50 nijansi istog

Heni Erceg
Autor 7.11.2015. u 12:11

50 nijansi istog

Gospođa Kitarović, kao otvoreni eksponent svoje desničarske stranke, tako će se vjerojatno ispostaviti kao prvi faktor nestabilnosti u sastavljanju nove vlade, a onda slijede otužni, sitno profiterski savezi s malim strankama, bez kojih nijedan pobjednik neće moći preuzeti vlast.

Ako bi izbori tebali biti festival demokracije, u što vjeruju još rijetki, onda su parlamentarni izbori u Hrvatkoj spali na loš, sumorni igrokaz u kojemu dvojica amatera iz dvije političke grupacije zabavljuju puk niskim uličnim uvredama, tipa: „Ti si glup!“, „A tebi smrde noge“. Ipak, i ovi se izbori krste presudnima – vrag zna zašto? – s obzirom da je na trpezi opet samo ponuda “mi ili oni“, iza koje ne stoji ništa dobro, prosto zato jer su i razlike između takozvane ljevice i radikalne desnice skoro pa zanemarive.

Utoliko nema ničega dramatičnoga ni u predviđanju da će rezultat izbora vrlo vjerojatno biti izjednačen između SDP-a i HDZ-a, ili tek uz neke sitne razlike, jer je takav skor upravo tipičan za državu trajno podjeljenu po oštroj ideološkoj matrici. Pa se tako i sada bira, ne između konkretnih, za život važnih programa, nego između tobožnjeg demokratskog, antifašističkog habitusa socijaldemokrata i neofašizma desničarske stranke Tomislava Karamarka. Kao da baš za mandata Milanovićeve lijeve koalicije država nije posrnula u razne oblike fašizma, dajući vjetar u leđa HDZ-u, čiji vođa Karamarko sada otvoreno zagovara daljnu redukciju demokracije, pa namjerava čim postane premijer pomesti, na primjer, Olivera Frljića s mjesta intendanta kazališta u Rijeci, uz poruku kako može Frljić režirati te svoje antinacionalne gadosti, ali o vlastitom trošku, nikako ne u jednoj svetoj nacionalnoj kazališnoj kući. On dakle neće cenzurirati, nego će samo Frljiću i sličnima onemogućiti institucionalni rad.

Pretendent na mjesto premijera prestao je doduše blebetati o opasnim Jugoslavenima i lustraciji, ali to nakon objave da je sam bio doušnik zloglasne jugoslavenske tajne policije. Zato sada svoju histeriju usmjerava prema temeljima demokracije, prijeti ukidanjem financiranja manjinskom srpskom mediju i udrugama civilnog društva koji da isključivo rade na podrivanju najviših nacionalnih i kršćanskih vrijednosti.

Desničarski kandidat na ovim izborima dakle otvorena je knjiga i uglavnom se već zna što se može očekivati njegovim dolaskom na vlast, to jest nova retardacija države, jačanje ksenofobije i suzbijanje demokratskih procesa. No budući da izbori vjerojatno neće dati apsolutnog pobjednika, mogući su različiti loši scenariji, najprije onaj u režiji predsjednice države koja bi mandat za sastavljanje vlade htjela povjeriti onome kandidatu koji osvoji relativnu većinu, iako je Ustav obavezuju da mandat daje onome tko skupi natpolovičnu većinu parlamentarnih potpisa. Gospođa Kitarović, kao otvoreni eksponent svoje desničarske stranke, tako će se vjerojatno ispostaviti kao prvi faktor nestabilnosti u sastavljanju nove vlade, a onda slijede otužni, sitno profiterski savezi s malim strankama, bez kojih nijedan pobjednik neće moći preuzeti vlast.

Domoljubna koalicija Tomislava Karamarka već je unaprijed pod svoje skute pokupila sve desno i konzervativno, pa se čini kao da Milanović ima koalicijsku prednost, dok je oboma najprivlačniji stanoviti Most, sastavljen od grupe ideološki raznorodnih ljudi, koji će naravno pažljivo mjerkati tko nudi više, a tu je još i fašistička stranka ratnog zločinca Branimira Glavaša. Zagovara se također i stara ideja velike koalicije SDP-a i HDZ-a, što bi, kao, dovelo do konačnog krpanja drastično rascijepljene države, mada se lako može zamisliti na što bi sličilo to golemo i pohlepno čudovište sastavljeno od dvije stranke koje boluju od istih bolesti – reducirane demokracije, blijedih reformskih vizija i visokog praga tolerancije prema fašističkim pojavama.

Pobornici te crno-crvene koalicije boje se navodno ulaska u vlast različitih sumnjivih strančica i misle, posve krivo, kako je današnji HDZ bolji od stranke ratnog zločinca Glavaša s kojim postizbornu suradnju Zoran Milanović nikada nije rezolutno odbio. I upravo to je točka na kojoj socijaldemokrati, ako bi se i zaboravila njihova četverogodišnja šutnja o opasnom oživljavanju fašizma u Hrvatskoj, mogu slomiti zube. Šef SDP-a naime otvorio je mjesta sumnji da će, zatreba li mu poneki glas za dobijanje mandata, a sigurno hoće, posegnuti i za Glavaševim, ne vodeći računa o tome da od same ideje suradnje s tim notornim ratnim zločincem pristojne ljude i njegove birače prožima jeza. Ali Milanović nema problema ni s paradiranjem Glavaševe garde obučene u crno, s oznakama koje podsjećaju na tridesete godine prošlog stoljeća, štoviše, u tome je premijer vidio tek „bezazleni cirkus“, makar je riječ o otvorenoj, nedopustivoj fašističkoj prijetnji. Pa je stoga valjda „bezazleno“ spreman i koalirati s čovjekom suđenim za najteže ratne zločine nad brojnim srpskim civilima.

No gospodin Milanović nikako nema pravo na privilegiju kratkog sjećanja, rezerviranu inače za zaboravne narodne mase. I zato njegovo prozivanje HDZ-ovih protivnika kao „crnokošuljaša“ i stavljanje birača pred dilemu „mi ili oni“, uz istodobno vrebanje ono nekoliko osvojenih glasova iz stranke jednog ratnog zločinca, nije samo politička pragma. Nego bi svakako mogla biti i golema svinjarija koja će do kraja izbrisati ionaku tanku razliku između „mi“ i „oni“.

mladina.si

Heni Erceg
Autor 7.11.2015. u 12:11