VIKTOR IVANČIĆ: GNOJNA VJEŽBA

Viktor Ivančić
Autor 18.6.2011. u 12:02

VIKTOR IVANČIĆ: GNOJNA VJEŽBA

I u izrazito složenim, takoreći ratnim uvjetima, predsjednik Ivo Josipović uspio je vanjske znake svoje osobnosti držati u granicama „zlatne sredine“: na sebi je imao košulju i hlače boje devinoga dreka za koje se ne bi moglo reći ni da su uniforma ni da su civilna odjeća, pokrivalo za glavu nalikovalo je kapi za bejzbol koja se lažno izdaje za terensku šapku, pa još dvogled ovješen o vrat što se klati preko narasloga trbuha, s kojim možeš nadzirati situaciju na frontu, a možeš i promatrati ptice… Doista je imponirao dok je muški stiskao ruku nekom američkom pukovniku, bivšem zemljoradniku iz Alabame ili Minnesote, i ponizno mu se naklonio, a zatim novinare izvijestio da je „zadovoljan onim što je vidio“, što kroz dvogled, što vlastoočno.

„Vježba je pokazala da su hrvatski vojnici jednaki po kvaliteti s američkim“, dodao je ministar obrane Davor Božinović, bojažljivo pogledavajući prema rečenom pukovniku, jer bi se ovaj možda mogao i ljutnuti zbog tako preuzetne ocjene. Vojna vježba kojoj su nazočili dvojica prekaljenih vojskovođa nosila je naziv „Immediate Response 11“, održavala se u okolici Slunja, uz sudjelovanje oko 600 hrvatskih i američkih vojnika, te veću količinu najsuvremenije borbene tehnike, uključujući tenkove i avijaciju, a uzvanicima su, kako se navodi u operativnom planu, prezentirani „borba protiv pobunjenika s bliskom zračnom potporom, pretres sela, izvlačenje ranjenih i slično“.

Trominutni prilog u dnevniku HTV-a gledao sam mirno i dostojanstveno, zadovoljan što ozbiljna oružana sila bdije nad mojom sigurnošću, da bi me na samom kraju jedan detalj malčice zbunio: po završetku vježbe učesnici su se svečano postrojili, a nekoliko desetaka njih bili su odjeveni u tradicionalne arapske nošnje – košulje bez kragni do koljena, široke hlače, neki su čak na glavama nosili turbane… Na trenutak sam, budući da je demonstracija oružanog nasilja službeno nazvana međunarodnom, pomislio da su vojne jedinice uistinu „multikulturalne“, no odmah sam tu lirsku zamisao povukao i prihvatio ono očigledno: osobe u tradicionalnoj arapskoj odjeći također su bili vojnici, ali su se za potrebe vojne vježbe kostimirali i glumili „pobunjenike“, proklete neprijatelje i krvoloke, one koje će u sretnom ishodu regularne snage uspješno svladati, dio njih bez milosti pobiti, a dio zarobiti i odvesti na sigurnija mjesta, Guantanamo ili Pakračku Poljanu.

To daje dodatnu draž prizoru s predsjednikom male i ponosne zemlje na improviziranom bojnom polju: vrhovni zapovjednik, naoružan brigama i dvogledom, budno promatra kako hrvatski vojnici, uz pomoć američkih kolega, naganjaju „Arape“ po livadama i šumarcima oko Slunja, a nakon operacije, pošto su „Arapi“ uspješno likvidirani, izjavljuje da je „zadovoljan onim što je vidio“. Bogme se tu povelo ozbiljnog računa o autentičnosti, o tome da simulacija u što većoj mjeri nalikuje zbilji. Zato se valjda može reći da je vojna vježba „Immediate Response 11“ dvostruko uspjela: pokazalo se da su oslobodioci perfektno obučeni, a pobunjenici perfektno odjeveni.

U stvarnosti, doduše, šef države zacijelo se ne bi zatekao s dvogledom na poprištu ratnih zbivanja, nego u nekoj armiranobetonskoj mišjoj rupi s tabletama za smirenje, otkrivajući kako je vlastita stražnjica opipljivija i zanimljivija od nacionalnog ponosa, državnih interesa i sličnih magli. Međutim, to su taktičke varijante koje ne utječu na osnovnu strategiju. Uzaludno se također podsjećati nekih ranijih vremena, kada su se na velikim vojnim manevrima „naši“ i „njihovi“ razlikovali po crvenim i plavim trakama oko rukava („naši“ su u pravilu bili crveni), napokon – vidjeli smo kamo nas je doveo narcizam malih razlika. Danas, da bi se uspješno podigla borbena gotovost, potrebno je prijetnju razumjeti i predočiti kao jasan stereotip.

Kvalitetno klišeizirani neprijatelj već na prvi pogled mora biti nešto drugo od kršćanina: nema ničega prirodnijeg nego da po ličkim gudurama strah i trepet siju „Arapi“, spodobe ukrašene turbanima i zadojene mračnim islamističkim idejama, smjerajući na rušenje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Detaljniji uvid možda bi pokazao da su, zbog što vjernije simulacije stvarnosti, vojnici koje je u sklopu „Immediate Response 11“ dopala uloga „pobunjenika“ bili prigodno obrezani. Da sam izvještavao s lica mjesta svakako bih to nastojao provjeriti. „Kurac ćemo ti pokazati!“ vjerojatno bi odbrusio američki pukovnik. „Neke stvari moraju ostati vojnom tajnom…“

Čovjeku tako preostaje fikcija, pivo i ljubav prema samostalnoj i suverenoj domovini. Nakon priloga u dnevniku HTV-a lijepo sam mogao zamisliti kako u nekoj meni nepoznatoj zemlji, možda čak Hrvatskoj, nepoznata borbena jedinica vježba gađanje pucajući u mete na kojima je naslikan portret Ive Josipovića. Nišane u smjeru lažnog osmijeha da gadu začepe gubicu. „To je najveći hrvatski predsjednik do sada, a ti ga ne uspijevaš pogoditi!“ dere se nepoznati kaplar na lošeg strijelca. Zavodljiva je i scena u kojoj nepoznati komandosi jure kroz šumu zlotvore odjevene u hrvatske narodne nošnje (šešir s trobojnom vrpcom, široke bijele hlače, crni prsluk, čipka na rukavima košulje, Biblija pod miškom…), a radi konkretizacije utiska i lakšeg ciljanja zlikovcima bi na leđima velikim žutim slovima moglo pisati „Hrvat“.

Tko zna kako bi se predsjednik male i ponosne zemlje osjećao da promatra takvo što, s dvogledom ili bez njega. Preplavio bi ga pravednički bijes? Sažalio bi se nad svojim narodom? Oćutio bi se toliko poniženim da osobno prekine sa sličnom vrstom prakse? Ali to je nemoguće, jasna stvar, jer je Ivo Josipović kao aktivni mirotvorac uvijek na pravoj strani – dakle u Slunju. U skladu s odnosima moći, Amerikanci su od civilnog življa tamo poslali zamjenika ambasadora iz Zagreba, budući da je tajnica imala važnijih obaveza.

No zato je gospon pukovnik, bivši zemljoradnik iz Alabame ili Minnesote, koji je predanim radom na West Pointu svladao skoro sva slova abecede, uz pripadnike gardijskih brigada postrojio i šefa hrvatske države, pregledao jesu li mu sva dugmad na broju, je li ogledalce u zadnjem džepu, je li kapa za bejzbol ispravno nasađena na tikvu… Sve je u redu, pod konac, još samo da, u cilju poboljšanja naših međusobnih odnosa, broj hrvatskih leševa u Afganistanu bude nešto veći. Nigdje nekoga poput Alije Izetbegovića, danas pokojnog, kao što i priliči uviđavnom muslimanu, da Josipoviću diskretno šapne na uho: „Ovo nije naš rat.“

Eto kako rutinski prilog u dnevniku, uz mlako pivo i misli o pogodnostima državnog suvereniteta, budi obećavajuće asocijacije i navodi maštu ka realnosti: s jedne strane vojska samostalne i nezavisne Republike Hrvatske koja služi kao topovsko meso svjetskoj sili, a s druge predsjednik samostalne i nezavisne Republike Hrvatske, k tome još vrhovni zapovjednik oružanih snaga, koji služi kao posilni američkom pukovniku nižeg ranga, donosi mu hladni čaj, pridržava strelicama išarane zemljovide i servira komad teritorija samostalne i nezavisne Republike Hrvatske, gdje će ovaj topovskim udarima najavljivati turističku sezonu, strašiti divljač, spaljivati šumu i trenirati ubijanje prokletih Arapa… „Zadovoljan sam uvježbanošću hrvatskih boraca“, reći će pukovnik dok mu Josipović sređuje vezice na čizmama. „Naročito me impresionira tehnika puzanja.“

Dan nakon uspješno kostimirane vojne vježbe kod Slunja, gdje su naši naoružani čuvari poretka demonstrirali kako se može efikasno ubijati „Arape“ – što više njih u što kraćem roku – a njihov zapovjednik ustvrdio da je „zadovoljan onim što je vidio“, predsjednik Ivo Josipović oštro je osudio napade na pripadnike gay parade u Splitu i založio se za snošljivost i toleranciju prema drugima i drugačijima. Kazao bi još nešto i o tome da samostalna i nezavisna Hrvatska, koja uživa puni državni suverenitet, može voditi isključivo obrambene ratove, na vlastitome teritoriju, ali nije htio da ga ljudi nepotrebno uspoređuju s drugom Titom.

Pokušavajući racionalno objasniti tu konfuziju, domislio sam se da bi stvar mogla biti posljedica noćnog dijela vježbe „Immediate Response 11“, održanog na nepoznatom poligonu, o čemu u dnevniku nisu izvijestili jer je američki pukovnik manevar proglasio strogom konspiracijom. „Kako je mračno, ne vidi se prst pred nosom“, jadao se Ivo Josipović uzaludno zureći kroz dvogled. „Bez brige, predsjedniče, sve je pod kontrolom“, hrabrio ga je ministar obrane. „A gdje smo uopće? Mogu li usprkos ovako gustom mraku izjaviti da sam zadovoljan onim što vidim?“ „Možete, predsjedniče, zašli smo duboko u američko dupe…“

Novosti

 

Viktor Ivančić
Autor 18.6.2011. u 12:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija