ZBOGOM, TURSKA VOJSKO

Autor 4.8.2011. u 10:29

ZBOGOM, TURSKA VOJSKO

Novost je prošla skoro neprimijećeno. Krajem prošlog tjedna je odstupilo vrhovno zapovjedništvo turske vojske. Najprije je izjavu o ostavci potpisao načelnik vrhovnog zapovjedništva, za njim su za redom to isto uradili zapovjednici zrakoplovstva, mornarice i kopnene vojske. Turski premijer Tayyip Erdogan je bez riječi prihvatio ostavku  i za novog načelnika imenovao zapovjednika vojne policije, koji nije predao izjavu o ostavci. Zvučalo je skoro kao uobičajena birokratska zamjena uprave nekog poduzeća u provinciji. U suštini se na istočnoj granici Europe svijet postavio naglavačke.

Do preobrata na vrhu turskih oružanih snaga je došlo u vrijeme kad su svi hoteli na obali Sredozemnog mora puni, u Sideju usred paklene vrućine oko Apolonovog hrama mile kolone posjetitelja, a na starom hipodromu u Istanbulu su takvi redovi turista da se teško kretati. I nigdje nije bilo velike pometnje. Turska vojska je oborene glave i uvrijeđeno izmarširala iz politike.

Septembra 1980. sam pred razdrapanim hotelom sjedio preko puta Plave džamije na hipodromu u četvrti Sultanahmet. Između Hagia Sofije i zgrade Sveučilišta Miramaris nije bilo žive duše. Na ulici je pred benzinskom pumpom bio pet kilometara dug red za benzin, najmanji apoeni turske lire imale su vrijednosti tiskane u milijunima. Grad je bio tih. Preko noći je turska vojska treći put u dvadeset godina izvela državni udar i uhapsila civilno rukovodstvo države. Generali su raspustili parlament, zabranili sve političke partije, sindikate i studentska udruženja.

Dva dana prije toga mi je mladi student objašnjavao zašto je dvorana pred sveučilištem prazna. Iz nje su mramorne stepenice lijevo i desno vodile do dvorana na prvom katu. S obje strane se čuo glasan govor.

„Na ovoj strani imaju zbor komunisti“, pokazao je desno. „A na drugoj su fašisti. Sad je bolje da odemo“.

Htio sam ostati tamo i gledati šta će se dogoditi, a ipak me je izvukao van. Zanimalo me je zašto mu se tako žuri.

„Zato jer će svakog trena sići i potući se. Biće nekoliko mrtvih. Onda će doći policija i izmlatiti ih oboje. Onda će oko sveučilišta biti demonstracije“.

Upitao sam ga zašto on ne učestvuje ni na jednom od zborova. Odgovorio je da je on anarhist i da nema ništa ni sa komunističkim niti sa fašističkim polemikama, nego da ima svoju političku agendu.

Sedamdesetih godina Turska je bila jeda od dinamičnijih  političkih sredina u Europi. Polemika je bio izraz od milja za desetogodišnje sukobe između desničara i ljevičara u kojima je bilo ubijeno oko pet hiljada ljudi. Vlada je bila konzervativna i surađivala je sa vjerski inspiriranim političkim formacijama. Najviše mrtvih je bilo među ekstremnim ljevičarima, koje su pobijali pripadnici ekstremistične desničarske nacionalističke organizacije Sivi vukovi. Za njih se govorilo da ih podržava vojska. Pa ipak su generali prigodom državnog udara pohapsili i njih.  Za početak su zatvorili pola milijuna ljudi, u nekoliko godina ih je kroz vojne sudove prošlo preko milijun.

Sljedećih godina sam puno puta putovao kroz Tursku. Vojna diktatura je izašla iz mode krajem osamdesetih godina. Na redu su bile više ili manje regularni izbori. Uvijek sve regularniji, u suštini. U Istanbulu čovjek nije mogao vidjeti vojsku. U Ankari se pokazivala u protokolarnim i paradnim prigodama. Tek u istočnoj Turskoj oko Dyarbakira i istočno od Vana na cestama su se pojavljivale vojne patrole i barijere sa tenkovima. Tamo je turska vojska bila u stalnom ratu sa Kurdima i njihovim nacionalnim aspiracijama. Tek 2002. godine su na istoku države ukinuli izvanredne mjere koje su vojsci davale skoro neograničena ovlaštenja.

Makar s vana je izgledalo da se vojska povukla iz politike. Turske kolege su mi govorile da su generali sve vrijeme ostali nadzorni organ koji je političare upozoravao da mogu u svakom trenutku izgubiti vlast, parlament i osobnu slobodu. Ustanovitelj moderne Turske Kemal Atatürk, koji je i sam bio general, Ustavom je  oružanim snagama dao ovlaštenja da osiguraju integritet turske države i njen laični imidž. Atatürk je htio od ostataka Otomanskog imperija napraviti modernu europsku državu i odvojiti je od muslimanskih vjerskih institucija. Ukinuo je arapsko pismo, zabranio sve vjerske oznake u državnim institucijama i ustanovio obavezno laično školstvo. To je uradio dvadesetih godina prethodnog stoljeća, kad su uniforme u Europi smatrane vrhuncem civilizacije. I kada su civilne institucije držale državu pod kontrolom, vojnici su iz pozadine nadzirali, da ih ne ponese. Pri tome nisu bili elegantni. Vojni sudovi nisu imali problema sa slanjem ljudi na vješala. I 2008. godine sam upitao ko će biti novi rektor sveučilišta u Ankari. Odgovorili su mi da moraju pričekati odluku vojnog vijeća koji provjerava adekvatnost kandidata.

Vojnici su mogli hapsiti civile, civilne vlasti nisu smjele zatvarati generale. To je bilo željezno pravilo turske demokracije. Kad je kazneni sud prihvatio optužnice protiv 22 osumnjičenih, među kojima su bili i brojni generali, koji su  htjeli akcijom putem interneta smaknuti vladu, tenkovi nisu izašli na ulice. Generali su protestirali da im se čini velika nepravda i da se ne vrjednuju njihove velike zasluge za razvoj države. Te zasluge nisu bile izmišljene. Turska vojska je skoro devedeset godina držala državu na okupu, a mogla se raspasti  makar deset puta. Ali bivša veličina ovaj put nije pomogla. Zapovjedništvo vojske je dalo ostavku u znak protesta da upozori na neodrživost stanja. Najvjerojatnije su očekivali silovitu reakciju. Dogodilo se nije ništa. Generale, koji su odstupili, zamijenili su neki drugi generali.

Na europskim novčanicama  će trebati napraviti omanju ispravku. Na njihovoj poleđini je nacrtan zemljopis Europe, koji seže od Irske do Urala. Na jugu zemljopis obuhvata i Tursku,  mada je europskim bojama obojena samo do Mramornog mora i Bosfora. Sigurno postoje dobri geografski razlozi za takvu podjelu svijeta. U političkom smislu  zemljopisna karta je makar dvadeset godina u zakašnjenju za  vremenom. Na drugoj strani turskih granica, u Iranu i Siriji, političke neuroze se još uvijek smiruju tenkovima. Bilo bi umjesno makar nekom sjenkom upozoriti da se iz politike konačno povukla druga najmoćnija vojska NATO saveza.

Dnevnik.si

Odabrala i prevela sa slovenačkog Nada Zdravič

Tagovi:
Autor 4.8.2011. u 10:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija