VIJEĆE MUFTIJA NIJE BILO SRETNO ZBOG POVORKE PONOSA, ALI IM NIJE PALO NA PAMET NAĆI SVOJU ŽELJKU MARKIĆ

Tena Erceg
Autor 12.9.2019. u 15:33

VIJEĆE MUFTIJA NIJE BILO SRETNO ZBOG POVORKE PONOSA, ALI IM NIJE PALO NA PAMET NAĆI SVOJU ŽELJKU MARKIĆ

Na drugom „kontra-protestu“, koji je u Sarajevu održan prošli tjedan uoči Parade ponosa, nekoliko stotina muškaraca u prosvjednoj šetnji, predvođenih „teologom i sveučilišnim profesorom“ Saninom Musom, pjevalo je vjerske napjeve ritmično ispresijecane uzvicima „Alahu Ekber“.

Nakon šetnje, organizatori prosvjeda iz inicijative Iskorak, čiji je moto „Vjera, narod, država“, rekli su da taj događaj predstavlja „prvu anti-LGBT povorku u gradu Sarajevu i u državi Bosni i Hercegovini“.

Sanin Musa, za kojega se na internetu može pronaći samo podatak da je nekoć predavao na Islamskom fakultetu u Novom Pazaru, okupljenima je objasnio zašto je homoseksualnost protivna učenjima Kurana, dok su prosvjednici svoje stavove iskazali transparentima na kojima se mogao pročitati uobičajeni asortiman uvreda da su homoseksualci bolesnici koji ugrožavaju društvo.

Tradicija i porodica

Dan prije tog skupa održala se i prosvjedna šetnja „Dan tradicionalne porodice“ u organizaciji Udruženja građana Svjetlo. Na tom je protestu ispričana starozavjetna priča prema kojoj je Bog uništio Lotov narod – stanovnike Sodome i Gomore – koji su se prethodno odali razvratu pa je iz toga nastao izraz sodomija, kojim se označavaju „seksualne izopačenosti“.

Za razliku od prvog skupa, kojemu su prisustvovali isključivo muškarci, na „Danu tradicionalne porodice“ moglo se vidjeti i puno žena, od kojih su neke bile potpuno pokrivene, a sadržajem parola više su se afirmirale „obiteljske vrijednosti“ negoli demonizirale manjinske seksualne orijentacije.

Iako su oba kontra-protesta organizirale islamske nevladine organizacije te iako su mediji izvan Bosne i Hercegovine – očekivano – kao najjeziviji moment izdvojili onaj u kojemu se sarajevskim ulicama ori hor muških glasova koji na arapskom slave boga, najekstremniji govor došao je od jednog civilnog lica, predsjednika Saveza ratnih vojnih invalida Muje Aganovića.

Za razliku od standardnih prvoloptaških osuda, Aganović se poslužio nizom retoričkih mehanizama prema čijoj logici, primjerice, Parada ponosa „ne spada u okvir građanskih i ljudskih prava“, za koja su se oni inače „borili 1990-ih“, jednako kao i za „građansku državu“, nego „predstavlja iživljavanje nad ljudskim i građanskim pravima“.

Predsjednik Saveza vojnih invalida potom se okomio na ambasadore zapadnih zemalja, posebice na veleposlanika SAD-a  Erica Nelsona, kojemu je poručio da se kao gost mora ponašati po „pravilima njegove zemlje u kojoj nitko nema pravo provocirati, pa čak ni američki ambasador“.

– Mi nismo vidjeli cvijet Srebrenice na vašoj ambasadi dosad. Ovdje u ovoj zemlji i vaša ambasada stoji u lokvi krvi i nećemo dozvoliti da grupica ljudi koja ima svoja seksualna opredjeljenja paradira na ulicama Sarajeva gdje smo kupili komade tijela naše djece. Nama to nije prioritet dok djeca u Jemenu i Siriji umiru od gladi. Sram bilo one koji su to dozvolili. Građani ove zemlje bore se za koru hljeba. Umjesto da se borimo da ljudi ne odlaze iz ove zemlje, mi se borimo da obezbjedimo provokacije poštenih građana, rekao je ratni veteran.

Aganović je dva dana nakon Povorke ponosa priveden u policiju i tamo ispitan zbog sumnje da je poticao na nasilje protiv ambasadora Nelsona. No njegov govor zanimljiviji je zato što je iz homofobne perspektive adresirao te u skladu s tim manipulirao svim bolnim mjestima današnjeg bosanskohercegovačkog društva, od otvorenih ratnih rana, poput one u Srebrenici u kojoj su zapadne vlade praktički bile suučesnice u zločinu, preko njihovih globalnih imperijalističkih divljanja, pa do socioekonomske bijede i sistemske disfunkcionalnosti države, kojoj je međunarodna zajednica također kumovala.

Radikalno i nefokusirano  

Kao civilno lice, a ujedno i autor najradikalnijeg političkog govora, Aganović se, dakle, istaknuo među govornicima na protuprosvjedima koje su organizirale dvije vjerske organizacije civilnog društva, pritom prilično marginalne.

Utoliko je i fokusiranost dijela medija na vjersku dimenziju eventualnog nasilja bila uvjetovana prije time što je u tim medijima homofobiju nakratko zamijenila islamofobija, negoli realnim razmjerima njezine prijetnje. Naime, Islamska se zajednica kao krovna organizacija bošnjačkih muslimana još prije održavanja Povorke ponosa pokazala doraslom delikatnosti političkog trenutka u kojemu se događaj trebao održati.

Nešto slično moglo bi se reći i za vlast Kantona Sarajevo, koja trenutno počiva na krhkoj koaliciji šest stranaka među kojima nema stožerne bošnjačke Stranke demokratske akcije, s tom razlikom da je ona bila prisiljena dati sve od sebe da se Prajd održi kako bi i samu sebe održala na vlasti.

Također, u prosincu prošle godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je presudu prema kojoj su vlasti Kantona Sarajevo prekršile pravo okupljanja LGBTI-osoba tako što nisu obezbijedile sigurnost učesnika i učesnica festivala queer filma Merlinka 2014. godine, koje je skupina maskiranih osoba fizički napala. Zbog svega ovoga poduzete su ekstremne mjere sigurnosti, a centar Sarajeva stavljen pod opsadu maksimalno militarizirane policije. No prilično je izvjesno da to nije jedini razlog zbog kojeg do nasilja, barem onog vjerski motiviranog, nije došlo.

Uoči Povorke ponosa Vijeće muftija Islamske zajednice u BiH objavilo je zaključak, prethodno već usvojen 2015. godine, u kojemu „afirmira brak i porodicu“ kao „ugovor o zajedničkom životu muškarca i žene“, dok se „homoseksualizam nedvojbeno u izvorima islama (Kur’anu i Sunnetu) kvalificira velikim grijehom i razvratom (el-fahiše) i kao takav zabranjenim (haram)’“. No u izjavi se također naglašava kako „nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije“. Ova izjava po direktivi Islamske zajednice (IZ) pročitana je u svim džamijama u Bosni i Hercegovini dva dana prije Povorke, na podnevnom namazu petkom, kad je slušanje propovijedi obavezno za sve vjernike.

Prilično je sigurno za pretpostaviti da je više muslimanskih vjernika čulo ovu izjavu nego bilo koju drugu vezanu uz Povorku ponosa, kao i da velika većina njih tu izjavu u cijelosti prihvaća, barem ako je suditi prema uzorku ljudi s kojima smo razgovarali ispred Gazi Husrev-Begove džamije u centru Sarajeva.

Pitanja i odgovori

U dva smo navrata razgovarali i s portparolom IZ-a Muhamedom Jusićem, dva dana prije Prajda, kada se delegacija IZ-a taman bila uputila u London te dan nakon svih događaja. Jusić nas je, međutim, oba puta uputio na zaključak Vijeća muftija, ne htijući davati dodatne komentare, iz čega se može iščitati izniman oprez koji je, prema nekim interpretacijama, motiviran i činjenicom da su u nekim medijima u Hrvatskoj objavljivani tekstovi koji su shvaćeni kao huškački. Novinska agencija Hina, primjerice, objavila je vijest pod naslovom „Islamska zajednica pozvala na bojkot homoseksualne parade u Sarajevu, Katolička crkva na suzdržanost od nasilja“. Tekst su prenijeli i neki drugi mediji, uključujući i portal Index.

Zbog ovog malicioznog falsifikata, kojim se sugerira da je samo Katolička crkva pozvala na nenasilje, reagirao je čak i organizacijski odbor Povorke ponosa, konkretno Lejla Huremović, koja je izjavila da je u pitanju „čisto huškanje koje ozbiljno može ugroziti bezbjednost“.

Da li zbog toga ili nečeg drugog, organizatori su dan uoči Prajda prilično nevoljko razgovarali s pripadnicima sedme sile u Hrvata, a ne treba smetnuti s uma ni da se još nisu stigla zaboraviti ljetna bulažnjenja hrvatske predsjednice o tome kako je Bosna „vrlo nestabilna i pod kontrolom militantnog islama“.

Vlada Federacije BiH, inače, u listopadu prošle godine prihvatila je zahtjev za donošenje zakona o istospolnim zajednicama, koji je trenutno u proceduri i o kojem se, barem zasad, Islamska zajednica nije negativno očitovala. Iz svega toga može se zaključiti da se Islamska zajednica oko LGBT-problematike postavila diplomatski mudro, no i preuzela odgovornost do mjere koja joj omogućava da ostane dosljedna u svojoj interpretaciji svetih joj tekstova, ali i da se istovremeno maksimalno angažira da na Povorci ponosa ne dođe do incidenata. Moglo se teoretski dogoditi i da IZ ne poduzme neuobičajene mjere, kao što je direktiva o generičkoj hutbi za sve bosanskohercegovačke džamije uoči Prajda, i time vjernicima prepusti da sami odlučuju kako će se oko toga ponašati. Ili da poput Katoličke crkve u Hrvatskoj upregne sve svoje resurse u financijsku i logističku podršku nevladinim organizacijama koje u nas personificira Željka Markić, pa podupre marginalna vehabijska udruženja. Ovako su ona, zahvaljujući činjenici da ih IZ nije poduprla, ostala upravo to, marginalna.

Džemati i para-džemati

Islamska zajednica, inače, već je nakon promjene čelništva i dolaska velikog muftije Huseina Kavazovića potkraj 2012. godine stavila pod kontrolu takozvane para-džemate, kojih je bilo pedesetak, a koji su dotad služili kao rasadišta selafizma i boraca za strana ratišta. Većina njih, među kojima i najzloglasniji poput Donje Bočinje kod Zenice, Gornje Maoče ili Fahdove džamije u Sarajevu, pristali su na uvjete novog reisa, uključujući i onaj da će se u njima imami ubuduće postavljati iz „centrale“, dok se minorni dio njih odbio povinovati.

Vehabijski pokret u BiH tada je ušao u novu, mekšu fazu, koja se s fokusiranosti na nasilne metode prebacila na zapadnjačkije forme indoktrinacije poput YouTube propovijedi, humanitarnog rada i održavanja tribina na kojima ti novi širitelji vjere koriste humor i supkulturnu ikonografiju kako bi se približili mladima.

On sada upotrebljava sofisticiranije mehanizme poput preuzimanja funkcija inače rezerviranih za državne servise, korištenja utemeljene društvene kritike u propagandne svrhe i nastupanja s pozicije kolektivne žrtve koja je dokazala vlastitu spremnost na toleranciju. No ti mehanizmi nisu ništa više ekstremistički od onih kakvima se koristi državna religija u Hrvatskoj, niti su sadržajno toksičniji. Razlikuje ih samo to da jedna u prve redove gura muškarce s bradama koji pjevaju Alahu Ekber, a druga nasmiješena lica pripadnika desničarskih katoličkih pokreta koji na Markovom trgu pjevaju zajedno s Thompsonom.

Kao i činjenica da iza prvih ne stoji dominantna vjerska institucija, dok druge njihova svim sredstvima podupire.

www.forum.tm

Tena Erceg
Autor 12.9.2019. u 15:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija