministrima ustaške vlade Mili Budaku i Juliju Makancu, zapovjedniku zrakoplovstva NDH Vladimiru Krenu, poginulom ustaškom dobrovoljcu u bitci kod Staljingrada Petru Kojakoviću, katoličkim svećenicima koji su otvoreno podržavali ustaški režim, nadbiskupu Josipu Šariću i župniku Vilimu Cecelji, svećeniku koji je sudjelovao u progonima Srba Josipu Astalošu, te drugim istaknutim pojedincima ustaškog pokreta i režima uspostavljenog u NDH.

Ustaške mirovine

Zahvaljujući zakonodavcima iz redova HDZ-a svi zaposleni hrvatski građani već trideset godina izdvajaju za mirovine pripadnika tzv. Hrvatske domovinske vojske, što je, nota bene, jedna u nizu lingvističkih umotvorina iz 1990-ih, jer vojska pod tim imenom nikada u povijesti nije postojala. S obzirom na to da bi u javnosti, prije svega međunarodnoj, dodjeljivanje mirovina vojnicima NDH, ustašama i domobranima, izazvalo čitav niz pitanja i problema, odlučilo se za tu svrhu izmisliti i poseban termin. Pa su tako pravo na mirovinu dobili i npr. pripadnici Crne legije ili čuvari ustaških koncentracijskih logora. I ne samo na mirovinu.

Pripadnicima (nepostojeće) Hrvatske domovinske vojske, točnije ustašama i domobranima, zakonom je omogućen i status ratnih vojnih invalida s pripadajućim beneficijama. Da stvar bude tragičnija zakon izrijekom, bez inzistiranja na ikakvoj istrazi, odbacuje i sudske presude pripadnicima oružanih snaga NDH za njihovo postupanje tijekom Drugog svjetskog rata, pa kaže: “ratni vojni invalid je osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je dobila u sastavu Hrvatske domovinske vojske mobilizirane od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945., odnosno do otpuštanja iz zarobljeništva, iako je s tim u vezi bila pravomoćno osuđivana nakon 15. svibnja 1945.”.

Zahvaljujući predsjedniku Franji Tuđmanu, i Saboru RH, dobili smo 1996. i Zakon o blagdanima, spomendanu i neradnima danima koji u svom članku 2. kaže: “Spomendan u Republici Hrvatskoj je nedjelja najbliža 15. svibnju – danu spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost”. Dakle, vojnici NDH, većinom ustaše, koje su pripadnici Jugoslavenske armije nakon zarobljavanja poubijali, proglašeni su borcima za slobodu i nezavisnost. Svi, bez iznimki.

Uređenje groblja za ustaše

Bilo bi predugo nabrajati sve primjere relativizacije pa i otvorenog podržavanja onoga što se za vrijeme Drugog svjetskog rata događalo na prostoru NDH, a u čemu su sudjelovali ugledni i utjecajni pojedinci i državne institucije. Zato ću se još osvrnuti samo na onaj najnoviji. Nekako u isto vrijeme kada je iz Austrije došla vijest o zabrani okupljanja na Bleiburgu, iz Hrvatskog sabora, točnije saborskog odbora za ratne veterane kojim predsjeda član HDZ-a, došla je vijest o nekoliko milijuna kuna vrijednoj inicijativi obnove “Groblja hrvatskih vojnika” na zagrebačkom Mirogoju.

U ovom slučaju čak se i ne radi o žrtvama poslijeratne osvete nego o pripadnicima Oružanih snaga NDH koji su poginuli boreći se rame uz rame s njemačkim i talijanskim vojnicima u periodu od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine. Na istom mjestu nalazi se i grob predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora iz vremena NDH, Marka Došena, jednog od najuglednijih pripadnika ustaškog pokreta. S obzirom na to da je nakon rata više od 500 nadgrobnih spomenika porušeno inicijativa da se grobišta obnove sama po sebi niti je sporna niti protivna demokratskim i humanističkim standardima. Ali je sporno, te po društvo opasno i štetno, poginule nazivati hrvatskim vojnicima, odnosno kako piše na tabli koja na najvećem zagrebačkom groblju već godinama postoji: “Vječni spomen i slava poginulim i umrlim ovdje sahranjenim pripadnicima Hrvatske vojske 1941. – 1945. Uz nezaboravno sjećanje, jer s nama su!”.

Nazivanje ustaša hrvatskom vojskom, zazivanje njihove vječne slave, i sve to na uskoro lijepo uređenom groblju nije ništa drugo nego još jedna u nizu pobjeda hrvatskog povijesnog revizionizma. Vrijeme će pokazati hoće li biti i poziv svima onima koji NDH i ustaše više ne smiju žaliti i slaviti u malom austrijskom gradiću, da to sada počnu činiti u glavnom gradu Hrvatske.

Net.hr

Hrvoje Klasić
Autor 2.12.2021. u 12:38