ZAŠTO NEMAMO KRITIČKO AKADEMSKO JAVNO MNIJENJE

Povezani članci

• Kosovski Srbin kažnjen sa 22 godine zatvora za ratni zločin u Maloj Kruši/Krusha e Vogël.
• Neprijatelj nikad ne spava? Ne više – danas on dremucka!
• Antifašizam u funkciji izgradnje bolje budućnosti
• Viktor Ivančić: RADIMIR OSLOBAĐA
• Šoping centar
• Delimo muku na Facebook-u

foto: una-sana.com

Međutim, ono što je najpogubnije za kulturni i civilizacijski opstanak ove nacije i društva jeste činjenica da se u ovakvoj depresivno-kriminaliziranoj akademskoj atmosferi u kojoj je moguće preživljavanje jedino i isključivo na principu prevare, podvale i nemorala, .. obrazuju generacije i generacije mladih ljudi koji sudbinu ove zemlje i ove nacije čine još turobnijom i neizvjesnijom. Da li se tu nešto može promijeniti? Ko ima obavezu u ovoj državi da učini nešto da se slijed stvari promjeni? Pitanja koja ostaju otvorena i na koja ćemo pokušati dati odgovor u narednom periodu, nakon završenih istraživanja u ovoj regiji.

Piše: Prof. Dr. Nedzad Bašić

Otvaranje javnog dijaloga po pitanju tzv. „akademskog kriminala“ na bihaćkom Univerzitetu preko ABC. BA portala, i portala „Tačno.Net“ kao sastavnog dijela projekta IFP W.D.C., imalo je za osnovni cilj ispitati u ograničenom obimu postojanja akademskog kritičkog javnog mnijenja i njegovog eventualnog utjecaja na kreiranje općeg javnog mnijenja, kao i mogućnosti formiranja potrebnog stupnja utjecaja javnog mnijenja na ponašanje lokalnih institucija vlasti, prije svega policije, tužilaštva i sudstva, ali isto tako i utjecaja javnog mnijenja na ponašanje društvene zajednice prema pitanju korupcije, nepotizma i kriminala. Mada je u ovom dijelu istraživanje prvenstveno bilo fokusirano na Univerzitet u Bihaću, u paralelnom istraživačkom sondiranju stanja i na drugim univerzitetima u BiH približno je slična situacija, tako da sa velikim procentom vjerovatnoće može govoriti i o stanju akademskog javnog mnijenja i u cijeloj BiH, donekle i u regionu. Istovjetna istraživanja koja su rađena na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu, Karlovom univerzitetu u Pragu, Eotvos Lorand Univerzitetu u Budimpešti, pokazuju znatno drugačiju strukturu akademskog javnog kritičkog mnijenja, dok istraživanja akademskog kritičkog mnijenja na univerzitetima Bugarske i Rumunije pokazuju veliku dinamiku prelaza iz pasivnog ka aktivnom procesu kreiranja kritičkog akademskog javnog mnijenja.

Univerzitet u Bihaću je lociran kao host institucija za ova istraživanja, prije svega iz razloga što se radi o visoko-obrazovnoj instituciji isključivo bošnjačke nacionalne provenijencije što isključuje mogućnost međunacionalnih incidentnih situacija u procesu istraživanja. S druge strane proces razvoja korupcije, nepotizma, plagiranja i kriminala na ovom Univerzitetu, javno je praćen u jednom razmjerno dugom periodu u svim dostupnim pojavnim profilima ovih društveno-patoloških procesa sa striktnim fokusom na psihološko-socijalne profile pojedinaca koji su nosioci ovih pojava, što je omogućavalo da se paralelno sa praćenjem ovih procesa prate modeli utjecaja, efekti i posljedice ovih društveno-patoloških procesa i pojedinaca na opći zastoj i dezintegraciju razvoja lokalne zajednice.

Otvaranje ovog javnog dijaloga trebalo je da specificira u kojem obimu je formirano kritičko akademsko javno mnijenje, njegov utjecaj, nedostatnosti i uzroci koji dovode do odsustva dinamičkog utjecaja akademskog javnog mnijenja na akademsku zajednicu i posljedice koje otud proističu. Ovaj javni dijalog je trebao izrasti u promociju značaja daljeg razvoja bihaćkog Univerziteta i mogućnosti modeliranja njegovog utjecaja na promjenu načina razmišljanja lokalne elite i mogućnosti afirmacije utjecaja akademskog javnog mnijenja na ponašanje društvene elite a time i na društvene procese.

Nažalost, već u prvoj fazi debate, pokazalo se je da nema otvorenog kritičkog akademskog javnog mnijenja koje bi moglo podstaći kreativni dijalog između akademske zajednice i lokalne elite, između profesora i studenata i svih onih koji su zainteresirani, ili bi trebali u najmanju ruku biti zainteresirani, za dalji kulturni i nacionalni razvoj zajednice, a posebno visokog obrazovanja, koje bi trebalo imati određujući utjecaj na društveni razvoj nacije i zajednice. Odsustvo kritičkog akademskog mnijenja uslovilo je totalno negativnu selektivnost elite kojoj je nekritički dato pravo vođenja i upravljanja društvenim procesima. U takvoj konstelaciji nekritičkog javnog mnijenja otvoren je širok prostor za razvijanje opće-prihvaćenog negativnog sistema vrijednosti u kojem dominira prevara, korupcija, nepotizam, neznanje i provincijalna surevnjivost, i odsustvo svake kritičnosti prema društvenim procesima, što vodi u potpuni moralni i pravni debakl zajednice.

Iznenađujuće visok stepen izostanka kritičnosti akademske zajednice prema procesima koji se dešavaju unutar nje same, ukazuje na visok stupanj anksioznosti (straha) od mogućih posljedica koje bi prouzrokovalo svako otvoreno kritičko razmišljanje o uspostavljenom negativnom i nemoralnom sistemu u kojem određujuću ulogu imaju vodeće političke elite koje direktno reprodukuju rukovodne funkcije na Univerzitetu, što otvara novu spiralu odnosa između političkih elita i akademske zajednice . Ova opća akademska anksioznost posebno se reflektira kroz strah od gubljenja posla, nemogućnost napredovanja, te od straha od osobne izolacije od strane kolega i studenata, što najteže pada potencijalnim kritičarima korupcije, nepotizma i kriminala na Univerzitetu, odnosno u akademskoj zajednici.

Visok stupanj anksioznosti ukazuje na visok stupanj povezanosti akademske elite odnosno pojedinaca koji vode akademsku zajednicu, i koji su nosioci ovih devijantnih pojava, sa centrima lokalne političke, sudske i izvršne vlasti i njihova moć utjecaja na centre te moći, što im daje veliku mogućnost da društveno izoluju i eliminiraju svakog pojedinca koji bi se usudio kritizirati njihove postupke. Ova moć utjecaja na političke, sudske i izvršne centre moći ostvaruje se često kroz nepotističku povezanost između pojedinaca iz akademske zajednice i pojedinaca u tim centrima moći, ali isto tako kroz interesnu spregu između pojedinaca iz ovih društvenih nomenklatura. To se prije svega ostvaruje kroz nelegitiman način sticanja akademskih titula pojedinaca koji su uposleni u institucijama tih centara moći, te njihovim činjenjem nelegitimnih usluga za pojedince iz akademske zajednice, što vodi u stvaranje čvrste i skoro neprobojno impregnirane mreže organiziranog kriminala na relaciji akademske zajednice i državnih institucija. Ova sprega dodatno je impregnirana sa utjecajem sredstava javnog informiranja, koje se nalazi pod dubokim utjecajem centara političke moći (političkih stranaka) čime se blokira svaka mogućnost kritiziranja i iznošenja pred javnost ove kriminalne sprege.

Strah od javnog raskrinkavanje te međusobne povezanosti akademske zajednice i institucionalnih centara moći, odnosno strah od kažnjavanja, čini ovu grupaciju izuzetno koherentnom iznutra, što čini da je veoma teško ući u unutarnju strukturu njihovog međusobnog komuniciranja i njihovo eliminiranje kroz proces demokratizacije zajednice. Ovako koherentna grupa efektno regrutuje pojedince putem korupcije i stvaranja određenih beneficija pojedincima njihovim rođacima ili prijateljima, ili pojedincima sa labilnim karakterom, što ih čini lojalnim i odanim članovima ovog network sistema koji postupno prožima sve dijelove društva, što lokalnu akademsku zajednicu čini statičnom i nesposobnom za bilo kakav utjecaj na društveni razvoj.

Tako se svaki pokušaj kritike brojnih nesposobnosti, nepravilnosti, kriminala i korupcije i nepotizma, što je najveća prepreka razvoju nacionalnog sistema obrazovanja, kao jednog od najznačajnijih segmenata modernog razvoja društva, po pravilu pretvara u progon pojedinaca, njegovog javnog kriminaliziranja i blaćenja sa ciljem njegove potpune izolacije i javnog skrnavljenja. Tako će svaka kritika kriminalnog i nemoralnog ponašanja ove grupe biti pretvorena u pravu hajku na onog koji je tu kritiku javno iznio, u koju će biti efektno uključeni brojne njegove kolege kao i njegovi studenti, asistenti i administrativno osoblje, policija, razne inspekcije i slične institucije. Ova hajka će trajati sve do potpunog izopćenja pojedinca iz akademske i lokalne društvene zajednice. Uništenje tog pojedinca mora biti potpuno i efektno, što stvara strah i od same pomisli da se iznese kritičko mišljenje o bilo čemu. Na ovaj način akademska zajednica efektno eutanazira cjelokupnu nacionalnu inteligenciju, što je pogubno za dalji kulturni i civilizacijski razvoj te nacionalne zajednice. .

Tako će naprimjer na Univerzitetu u Bihaću umjesto da otvore javnu korektnu polemiku bivši propali predsjednik vlade USK i Rektor Univerziteta Fadil Islamović, bivši propali predsjednik vlade USK i dekan Tehničkog fakulteta Atif Hodžić, bivši dugogodišnji rektor Univerziteta i predsjednik Senata Univerziteta Refik Šahinović, bivši propali guverner USK i bivši rektor Univerziteta Mirsad Veladžić, Dekan Biotehničkog fakulteta Halid Makić, predsjednik UO Univerziteta Ekrem Nezirevic, predsjednik Sindikata Esada Bajramović, kao grupa koja upravlja ovim Univerzitetom više od 10 godina, sve sama politička i intelektualna elita Krajine, nastojat će zatvoriti svaku mogućnost daljeg kritiziranja njihovog rada i ponašanja kao javnih ličnosti, te onemogućiti svaki pokušaj kreiranja javnog kritičkog mnijenja, ne prežući pri tom da u tom cilju koriste društvene institucije kao što je inspekcija rada, Inspekcija visokog obrazovanja, policija, tužilaštvo i sudstvo. Oni neće prezati od poduzimanja nezakonitih radnji, premda su svjesni da su te njihove radnje nezakonite ali da posljedice takvih radnji pripišu državnim institucijama. Eklatantan primjer je uništavanje porodice prof. Halkića od ove grupe. Njih neće mnogo uznemiriti ni to što sa ovakvim svojim ponašanjem promoviraju društvo bezakonja i nemorala i što na ovaj način razaraju sami kulturni i civilizacijski supstrum nacije kojoj pripadaju. Njih ne brine ni to što sa ovakvim ponašanjem kriminaliziraju cijelu zajednicu (naciju) u kojoj sve više ljudi pribjegava preuzeti pravdu u svoje ruke da bi zaštitili sebe i svoju porodicu, kao što se je to desilo u slučaju sa rektorom Univerziteta i bivšim guvernerom kantona Mirsadom Veladžićem. Njima je najznačajnije obezbjediti nefunkcioniranje sistema sankcija prema njima, u čemu se veoma vješto koriste i vjerskim institucijama stavljajući ih u odbranu svojih interesa i ciljeva.

Odsustvo minimalnog kritičkog akademskog javnog mnijenja omogućilo je da ova grupa pojedinaca bivših guvernera i predsjednika vlada USK, svi su nažalost pripadnici političke stranke SDA, neprikosnoveno vlada Univerzitetom u Bihaću više od 10. godina, i da nesmetano nastavlja sa akademskim i materijalnim uništavanje Univerziteta u Bihaću.

U ovakvoj klimi u kojoj nema ni minimuma akademske kritike i sumnje , što najdirektnije pogoduje razvoju korupcije i drugih oblika kriminala, kreira se drugi segment odnosa koji isto tako najdirektnije utiču na stvaranje atmosfere koja pogoduje dramatičnom razaranju kulturnog i civilizacijskog određenja bošnjačke nacije. Pod utjecajem ove grupe bivših propalih političara koji su se uspeli na najvišu stepenicu akademske ljestvice, po pravilu se odvija negativna selekcija studenata koji se imenuju na funkcije predsjednika studentskih asocijacija,. Skoro po pravili na čelo ovih asocijacija imenuju se loši studenti ili studenti koji su skloni utjecaju rukovodeće strukture, tako da se veoma rijetko mogu čuti kritički osvrti studenata na ponašanje profesora, na kvalitet nastave ili na kvaliteta nastavnih programa, što bi trebalo da bude osnovni indikator stepena razvijenosti Univerziteta. Odsustvo studentskog kritičkog mnijenja znatno umanjuje utjecaj studenata na osnovne procese koji se odvijaju na Univerzitetu. U situaciji kada je odsutna mogućnost da se čuje autentični interes studenata, studentske asocijacije se obično stavljaju u funkciju vladajuće grupe na Univerzitetu i to isključivo kada treba otvoriti neki skandal ili slučaj da bi se time zamaskirao kriminal i korupcija na Univerzitetu.

Međutim, ono što je najpogubnije za kulturni i civilizacijski opstanak ove nacije i društva jeste činjenica da se u ovakvoj depresivno-kriminaliziranoj akademskoj atmosferi u kojoj je moguće preživljavanje jedino i isključivo na principu prevare, podvale i nemorala, .. obrazuju generacije i generacije mladih ljudi koji sudbinu ove zemlje i ove nacije čine još turobnijom i neizvjesnijom. Da li se tu nešto može promijeniti? Ko ima obavezu u ovoj državi da učini nešto da se slijed stvari promjeni? Pitanja koja ostaju otvorena i na koja ćemo pokušati dati odgovor u narednom periodu, nakon završenih istraživanja u ovoj regiji.