ZAŠTO IZ SLUČAJA MARIJE I BOBE NISMO NIŠTA NAUČILI?

Autor/ica 👤Ivo Anić 29.5.2019. u 13:10

Povezani članci

U januaru 1987., jugoslovenska se štampa bavila novogodišnjim TV programom koji je izmamio u najmanju ruku hrpu skandala. Ćudoredno i patrijarhalno društvo na kakvo smo navikli, sablaznila je popularna Biljana koja je u novogodišnjoj noći izvela hit grupe „Galija“ – Digni ruku, prikazavši jugoslavenske žene, majke i drugarice kao građanke drugog reda.

U popularnom Novogodišnjem programu „Sa vama“ u kojem sudjeluju Ružica Sokić, Enver Petrovci, Dragan Petrović i Ljubiša Samardžić, raspravlja se o poruci koja je poslana ženama Jugoslavije u novogodišnjoj noći, pa se u studio uključio i Nenad Milosavljević, frontman grupe „Galija“ koji o poruci nove ploče, između ostalog, kaže: „Mi smo nacija koja kritikuje sve i svakoga, no ne kritikuje samu sebe, pedeset godina do nas žene nisu smele da voze bicikle, smatralo se to skarednim, blasfemičnim, mi smo nacija koja nije spremna da bilo što menja, ali naše greške odjekivat će milenijima koji nam predstoje.“

Problem pobačaja u Jugoslaviji, problem što mladi ljudi odlaze to uraditi “na crno”, a ne u medicinske ustanove, izbacile su na površinu “Lude godine”, i poruka je bila sasvim jasna. Problem o kojem se uglavnom šutjelo u Jugoslaviji, pokazat će se kudikamo otvorenijoj i liberalnijoj zemlji od današnje Hrvatske, svijeta u kojem danas, 2019, mlade cure rade pobačaje “na crno” zbog famoznog “priziva savjesti” kojeg je uspostavilo klerikalno društvo.

Iza tog razgovora u studiju, kojeg je u novogodišnje jutro malo tko uopće pratio u Jugoslaviji, krenuli su provereni domaći hitovi i „Simbad moreplovac“, a u to nedjeljno prijepodne reprizirao se domaći hit koji je bio postavljen kao block – buster nove 1987, film Zorana Čalića „Lude godine“ koji je u godini 1986. oborio sve rekorde gledanosti u domaćim kinima. Tog jutra, a novogodišnje je bilo, i sjećam ga se kao da je bilo dan danas, Zoran Čalić pojavio se u studiju sa Ljubom Moljcem i govorio je nešto o pravima žena u Jugoslaviji koja se grubo zatiru. To jutro, a novogodišnje je bilo 1987, moja je majka bila za šporetom, moja ujna za stolom za kolače, a moja baka u dvorištu prostirala našu prljavu robu. Svi mi muškarci obitelji Anić, duboko zavaljeni u svoje fotelje i naslonače čekali smo reprizu filma Zorana Čalića „Lude godine“ koje naravno, nismo imali prilike gledati u kinima, kojima su dominirali te godine Star Warsi.

Rialda Kadrić i Vlada Petrović, alijas Marija i Boba, uveli su nas u to novogodišnje jutro u kojem smo u dosadi gledali režisere, scenariste i reditelja koji nam je nešto objašnjavao što je on htio reći dok smo mi pripremali kokice, pršut i zimsku salamu na toplom kruhu, i zvali naše žene u obitelji da nam to slože dok mi čekamo toliko željenu premijeru. Ubrzo je priča oko dvoje mladih koji su bili u istim „farmerkama“ i u istoj priči kao i mnogi u mojoj obitelji, dobila punu pozornost svih mojih ukućana, ali i naših žena koje su nam pripremale objed, taj novogodišnji, prale našu radnu odjeću i čistile iza nas, naše uprljane čaše i tanjure iza novogodišnje noći.

Dvoje srednjoškolaca zaljubilo se, i kako to već u filmovima biva, stupilo u intimne odnose.

O intimnim odnosima, ruku na srce, malo sam znao. Tada, a skoro će kraj osamdesetih, o intimnim odnosima učili su me „ITD“ i turbo popularna „Erotika“ koja se u našem adolescentskom svijetu pojavila kao kometa i osvijetlila nam sve naše pubertetske snove. Da se razumijemo, pripadnik sam generacije osamdesetih, generacije koja je sjedila u kinu i kada bi ženska na platnu pokazala dojku pola kina bi ustalo i otrčalo u WC. Ta generacija, taj odgoj, odredio me kao muškarca u mnogim segmentima. Mašta, ono što proizlazi iz putenosti, senzualnosti, bio je ključ moje generacije, i mi smo zahvalno egzistirali na tome. Kada bi vam danas, otvoreno priznao, da sam masturbirao na noge u hulahopkama moje profesorice povijesti, ili na fotografiju grudnjaka u žurnalu prvog trgovačkog lanca, vama bi to bilo nevjerojatno, ali tako je bilo, i na taj način je moja generacija odrastala. Na maštu koja je spajala seksualnost sa ženstvenošću, dok su nam žene bile nadnaravna bića koja tek u budućnosti trebamo osvojiti.

Danas, a u to sam se posvjedočio sam, djeca imaju dostupnost svih porno uradaka na svojim mobitelima. I današnju djecu to naravno zbunjuje. Istovremena raspojasanost, i istovremena represija koju im nameću roditelji. Nama, mojoj generaciji, nitko nije branio ništa, jer praktički nismo i imali ništa, no pokazat će se, barem u ovoj priči, da smo odrasli u itekako razumne i seksualno neopterećene ljude. A o ljudskoj seksualnosti veliki Sigmund Freud davno je rekao da određuje ljude. Kada gledam ove današnje generacije, njihov bezuspješan „Hod za život“ stvari mi postaju kudikamo jasnije. Pornhub i ostali dostupni porno kanali današnju su generaciju načinili kudikamo liberalnijom na seks, no nažalost, to se u našem, društvu pokazalo poprilično destruktivnim. Djeca nenaviknuta na maštu, na poštivanje mističnosti žene i seksualnog čina, u nebrojenim slučajevima svoja su prva saznanja o seksu upraznili kao destruktivna. To se dogodilo u Podstrani, to nam se događa svakodnevno. Jer svoju djecu nismo naučili što je poanta seksa. Onog našeg seksa kojeg smo učili u zamračenim kinima osamdesetih. Te mističnosti koju krije žena koja ti se otkriva, i od koje ti kao prištavi adolescent – učiš.

Puste su beogradske ulice iza novogodišnje noći. Boba i Marija se nalaze na Kalemegdanu, i ona mu kaže da je trudna. U tom momentu, u toj sekundi, našlo se na tisuće mladih moje generacije u Jugoslaviji. Jedna noć u kojoj nismo pazili, ona je na prvoj godini arhitekture, a ja sam na drugoj godini strojarstva.

I što sad?

I Boba i Marija postavili su isto pitanje zbog kojeg se danas, današnja moderna Hrvatska dignula na noge. Marija koja je stanovala u buržoaskoj obitelji, imala džeparac i satove klavira, pripremala diplomski i usavršavala engleski jezik, i Boba koji je krpao studentske dane na građevini i tražio svoje mjesto pod suncem, bez para, ovisan o svojim roditeljima.

I što su napravila ta djeca, pred nama, preneraženim jugoslovenskim mužjacima čije su žene pripremale novogodišnji ručak, prale nam robu i glancale cipele za posao? U toj liberalnoj, matrijarhalnoj državi koja se nije libila u svakom segmentu istaknuti ženska prava i činjenicu da se do prije dvadeset godina žene nisu smjele voziti na biciklu?

Boba i Marijan otišli su liku koji je obavljao abortuse na crno.

Čovjeku koji im je za pozamašnu svotu garantirao rješenje njihova problema.

I Marija je naravno, kako to već obično biva sa nadriliječnicima, ostala u komi, i u pravoj bolnici su joj se borili za život.

Cijelo to jutro, dok se hladila juha, a moja majka nas zvala da dođemo za stol mi smo grizli nokte i navijali da se Marija oporavi. Kao što je navijao Boba, kao što je navijala cijela Jugoslavija. I kada je Marija svom Bobi rekla da ga voli, svi smo sjeli za stol i zadovolji poslali svoje žene po porciju kruha.

I nikom od nas, evo trideseta je godišnjica od tog događaja kada je Marija svom Bobi rekla da ga voli, i kada su zaključili da bi država, društvo, trebali osigurati tim mladim ženama da abortiraju sigurno, nije došlo iz guzice u glavu o čemu se tu zapravo radi?

Djeca će uvijek griješiti, i abortusa će biti do kada je svijeta i vijeka. Zbog toga je nužno da jedno svjesno i razvijeno društvo takve stvari kontrolira, a da žene imaju puno pravo da odlučuju što i kako dalje. Pod medicinskim i svakim drugim nadzorom.

I tužno mi je danas vidjeti muškarce kako se bore za nešto što misle da je ispravno, iako nisu nikada gledali Lude godine, i još mi je tužnije gledati žene koje izlaze na ulice, a nikada valjda nisu gledale Mariju koja je umalo pred našim očima, na to jutro 1987, skončala na pravdi boga zbog njihove gluposti.

Zar smo još uvijek tako glup, nazadan i zatucan narod? Narod kojem djeca ugrožavaju svoje živote jer im mi, kao roditelji, branimo pravo da žive kako žele, na način kako odaberu.

Zar zbilja u trideset godina od tog filma nismo ništa naučili? Zar je jedan mladi život vrijedan tolikog hoda i tolike halabuke? Život koji bi mogao kao u slučaju Marije nestati samo zbog toga što ga mi, kao društvo, ne prihvaćamo?

Zar nam sve vezano za tu priču davno nije objasnila jedna popularna Biljana, davno nestala u vremenu, koja je izvela hit Galije „Digni ruku“ na sablazan cijele bivše Jugoslavije?

Ma digni ruku, digni obadve!

Digni ruku pa da si na ovom svetu sama!

Splitski dnevnik/RTL

Tagovi: ivo anić