Vratiće se opet 860

Vanja Šunjić
Autor 11.12.2018. u 15:37

Vratiće se opet 860

Godina na izmaku vrvi važnim datumima i godišnjicama. Onima koji nas obavezuju da budemo bolji, pošteniji, hrabriji, časniji i odgovorniji članovi društva.

Ali, ne tiče se to nas baš previse, valjda zbog te obaveze pošteniji, hrabriji, časniji i odgovorniji.

Mi mladi možemo da se pravdamo time kako nam stariji nisu usadili određene ideje, stariji, kako ne bi morali da se crvene pred bistama svojih djedova i pred crnobijelim fotografijama svojih očeva sa frontova, iz JNA i sa radničkih akcija, valjda su sve potisnuli i zaboravili. Danas je neko novo vrijeme, moderno i brzo. Novo društveno uređenje, novi sistem vrijednosti.

U novembru je obilježena pedesetogodišnjica demonstracija 68, koje su se se iz Francuske, Čehoslovačke i Poljske proširile i na Jugoslaviju.

Glavni gradovo tadašnjih jugoslovenskih republika su vrvili studentima koji su tražili svoja prava i borili se za svoje ideale.

Profesor Asim Mujkić, tvrdi da su demonstracije 1968. bile zanimljive jer su ih protivnici shvatili daleko ozbiljnije od samih učesnika, o čemu svjedoči “demontaža svega što se postiglo i sužavanje polja slobode koja su se tada otvorila”, aludirajući na rast i jačanje neoliberalizma i kapitalizma.

Studenti su se tada borili protiv negativnih posljedice tadašnje privredne reforme koja je dovela do masovne nezaposlenosti i ubrzanog rasta socijalnih razlika u društvu. Na univerzitetima su tada postale popularne ideje radikalne ljevice koje su mladi vezivali uz lik Če Gevare i kineskog komunističkog vođe Mao Ce Tunga, a nezadovoljstvo su kanalisali prema istaknutim predstavnicima vladajuće Partije. Na kraju je 10. juna Tito održao govor na televiziji u kojima je izrazio uslovnu podršku studentima i prihvatio njihove zahtjeve, odnosno priznao “određene nepravilnosti” koje moraju biti uklonjene. To je za studente bilo dovoljno da proglase pobjedu i prekinu štrajk.

Međutim, naša studentska populacija danas ne polemiše o ovome. Ne znaju mladi, ne zanima ih. Zašto da se u digitalnoj eri i vremenu obilja i poltronizma neko prisjeća kako su se neki studenti prije 50 godina izborili za nešto.

Reklo bi se borili, a koliko su se izborili i šta im je njhova borba dala, vidimo po nama ovakvim; pasivnim, letargičnim i toliko nezainteresovanim da ćemo Azrine stihove ponavljati po automatizmu, ne pitajući se šta će se to vratiti.

Još, jedan važan datum, 29. novembar, ili 75. godišnjicu ZAVNOBiH-a studentska populacija tradicionalno obilježi pjesmom Zabranjenog pušenja i eventualno neko postavi crno-bijelu, izlizanu fotografiju djevojke iza koje je velika petokraka. Niko ne zna ko je djevojka na fotografiji, zašto je važna i koja bitna institucija nosi njeno ime.

Ne kaže se studentima da su tada donešene istorijske odluke o uređenju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je postala zemlja koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska. Postala je zbratimljena zajednica u kojoj je bila osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

 Tada su izgrađeni i vrhovni državni organi nove Jugoslavije, pa je zbog toga taj datum zapisan i kao dan stvaranja nove Jugoslavije.

Nova Jugoslavija se gradila na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda. Po demokratiji, emancipaciji i tehnološkom napretku smo bili ispred mnogih zemalja, koje danas smatramo ekonomski i demoktarski najuređenijim. Dovoljno je samo spomenuti činjenicu da su iz cijelog svijeta ovdje dolazili student na specijalizacije, a danas su naši student primorani da po šačicu znanja i vještina odu van, odakle se nikada više ne vrate. Ili to da su u Jugoslaviji žene parvo glasa dobije 1945. godine, a u Švajcarskoj, koja je danas velesila za nas, tek 1971. godine.

Valjda zato sve to i potišćemo. Protraćili smo svoju najblistaviju eru bitisanja, dostigli smo vrhunac civilizacije naših naroda, a onda zglajzali u sunovrat u kom i dalje tapkamo, prebrojavamo se i dijelimo.

Još jedan bitan datum u kalendaru godie koja izmiče je bio i prvi decembar, kada se navršilo stotinu godina od nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. Kraljevina Jugoslavija je monarhija koja je obuhvatala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, gdje se niti jedna od tih država nije proširila na teritorij druge, nego je nastala unija.

 Još jedan potpuno nebitan i neopažen datim u našem javnom diskursu, pa tako i među mladima i studentskom populacijom. Ustvari, tu negdje, sa 1918. i završava naše akademsko izučavanje i propitivanje istorije. Odatle pa na dalje, škola se ne miješa, a stavove i sudove mladim ljudima nam nameću i formiraju porodica, zajednica, crkva, džamija i ine (para)institucije.

Nažalost, 68. je daleko, 43. još dalje, a 1918. za generacije čija pažnja i koncentracija traje kao jedan klik miša je praistorija.

Izgubili smo borbeni duh i duh jedinstva, empatiju, želju za učenjem, spoznajom, propitivanjem, mišljenjem. Obrazovne institucije sve manje ulažu u obrazovanje mladih ljudi. Odgajaju i produkuju generacije “eksperata” usko vezanih za određenu oblast, bez ikakvih kritičkih i akademskih spoznaja, stavova i manira. Ne uče nas da mislimo i da sumnjamo. Raditi i misliti drukčije od mase je društveno neprihvatljivo, pa i kažnjivo. Tu smo da vjerujemo u istine koje nam oni nametnu, da biramo između naših i njihovih, da tvrdimo da su svi drugi loši, da su oni počeli rat, da su ustaše, partizani i četini jedno te isto itd… Nemamo kulturu otpora, bunta i revolta.

Za prava studenata su se nekada borile studentske ogranizacije, koje su danas postale legla učmalosti i poltronizma. Za predstavnike se biraju politički podobnici, koje izglasavaju grupice njima bliskih poklonika, na uglavnom, netransparentnim izborima. Ti predstavnici se driluju na svojim kolegama- studentima i kada izađu iz obrazovnog procesa, stranke dobijaju poluproizvode koji su ideološki dovoljno kontaminirani i sa već izgrađenim liderskim i manipulatorskim vještinama; što je idealno za jednu političku stranku.

Naši mladi su postali toliko pasivni, da čekamo da revolucije podižu gladni penzioneri.

Za gotovo 20 godina, mladi su jednom stali zajendo, u pravdi za Dženana i Davida. Pokazali su da su osjetljivi na nepravdu, te da osuđuju silu i terror. Ali, još uvijek je to nedovoljno i neartikulisano, da bi se bilo šta promijenilo.

Prošle godine u novembru, studenti banjalučkog univerziteta su došli sa 17 zahtjeva i blokirali zgradu Rektorata. Među zahtjevima je bilo rasvjetljivanje afera seksualnog uznemiravanja, tražili su unificirana pravila studiranja, veću autonomiju studentskih tijela itd. Od svega toga su dobili nekoliko smjena u tijelima Univerziteta i studentskim organizacijama, za koje se čak ni nisu primarno borili.

Na kraju su profesori konstatovali kako su od studenata koji su se pobunili očekivali više i kako su sada i oni svjesni da se ništa neće promijeniti.

 Posljednji studentski protesti su bili u oktobru ove godine, povodom kako kažu, kršenja izborne volje hrvatskog naroda i podrivanja ustavnih i daytonskih načela izborom Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Protesti su bili pred Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Mostaru, neposredno nakon Parlamentarnih izbora.

Ovi, posljednji protesti nisu u duhu 68., i nisu nešto što treba da bude primjer i vodilja mladoj i samosvjesnoj studenstkoj populaciji, ali su pokazatelj da se može, za svoje autoritete i ideale.

Vratiće se opet 860.

Vanja Šunjić je studentica  Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

 

 

Vanja Šunjić
Autor 11.12.2018. u 15:37