Zašto robovlasnici kukaju, a robovi šute?

Ivo Anić
Autor 26.5.2020. u 17:37

Zašto robovlasnici kukaju, a robovi šute?

Zašto je danas toliko suspektno, da ne kažem nepristojno, upitati naše vrle poduzetnike koji kao narikače kukaju nad svojom sudbinom – gdje su vam pare? Zar zbilja u ovih trideset godina u kojima besramno izrabljujete svoje radnike i izbjegavate na sve načine plaćati poreze baš ništa niste zaradili? Zar vam baš ovaj Superhik od države nije dao dovoljno da barem budete pristojni pa šutite?

Već mjesecima traje ta kuknjava po hrvatskim medijima od strane jadnih i socijalno ugroženih poduzetnika. Od momenta kada je Vlada donijela odluku da se pomogne čak 84 000 takvih ne prestaje njihova kuknjava u javnosti. Nema dana da na naslovnicama ne osvane kakav siroti poduzetnik koji samo što nožem ne prereže vene pred novinarima, govoreći kako je pred emocionalnim, ekonomskim i svakim drugim zamislivim slomom? Čisto ti dođe da sa nesretnikom zaplačeš, da ga kao čovjek shvatiš, i da se iskreno zabrineš za njegovu, ali i budućnost svih njegovih djelatnika.

Upravo tada shvatiš kako upravo njegovi djelatnici ne zapomažu kao njihov gazda, kako nisu skloni istoj histeriji i ne namjeravaju prerezati vene, i tada skontaš kako u cijeloj toj priči ozbiljno nešto nije u redu. Kako je, kao i svaka priča u ovoj zemlji, iz temelja uvrnuta, izokrenuta, i postavljena kao iščašena stvarnost koja postoji u samo njihovom svemiru. Zar nije divno kada robovlasnici paničare, a robovi šute? Nije li taj paradoks tako neodoljiv da ga moraš malo pobliže istražiti, ako ništa drugo kao socijalni i društveni fenomen?

Kao prvo, da odmah razjasnimo, poduzetništvo nije nikakva socijalna kategorija da bi joj Vlada, država i institucije na bilo koji način trebala uskočiti u pomoć i razumjeti njihove duševne i svake druge boli. Hrvatsko poduzetništvo je čudovište premreženo korupcijom, nepotizmom i političkim vezama. Paket mjera kojima se toliko ishvalilo ovih mjeseci, davalo se šakom i kapom upravo tim ljudima koji su u ovih trideset godina mile nam i drage države sebi priskrbili enormna bogatstva.

„Socijalna država“ kakvom je prikazao premijer Andrej Plenković, nije kurcem mrdnula recimo za svoje penzionere koji žive na samoj ivici bijede. Polovina umirovljenika naime prima 1420 kuna mirovine. Tih 1420 kuna mirovine hrvatski poduzetnici potroše dnevno na jednom ručku. Da isti oni poduzetnici koji ovih dana toliko kukaju nad svojom zlom sudbinom, isti oni poduzetnici koji su stekli milijune, mnogi i milijarde, isti oni poduzetnici koji ovih dana najavljuju rezanja među svojim zaposlenicima jer dalje ovako ne mogu. Dalje ne mogu, naravno, jer im država ne namjerava u budućnosti isfinancirati onih sramotnih 4 000 kuna koje oni nisu bili u stanju, nakon trideset godina stjecanja, isplatiti sami svojim zaposlenicima u doba koronakrize.

Mnogi od njih ovih dana kukaju kako su izgubili milijune. No što je s milijunima koje su svih ovih godina stekli? Posebno oni koji besramno nariču u turističkom sektoru iz kojeg su basnoslovno muzli profit svih ovih godina. Krediti, zajmovi, nameti, skupa država, dadžbine, porezi, suza do suze, no nitko ne spominje izravan profit koji se gomilao svih turističkih sezona i misteriozno nestajao sa njihovih računa dok se svojim djelatnicima isplaćivala mizerija. Pamtite li te dane ponosa i slave? Ja ih itekako pamtim jer sam i sam bio u situaciji da prihvatim rad i po četrnaest sati na dan, rad bez slobodnog dana, rad po suncu, žegi, za mizernih tri do četiri tisuće kuna. Pamtite li vrijeme prije koronakrize, ali i prije tolikog egzodusa mladih Hrvata u inozemstvo? Zar nisu ti isti poduzetnici koji tako plaču i kukaju ovih dana govorili svojim kandidatima za radno mjesto kako na birou za zapošljavanje imaju visokoobrazovanih ljudi koji jedva čekaju da budu konobari, kuhari, čistači?

Pamtite li kolike su tada bile plaće u tom sektoru, i kakav je bio odnos modernih robovlasnika tada prema nama, njihovim robovima? Kamo su nestale sve te silne milijarde koje su se tada slijevale u poduzetničke džepove, silne milijarde koje su trošili toliko turisti na našoj obali?

Zašto danas ti ljudi, koji su tih godina sagradili male imperije, namaknuli sebi financijskih sredstava za dva života, nekretnina, brodova, imaju jednaki tretman kao i oni najviše pogođeni krizom, socijalno ugroženi? Mislite da će ti ljudi, naši vrli poduzetnici, stati u red pučke kuhinje? Mislite da to njima zaista treba, ta milostinja od države? Kada kukaju koliko ih je ta ista država „klala“ tih godina sjetite se kako im je ista ta država uplaćeno u proračun vraćala putem sustava PDV, kako im je opraštala dugove i zatvarala oči pred utajama poreza. Svi su oni, ne zaboravite, svoj pedigre izgradili na ovaj ili onaj način involvirani uz politiku, namještanjem natječaja, korupciju i politički nepotizam.

Ta i takva njihova država pogodovala im je u svemu, zatvarala oči na sistem robovlasništva kakav su zajednički uspostavili.

Država je time izravno bila suodgovorna za masovni egzodus Hrvata, jer su mladi ljudi, po svim anketama, odlazili iz ove zemlje zgroženi upravo načinom kako hrvatsko poduzetništvo funkcionira. Sama bolja plaća nije bila jedini razlog, već nevjerojatna bahatost tih ljudi koji su besramno stvarali osobni profit na krvavom radu svojih robova. Krvavom radu kojeg nikada nisu pošteno platili. Tih se godina stvarala ogromna razlika i punili su se džepovi novim hrvatskim lumenima koji su najčešće uz spregu s politikom dolazili do takvih unosnih prilika.

Da bi danas, kada je sav taj protok novca stao na nekoliko mjeseci udarili kukati na sva zvona i zazivati državu da ih spasi?

Meni osobno zanimljiviji su njihovi robovi ovih dana koji šute. Prevrat koji se dogodio u godini prije koronakrize obradovao je te ljude kojima su konačno njihovi robovlasnici shvativši da netko mora raditi za njihove vile s bazenom, jahte, ljubavnice i život na visokoj nozi, povećali plaće i konačno se taj sektor kako tako u tom smislu doveo u red. Do ove godine i koronakrize, naravno, kada se sve ponovo vratilo u robovlasnički mod, po sistemu budi sretan što radiš i šuti.

Da nije lako poduzetnicima shvatili smo od naših političara koji su nas uvjerili kako su ti isti poduzetnici socijalni slučajevi koje treba pomoći, i kojima treba olakšati da prebrode ovu krizu. No ti socijalni slučajevi koje smo svi skupa iz proračuna tako pomogli, imaju milijunske ušteđevine na tekućim računima i u stranim bankama, ti socijalni slučajevi imaju po tri ili više nekretnina, desetke apartmana i nekoliko poslovnih prostora, restorana, ugostiteljskih objekata. Ti socijalni slučajevi imaju svoja plovila, svoje hotele, resorte, nasute plaže.

Ti socijalni slučajevi, kojima je država hitno pomogla, dakle su važniji od recimo 575 000 umirovljenika kojima je nakon nedavnog usklađivanja mirovina u prosjeku 1420 kuna i koji zamislite, nećete mi vjerovati, niti nariču, niti zapomažu, niti kukaju po medijima?

Ista stvar je i sa zaposlenima u njihovom sektoru. Mizernih 4000 kuna od države jedva je pokrilo rate kredita, račune za struju i vodu, i jedva se preživjelo zatvoreno u svoje domove skucavši od te crkavice za hranu, ali ne čujete nikoga od njih niti da zapomaže, niti da jauče, niti da kuka po medijima kako nema druge doli zatvoriti sve, pa otići konačno na zasluženi odmor negdje sa svojom stometarskom jahtom. Najbolje na Maldive.

Kada ste molim vas čuli onih nekoliko stotina tisuća ljudi na birou za zapošljavanje kako nariču?

Evo ja prvi. U studenom prošle godine, dakle nakon sezone završio sam na birou. Nakon tromjesečne naknade država me zatvorila u kuću, ali nije našla za shodno da mi uplati jedne jedine lipe da preživim koronakrizu. Na 4000 kuna nisam imao pravo, a banka mi se samo nasmijala kada sam poslušao u suzama ganut premijerov govor o moratoriju kredita i zatražio isti. Premijera koji je govorio tada kako će njegova Vlada budno kontrolirati banke da ne vrše ljudima ovrhe. Trebam li napomenuti kako mi je ista već nakon mjesec dana lupila ovrhu? I nije mi na pamet palo, pogađate, da kukam i da plačem, da zapomažem i ovu nesreću od države tražim bilo što. Bilo kakvu pomoć od nje?

Milost ne tražim, niti bih vam je dao, ponavljao sam u sebi dok su istovremeno ljudi koje znam, ljudi koji su decenijama stjecali bogatstva na našim leđima da ti pamet stane, od te iste države u suzama i na koljenima tražili pomoć?

Tko je tu lud sigurno se pitate?

Pa iskreno mislim da smo ludi svi zajedno. Svi mi koji takvu državu opslužujemo i prvenstveno svi mi koji smo takvu državu dozvolili da postoji. Državu koja će po sistemu Superhika guliti sirotinju i davati bogatima da ne diraju svoje krvavo stečene imovine, već da im ona uskoči u tako teškim trenucima. Da živim u Alan Fordu shvatio sam odavno, i prolistao sam ponovo te vizionarske brojeve sa Superhikom. U epizodi Superhik napada, tri bogata poduzetnika sa svinjskim glavama kukaju Superhiku kako nemaju dovoljno ovaj mjesec, a on kao pravi superheroj orobi prvu sirotinju na koju naiđe i donese im vreće s novcem.

Zašto je danas toliko suspektno, da ne kažem nepristojno, upitati naše vrle poduzetnike koji kao narikače kukaju nad svojom sudbinom – gdje su vam pare? Zar zbilja u ovih trideset godina u kojima besramno izrabljujete svoje radnike i izbjegavate na sve načine plaćati poreze baš ništa niste zaradili?

Zar vam baš ovaj Superhik od države nije dao dovoljno da barem budete pristojni pa da šutite?

Ivo Anić
Autor 26.5.2020. u 17:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija