Za Alminu, Lejlu, Merimu i Minu

Jagoda Kljaić
Autor 14.4.2019. u 10:28

Za Alminu, Lejlu, Merimu i Minu

Foto: Tuzlanski.ba

Kad bi bilo općeljudske pameti u političara Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije (abedeom), proglasili bi Dan žalosti u „svojim“ državama. Da onda lakše i sa manjim opterećenjem njima tobože vladaju. Onima u tim državama koji danas ne žale za Alminom, Lejlom, Merimom i Minom… samo se takvima može vladati

Da je Jugoslavije, bio bi Dan žalosti u cijeloj zemlji. A da se nije krvavo raspala, rađalo bi se podno njenih visova, uza rijeke, blizu nacionalnih parkova, kraj vrata komšija u neboderima, u zajedničkim dvorištima, više djece nego što bi odraslih odlazilo na drugi svijet. Pa bi bilo i više od dvadeset milijuna stanovnika. Ne računajući najmlađe koji ni u takvom okruženju ne bi razumjeli šta je to Dan žalosti, kao i mlade koji ne bi znali šta je to žalost jer se nisu s njom susreli osim da im nisu umrli neko od roditelja, braće i sestara, baka ili djed, najmanje bi deset milijuna ljudi danas, jučer, sutra, ili prekosutra, svejedno koji će to biti dan, žalilo za Alminom, Merimom, Lejlom i Minom.

Nisu one krive što će Dan žalosti zbog njihove smrti biti proglašen samo u jednom komadiću negdašnje veličine. Jedna od njih možda jest kriva zbog toga Dana žalosti, možda, možda, klizava cesta, brzina, možda ona koja je bila sa rukama na volanu u trenutku kad se automobil sa njih sve četiri survao u prelijepu Miljacku, ljepota uvijek privlači ljepotu, pišu: kod tunela „Bulozi“, iznad Darive; pa pišu: kod tunela „Čeljigovići“; pa pišu „kod kafane Dejton“; čitam: na istočnom ulazu u Sarajevo, na putu Sarajevo-Pale. Ne bih znala, ne bîh u Sarajevu otprije rata koji nas je, bit će zadugo, jer već je predugo, podijelio. Ne vidjeh Miljacku toliko dugo da se više ne mogu prisjetiti u koje sam je godišnje doba zadnji put vidjela.

Almina, Lejla, Merima i Mina bile su zaposlene u Osnovnoj školi „Kovačići“. Da me netko stavi pred zid, bez poveza na očima, a licem okrenutu prema egzekutoru sa kapuljačom i odgovarajućom puškom u rukama, ne bih znala reći kome dijelu Sarajeva pripada škola, a neću ni pretraživati po Googleu, ne zanima me. Ništa nisam naučila u proteklih dvadeset osam, sedam, šest, pet i manje godina, pa ne moram učiti ni sada, kad je manje od toliko ispred mene. A one se vraćale sa sahrane na Palama. Nisu se zabavljale pjesmom nakon oproštaja sa dragom im osobom, da im nije bila draga ne bi ni kretale na sahranu. Možda su se žurile da ne zakasne tamo gdje se uvijek ima pravo zakasniti, samo ne znadoše da i one imaju to pravo. Nitko ih nije tome učio.

I opet samo čitam toplo sjećanje Merimine prijateljice Amre: „Prije deset godina, upoznala sam Merimu. Studentski dom Nedžarići. Ona i njena cimerka Selma su bile tad dva najnasmijanija i najpozitivnija lika u domu. Tu je bio i Faruk, Selmin momak, čitaonica i druženje ispred nje. A njih dvije nerazdvojne, od vrtića. Krajiške. Prvo je otišla Selma, nakon teške bolesti. Svake godine u isto vrijeme u dnevnim novinama sjećali su je se Faruk i Merima. Danas je otišla i Merima. Molila sam Boga, kada sam čula vijest da su u pitanju uposlenice OŠ Kovačići, samo da nije ona. Ne znam kad sam zaplakala za nekim, za njom plačem cijeli dan”.

Dio Grada, Grad, Kanton, Država, proglasit će Dan žalosti. Meni žalosno što nema Jugoslavije pa da cijela proglasi Dan žalosti. Ali to je samo meni tako! Ili se varam?

Rekoh, odavno ne vidjeh Sarajevo, ni Miljacku, ne znam gdje je Osnovna škola „Kovačići“ (iako mi je tu nešto sumnjivo jer živim u 400 kilometara udaljenoj Ulici Ante Kovačića), ali uzimam pravo da proglasim svoj Dan žalosti za tim četirima dobrim dušama.

Kad bi bilo općeljudske pameti u političara Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije (abedeom), proglasili bi Dan žalosti u „svojim“ državama. Da onda lakše i sa manjim opterećenjem njima tobože vladaju. Onima u tim državama koji danas ne žale za Alminom, Lejlom, Merimom i Minom… samo se takvima može vladati.

Ne znam skoro ništa o običajima vjere kojoj po precima pripadam. Osim da se u kuću umrloga ne dolazi praznih ruku: kafa i šećer u kocki obavezno. A iščitavanjem Miljenka Jergovića naučih: „Teman je najljepši pozdrav za koji znam, iako nigdje, osim na filmu, nisam vidio kako teman izgleda. Prstima desne ruke dodirne se brada, pa usne i na kraju čelo. Po Škaljiću to znači: ‘Ljubim ti skute i stavljam na čelo’. Ili što bi se u davnoj Bosni reklo: ‘To treba poljubiti i na čelo staviti’. Savršena je koerografija temana, pa je veliko i poštovanje onoga koji pozdravlja. Šteta što ovog arapskog pozdrava u nas više nema, jer bih rado teman učinio kad mi nečija dobrota uzme riječ.“ (Iz knjige Inšallah Madona, inšallah)

A ja činim teman svima koji će proglasiti svoj Dan žalosti zbog tragedije odigrane uživo u Miljacki, u Sarajevu. I ulazim u Almininu, Lejlinu, Meriminu i Mininu kuću sa kafom i šećerom u kocki. Ne tiče me se tih četiri stotine kilometara! A još manje tih dvadeset osam, sedam, šest i manje godina… I još manje onih manje ispred mene…

xxzmagazin.com

 

Jagoda Kljaić
Autor 14.4.2019. u 10:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija