Ako Hrvati ne progovore protiv Orbana, tko će?

Boris Pavelić
Autor 23.12.2021. u 11:55

Izdvajamo

  • I kakva je to europska politika koja može smatrati da je proširenje EU na BiH problem zato što u njoj žive bosanski muslimani, autohtoni europski narod bez kojega BiH ne bi ni postojala ovakvom kakva jest, jedinstvena i neponovljiva? Kakva je to politika koja pomaže Dodiku, a da ga nikad ne pita zašto veliča one što su počinili zločine nad istim tim muslimanima? Kakva je to politika koja pomaže Vučiću, a da ga nikad ne pita kada će priznati odgovornost Srbije – pa i svoju vlastitu odgovornost - u ratovima devedesetih? Kakva je to politika koja izvrće istinu, proglašavajući žrtvu problemom, a počinitelja rješenjem?

Povezani članci

Ako Hrvati ne progovore protiv Orbana, tko će?

© Stéphane Lemouton/Bestimage

“Kad njihovi državnici biraju podlost, ne čuje se glas koji bi to imenovao.” To je stih iz zapisa što ga je veliki europski i američki pjesnik, Litvanac i Poljak, Nobelovac Czeslaw Milosz, pribilježio u kolovozu 1993., užasnut ravnodušnošću Europe pred uništavanjem Sarajeva. “Neka to ne bude pjesma, ali barem govorim što osjećam”, napisao je veliki majstor mudre jednostavnosti. “Jasno je sada da je njihova Europa od početka prevara, jer su njena vjera i temelj – ništavilo.” I to, baš to – podlost, prevara, ništavilo – ponavlja se opet i danas, a da se “ne čuje glas koji bi to imenovao”: besprizorni političari Europe rugaju se istini i potpiruju nepravdu, a njihovi politički birokrati, ravnodušni prema savjesti, u Bruxellesu melju u prah ideju Europe utemeljenu na istini, pravdi i ravnopravnosti.

“Izazov s BiH je kako integrirati zemlju s dva milijuna muslimana”, rekao je u utorak, 21. prosinca, govoreći o proširenju Europske unije, mađarski premijer Viktor Orban. Nikada, koliko se sjećamo, još nijedan premijer neke članice EU nije tako otvoreno i neprikriveno izrekao činjeničnu laž, kulturološku neistinu, civilizacijsku uvredu i religijsko poniženje, kao što je u toj rečenici izrekao predsjednik Vlade koji je svoju zemlju opasao četiri metra visokim zidom od bodljikave žice, pa to proglasio “zaštitom europskih i kršćanskih vrijednosti”.

Orbanova je izjava više od političkog računa. Da je ostalo samo na tvrdnji kako je “srpska nacija ključna na Balkanu”, još bi se to dalo i razumjeti: ta samorazumljivo je da je “srpska nacija ključna za Balkan”, jer ključna je, htio to tko ili ne, svaka koja na Balkanu živi, to je barem očito samo po sebi. Ali, 2021. godine tvrditi da je problem s integracijom BiH u EU u tome što u toj zemlji živi “dva milijuna muslimana”, mnogo je više od političke kalkulacije – to je demonstracija upravo demonske lažljivosti, cinizma i bešćutnosti. I to je ono što u njoj najviše brine: jer iz takvih izjava može se izroditi baš sve, pa i ono najgore. Takve izjave sugeriraju da zidovi od bodljikave žice, koji služe baš tome da “muslimane” zadrže izvan granica države, ne moraju biti kraj, nego tek početak.

Jer, zaboga, pa svi znamo, uključujući samoga Orbana, da je njegova izjava prijesna laž. Orban dobro zna tko je započeo rat u bivšoj Jugoslaviji. Orban dobro zna tko je srušio Vukovar. Dobro zna tko je gotovo četiri godine razarao Sarajevo. On zna tko je Posavinu i Prijedor ispraznio od Bošnjaka i Hrvata. Orban zna tko je počinio pokolje u istočnoj Bosni. On zna tko je počinio genocid u Srebrenici. Orban zna tko je milijun Albanaca otjerao s Kosova. Orban sve to zna. On ima vladu, ima činovnike, ima sudove, a u njima rade ljudi koji su pročitali presude Haškog suda, i Međunarodnog suda pravde. Iz tih je presuda jasno da jasnije ne može biti: nije “dva milijuna muslimana” ikad bio, niti je danas, problem Europi – problem su oni s kojima Orban političke tikve sadi: Dodik i Vučić prije svih.

Stid čovjeka hvata kad na sve to mora iznova podsjećati. U tome i jest sva lukava perfidnost izjave poput Orbanove: ponavljati laži da bi se uvijek iznova moralo podsjećati na isto, dok “majstori mraka” – to je naslov važne knjige Jusufa Trbića o pokoljima nad tim Orbanovim “muslimanima” u Bijeljini – za to vrijeme rade svoje. Stid, prezir i zebnja: stid Europljanina zbog toga što se itko i takve neistine usudi proglašavati “europskima”; prezir prema laži i političkoj koristoljubivosti; i zebnju zbog slutnji kakve se takvim izjavama otvaraju.

A opet, ma koliko bila moralno nepodnošljiva, Orbanova je izjava, bojimo se, istodobno i izraz politike koja u EU poprima sve jasnije obrise cjelovitoga političkog programa. U travnju ove godine, mediji su objavili famozni “non paper” koji je slovenski premijer Janez Janša, uoči preuzimanja slovenskog predsjedanja EU-om, neslužbeno ponudio kao temu za razgovor. Taj dokument predvidio je podjelu BiH i stvaranje nacionalno čistih država na Balkanu. Ima li u tom planu mjesta za bosanske muslimane? Nije jasno.

Premda Janšin prijedlog nije službeni dokument EU, posljednjih se tjedana posve ozbiljno razgovara o stvaranju “alternativne”, desničarske Europe koja podržava Dodikovu ofenzivu za raspadom BiH; ova se, pak, tumači kao početak provedbe Janšina “non-papera”. Viktor Orban u studenom je posjetio Dodika, a ignorirao Sarajevo; Dodik se u Ljubljani susreo sa slovenskim premijerom Janšom, a predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović putovala je u Poljsku.

Potom je Guardian u srijedu objavio kako povjerenik EU za proširenje Oliver Varhelyi, činovnik kojega je u Bruxelles poslao osobno Orban, želi izmijeniti “Inzkov zakon”, kojim je u Kazneni zakon BiH unesena odredba o zabrani negiranja genocida. Guardian je objavio kako je Varhely za nedavnog boravka u BiH “iskreno ocijenio” kako je za trenutnu političku krizu u BiH odgovoran – Valentin Inzko, i to zato što je nametnuo izmjene Kaznenog zakona BiH, kojim je zabranjeno negiranje genocida u Srebrenici. Mjesec poslije Varhelyijeva boravka u BiH, Mađarska je najavila veto bude li Njemačka u EU pokušala nametnuti sankcije Miloradu Dodiku.

Sve to nije političko, nego pretpolitičko nadmetanje. Tu se hotimice ne razlikuje političko od civilizacijskog, a politička borba u i oko BiH nije utemeljena na legitimnim političkim interesima, nego na vjerskom, kulturološkom i civilizacijskom rasizmu:  kakva je to, naime, politika, i kakva je to Europa, koja može smatrati da ne treba zabraniti negiranje genocida? Kakva je to Europa koja može promicati interese onih koji veličaju krivce za genocid u Srebrenici? Kakva je to Europa koja zatvara oči pred svim što se dogodilo prije trideset godina, i koja se povlači pred političkim nasiljem onih čiji su prethodnici počinili i političko, i svako drugo zamislivo nasilje?

I kakva je to europska politika koja može smatrati da je proširenje EU na BiH problem zato što u njoj žive bosanski muslimani, autohtoni europski narod bez kojega BiH ne bi ni postojala ovakvom kakva jest, jedinstvena i neponovljiva? Kakva je to politika koja pomaže Dodiku, a da ga nikad ne pita zašto veliča one što su počinili zločine nad istim tim muslimanima? Kakva je to politika koja pomaže Vučiću, a da ga nikad ne pita kada će priznati odgovornost Srbije – pa i svoju vlastitu odgovornost – u ratovima devedesetih? Kakva je to politika koja izvrće istinu, proglašavajući žrtvu problemom, a počinitelja rješenjem?

Uloga Hrvatske tu je naročito važna. Od Hrvatske nema članice EU koja bi se trebala glasnije pobuniti protiv ovoga što Orban govori o BiH. Hrvatska, najbolje od svih članica EU, poznaje bosanske muslimane. Mnogi od njih već su generacijama njezini građani. Zagreb i Rijeka sagradili su lijepe džamije za svoje sugrađane, ponajviše bosanske muslimane; u Gunji je džamija odvajkada. To su divne građevine, plemenita i topla mjesta, u kojima se svi mogu osjećati ugodno. Hrvati u BiH stoljećima već žive zajedno s muslimanima. Hrvati su jedini narod čija je država članica EU, a da imaju neposredno, najbolje i najdublje znanje u muslimanima Bosne i Hercegovine. Zato baš Hrvati moraju svjedočiti da je ono što govori Viktor Orban neistina i uvreda vrijedna svakog prezira. Jer, ako je išta u suvremenoj hrvatskoj povijesti, uz NDH, bilo sramotno – bio je to rat protiv muslimana 1993. godine. A kad bi Hrvatska rekla ono što o Orbanovoj izjavi treba da se kaže, lakše bi se riješilo i ono što Hrvatima u BiH još treba da se riješi.

Veliko je, međutim, pitanje hoće li Hrvatska to i učiniti. Jesu li njezini najmoćniji političari tome dorasli? Hrvatska danas ima predsjednika koji podržava Milorada Dodika, a izjave o Bosni i Hercegovini nedostojne su mu poput Orbanovih. Premijer Andrej Plenković, premda osobno zasigurno svjestan neistinitosti i opasnosti “orbanizama”, vezan je lancima hadezeovske povijesti, i ovo će vjerojatno prešutjeti. Veći dio opozicije šutjet će također; tek nova ljevica iz Možemo! ima hrabrosti da o BiH govori kako bi trebalo govoriti. No, oni nemaju moć izvršne vlasti, i sve što mogu, jest da ljudima u BiH poruče kako nisu baš posve sami. Valja se nadati da će Plenković smoći snage da, uime europske Hrvatske, osudi tu ponižavajuću i hotimičnu Orbanovu ignoranciju, i taj vjerski, civilizacijski i kulturološki rasizam kojim politički Golum Europe sramoti i kontinent i vlastitu zemlju.

Jer, ako Hrvatska to ne učini, tko će? Hoćemo li komšije ostaviti da sami uvjeravaju svijet i Europu kako nisu u Bosni problem “muslimani”, ali ni “Srbi” ni “Hrvati”, nego “orbanovci” na svim trima stranama, pa još poduprti konkretnom političkom silom koja dolazi otkud nikada ne bi smjela – iz europskih metropola, kojima su baš tih “dva milijuna muslimana” svih ovih godina najviše i vjerovali? I tko su, uostalom, ti Orbanovi “muslimani”? Za Orbana, i potpisani je novinar bosanski musliman. A Orbanova je Europa ono što je 1993., u gorkom zapisu o Sarajevu, izrekao Czeslaw Milosz: “Jasno je sada da je njihova Europa od početka prevara, jer su njena vjera i temelj – ništavilo.”

Boris Pavelić
Autor 23.12.2021. u 11:55