Užas zvan NDH

tačno.net
Autor 10.4.2018. u 17:21

Užas zvan NDH

10. aprila 1941. godine osnovana je Nezavisna Država Hrvatska, čiji je ustaški režim odgovoran za brojne srpske, romske, židovske i druge žrtve ubijene u ime fašističkog režima

‘Prva zakonska odredba koja se odnosi na pitanje očuvanja čistoće nacije i hrvatskog životnog prostora bila je Zakonska odredba za obranu naroda i države, donesena samo tjedan dana nakon proglašenja NDH. Njome se utvrdilo da svatko „tko na bilo koji način povrijedi čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje“ te ga zato ima „stići kazna smrti“.

Dvadesetak dana kasnije ta je odredba dopunjena novom po kojoj se kazna „ima izvršiti strijeljanjem“. Potom je pojašnjeno da je „krivac za zločinstvo veleizdaje“ onaj koji „na bilo koji način povrijedi samo čast“, kao i onaj koji „na bilo koji način povrijedi samo životne interese hrvatskog naroda“.

Nikada nije objašnjeno što je to čast, a što životni interesi hrvatskog naroda.

Već 30. travnja proglašene su Zakonska odredbe o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda (rasni zakoni). Po njima se u državnu službu nije više smjelo upošljavati nearijevce budući da se „rasno tuđi elementi ne smiju uplitati u pitanja upravljanja naroda i promicanje narodne kulture, jer će djelovati razorno i promicati i skretati život pravcem narodno stranim i protivnim njegovoj tradiciji i duhovnosti“.

Jedan od rezultata ove nakazne vizije je na slici.’  (Snježana Banović)

ndh

Foto: FB

Poznato je da je Stepinac još u ratu, odmah 1941. godine uputo pismo svećenicima u kojima ih je pozvao na lojalnost i podršku ustaškoj vlasti:

»Časna braćo!

Nema nikoga među vama koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su naš narod donijeli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svijetlo božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati da je i u našim grudima živ­lje zakucalo srce? Nitko pametan toga osu­diti ne može i nlitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu božjim prstom upisana u ljudsko biće i božja zapovijed! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko­god i bilo zamršeno pletivo današnjih sud­bonosnih događaja; kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok izbivanja, ipak je lako razabrati ruku božju na djelu. »A Do­mino factum est mirabile in oculis nostris« — »Bog je to učinio i oči su naše pune div­ljenja«. (Ps. 117, 23).

No, dok vam danas progovaram iz ovih starodrevnih dvorova, u sjeni ovog staro­drevnog hrama, tog nijemog svjedoka naše hrvatske povijesti, ne govorim vam samo kao sin hrvatskog naroda nego još više kao predstavnik one božje institucije, koja je nikla u krilu vječnosti i koja je svršetak u vječnosti u sasvim posebnom značenju te riječi. Kao predstavnik one crkve, koja je »firmamentum et columna veritatis« — »stub i tvrđa istine«. (I. Tim., 3, 15) i koja se nije bojala i na moja usta reći istinu, gdje je trebalo, iako je nažalost njezin glas često glas vapijućeg u pustinji (Iv. 1, 23).

Govoreći vam dakle kao predstavnik crkve i pastir duša molim vas i pozivam, da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije hitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.

Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu mi­siju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog težnja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrijednote, pokazat će da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas, »dati Bogu Božje«, te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upu­ćuje na staze, koje vode u visinu i kad ukla­nja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe. No vjerna Bogu i crkvi naša će Hrvat­ska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara hrvat­skog naroda, nego će tako postaviti i naj­čvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrijednota i svoje državne slobode i čvrstoće. Crkva, koja već dvije hiljade go­dina gleda previranje u historiji svijeta, vje­kovni je svjedok, kako »regnum de gente in gen tem transfertur propter injustitias et injurias et contumelias et diversos dolos«

»kako kraljevstva prelaze s jednoga naroda na drugi zbog nepravednosti i nepravde i sramoćenja i raznih prevara«. (Crkv 10, 8). Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti hrvatskog naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše biće. Moramo svuda upozoravati i učiniti da sveti zanos i plemenito oduševljenje i izgrađivanje temelja mlade države Hrvatske bude nadahnuto strahom božjim ljubavlju za Božji Zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne lažnim načelima ovoga svijeta Država Hratska biti izgrađena na čvrstom temelju.

Odazovite se stoga spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i una­pređenja NDH.

Poznavajući muževe koji danas uprav­ljaju sudbinom hrvatskog naroda mi smo duboko uvjereni, da će naš narod naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: »Verbum Dei non est alligatum« — »Riječ Božja nije nikada svezana«. (II. Tim., 2, 9). I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću »opor­tune, dmportune, arguere, increpare, obsecrare in omni patienitia et doctrina et cum omm apostolica libertate« — »u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svom strpljivošću« (II. Tim., 4, 2) i sa svom apostolskom slobodom. Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i države Hrvatske.

Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara božjega podižete ruke k »Ocu Zvijezda«, od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon«. (Jak. 1, 17). – Da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgo­vornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi nje­govoj sagrađenoj na pećini Petrovoj! Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od sve­ga u životu, »jer ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva«. (Ps. 12, 1).

Crkva božja nikad se nije izgubila u frazama ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinca, naroda i država. Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj državi Hrvatskoj.

U vezi s tim određujemo, da se u ne­djelju 4. svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka žup­ni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni na­rod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati pomenute svečanosti. A ukoliko ko­munikacione prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodni dan. A što se tiče prvostolne crkve zagrebačke, to ću vam odrediti u sporazumu s državnim vla­stima.

U Zagrebu, 28. travnja, 1941.

Alojzije, nadbiskup«.

(Iz knjige – Todo Kurtović: Politika SKJ i vjerske zajednice, Sarajevo, 1977.)

Kraj priče o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj započeo je svega dva mjeseca nakon njenog proglašenja. Pavelić i ekipa, u želji da sačuvaju malo vlasti u Zagrebu, Italiji prepuštaju najveći dio hrvatske obale. Potpisuju se Rimski ugovori kojima je prodana hrvatska obala, a potpisano je i da Hrvatska neće imati mornaricu. Da bi izdaja bila potpuna, Pavelić je talijanskog kralja postavio za hrvatskog kralja.

Pavelić je ostao uz Hitlera i naciste do kraja. Međutim, svoju vojsku je napustio. Još 1944. godine obitelj šalje u Austriju, a iz Zagreba je pobjegao 6. svibnja 1945. Završio je u Argentini gdje je, što bi rekla Kolinda, pronašao prostor za slobodu i svjedočenje domoljublja. (Index.hr)

 
tačno.net
Autor 10.4.2018. u 17:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija