Aleš Debeljak: Suze u Europi

tačno.net
Autor/ica 12.3.2016. u 11:31

Izdvajamo

  • Suze poteku kad nas emocije potpuno uzmu pod svoje. Razgovijetan govor otkaže i postavi nam se zagonetka u tečnom stanju. Šta suze sakrivaju i šta otkrivaju? Samuel Beckett, veliki majstor europskog apsurda, jednom je rekao: «Moje riječi su moje suze». Mi zahvalni čitatelji ne sumnjamo. I još više od toga: mogli bismo reći da važi i obratno. Suze su riječi, mada su to riječi posebnog tipa. Suze naime možemo razumjeti kao svojevrstan jezik, koji nosi iskonsku i duboku poruku – suze određuju našu čovječnost.

Povezani članci

Aleš Debeljak: Suze u Europi

Emotivne suze su u potpunosti tipično ljudska odlika, ne izlučuje ih nijedna životinja, a istovremeno su zaista univerzalne. Postoje u svim kulturama u svim dijelovima planete.

Aleš Debeljak, Delo, 9.01.2016.

Naslanjala se na jedan od stubaca betonske ograde koja je odvajala žutu dvokatnu kuću od pločnika Proleterske ulice. Odjevena u tamnoplavi  kaput, stajala je tamo, krhka i puštene kose. Ne poznajem je, sigurno nije iz susjedstva. Nemam pojma šta ju je navelo, odakle je stigla kod nas, i mada sam usporio korak, već sam prošao pored nje, a u ušima mi drhte prigušeni zvuci djevojčinih jecaja.

Svaki put kad vidim čovjeka uplakanog lica, zakopanog u dlanove, nepogrješivo se sjetim antologijske predstave očaja iz strip-umjetničkog djela Crveni alarm. U toj klasičnoj pripovijetki slovenačkog crteža Tomaž Lavrič je izvrsnom ironijom prikazao pobunjeničko odrastanje osamdesetih i punkerski prijezir autoriteta, a pri tome nije zaboravio neprekidno proticanje vremena u kojem se iz nekdašnjih pobunjenika izrode četrdesetogodišnjaci sa familijarnim i profesionalnim obvezama, sa bolnim leđima i zbunjenom dušom. Mala kriza srednjih godina elokventno dođe do izražaja u prizoru u kojem glavni junak sjedi pod žalosnim vrbama pored Ljubljanice, od jecaja mu se tresu ramena, savijeni prsti kao posuda pokrivaju obraze i prekrivaju tragove suza.

Suze poteku kad nas emocije potpuno uzmu pod svoje. Razgovijetan govor otkaže i postavi nam se  zagonetka u tečnom stanju. Šta suze sakrivaju i šta otkrivaju? Samuel Beckett, veliki majstor europskog apsurda, jednom je rekao: «Moje riječi su moje suze». Mi zahvalni čitatelji ne sumnjamo. I još više od toga: mogli bismo reći da važi i obratno. Suze su riječi, mada su to riječi posebnog tipa.  Suze naime možemo razumjeti kao svojevrstan jezik, koji nosi iskonsku i  duboku poruku – suze određuju našu čovječnost.

Na kraju krajeva, emotivne suze su u potpunosti tipično ljudska odlika, ne izlučuje ih nijedna životinja, a istovremeno su zaista univerzalne. Postoje u svim kulturama u svim dijelovima planete. Najbitniji i ujedno najbrže isparavajući, najočitiji i ujedno najzagonetniji dokaz postojanja naših emotivnih života. A ipak se u svim kulturama opiru smislenom obrazloženju. Teško je, ako nije i nemoguće, objasniti ih u potpunosti. Ne postoji čovjek koji nije nekada ostao bezpomoćan pred nečijim uplakanim likom i u nedoumici se zapitao: šta je uplakanom, je li ranjen, osramoćen, ljut ili potišten?

Suze doživljavamo kao izraz emotivne unutarnjosti, prolijevamo ih u zaprepašćujuće raznolikim vanjskim prigodama. Pomislimo samo na suze radosnice i sreće, suze patnje i žalosti, poraza i grešaka, uspjeha i pobjeda, ljubavi i razočarenja! Šta te suze imaju zajedničko? Pojave se onda kad nam popusti sposobnost za potpuno pretakanje u riječi moćnih, zapletenih i često suprotstavljenih osjećaja. Obuzmu nas i preplave tako, da valovi pljuskaju u sićušnim kapljicama.

Istina je: suze predstavljaju pobjedu emocija nad razumom. Omogućavaju nam da se udaljimo od uzroka i usmjerimo se na unutarnju stranu intimnog prozora, kao što je čileanski pjesnik Pablo Neruda potresno zapjevao u žalopojki posvećenoj Federicu Garciji Lorci, kojeg su u španjolskom građanskom ratu ubili fašisti: Dok zvijezde teku rijekom bez kraja / mnogo jecaja iza prozora/ pragovi su razjedeni od suza, sobe su mokre od plača / koji izgriza tepihe kao udar valova.

Ponekad, da ne kažem često, dogodi se da suze ignoriramo ili previdimo. Ali nemoguće je previdjeti ogromnu količinu suza u prošloj godini. A suze su tu: gorke suze izbjeglica, protjeranih i beskućnika, patriotske suze zaštitnika «kršćanske» Europe, ožalošćene suze rođaka ubijenih u teroristočkim napadima, dirljive suze solidarnosti, ogorčene suze čuvara granice. Sve ukazuje na to da nam nešto poručuju. Suze traže odaziv.

Odaziv Europe na migrantsku krizu nastaje u kontekstu brojnih prethodnih kriza. One nisu nestale, mada su se sklonile sa naslovnih strana. Podsjetimo: finansijska kriza je nastupila 2008. U vrijeme grčke dužničke drame, pretjerano stroge, posebno njemačke spasitaljske mjere u ime tvrde politike štednje, iscijedile su Grčku i podijelile Europsku uniju. Države bogatog bankarskog sjeverozapada i države osiromašenog i zaduženog juga su se ponovno počele posmatrati kroz naočale uzajamnog nepovjerenja.

Postkomunistički istok je u tradicionalno marginalnom i podređenom položaju. To se potvrdilo u vrijeme ukrajinske krize 2014. Ukrajinska revolucija nije izrodila samo masovne demonstracije i zamjenu ukrajinske vlasti, nego i neočekivani vojni zahvat, kojim si je Rusija, na račun zapadne susjede, prisvojila poluotok Krim, i ujedno razdijelila Europu. Nove istočne članice EU su uznemireno pozvale na snažniji vojni angažman protiv ‘Putlera’, kako neki nazivaju ruskog vođu sa carskim planovima, dok su se stare zapadne članice kladile na kartu diplomacije i gospodarskih sankcija, jer si ne mogu priuštiti oružani spor sa Rusijom. Države na europskom jugu su ostale ravnodušne posmatračice.

U jesen 2011. europski bombarderi su uz američku asistenciju  pomogli rušenju Gadafijevog režima u Libiji, a svuda u sjevernoj Africi, osim možda u Tunisu, propalo je Arapsko proljeće. Rezultat? Mase izbjeglica, koje u lohotnim krijumčarskim plovilima pokušavaju preploviti Sredozemlje i stići do južne obale Europe, eklatantno su se povećale. Samo prošle godine ih se utopilo približno tri i pol hiljade. Izbjeglička kriza dakle nije počela 2014. Istina je da smo ju primijetili tek kad su izbjeglice iz srušenog Bliskog Istoka prešle preko Balkana i kroz Sloveniju krenule put obećane zemlje Njemačke (i Švedske). Brojke su približne, ali vrlo visoke.

Izazov integracije došljaka je gigantski. Samo Njemačka je prošle godine primila skoro milijun doseljenika, a to u ime temeljnog zakona solidarnosti: pobrinite se za one koje bježe od rata, patnji i bijede. Pod vođstvom ‘humane kancelarke’ Angele Merkel sa njenim primjernim državničkim pozivom ‘Mi to možemo!’ Nijemci su se u većini odazvali kulturom dobrodošlice i otvorenih vrata. Nasuprot lokalnim ispadima otpora prema izbjeglicama, Njemačka je, kao danas vodeća europska sila, postupila drugačije od tranzitnih država (Grčke, Bugarske, Madžarske, Slovenije, dijelom Austrije) koje su si same oduzele slobodu i ogradile se oštrom bodljikavom žicom. Demokracije su se sramno pridružile fašističkim, nacističkim, komunističkim i kolonijalnim režimima koji su povjesno upotrijebili žicu, da bi odabranu zajednicu odvojili od drugih, drugačijih, manje vrijednih.

Nažalost, priličito je jednostavno dolijevati ulje na žeravicu straha od drugih. To su 13. novembra prošle godine dokazali teroristički napadi u Parizu, kojima su pripadnici fundamentalističke skupine Islamska država preselili bliskoistočno krizno žarište u europski prostor. Neki od ubica su Europljani, europski su dugoročni i dugotrajni gospodarski interesi u regiji, koju je  europska koalicija benevolentno raspoloženih vrijeme američke okupacije Iraka i nakon nje pomogla ukloniti iz tokova, europska je bila i dosadašnja ravnodušnost naspram građanskog rata u Siriji, koji je od proljeća 2011. proizveo više od 260 000 žrtava i više od pet milijuna ljudi pretvorio u izbjeglice. Na napad u Parizu je potresena i šokirana Francuska reagirala uvođenjem izvanrednog stanja u zemlji, a izvana posezanjem za vojnim sredstvima, što znači, doslovno onako kako su i zamislili radikalni islamisti.

Krize se gomilaju jedna na drugu, njihovi zajednički učinci imaju razarajuće posljedice na Europsku uniju koja se drobi, a istovremeno gubi potporu među ljudima. Ideologija otpora prema Europi se počela širiti još u vrijeme vladavine britanske željezne lady Margaret Thacher. Njeno ondašnje uvjerenje da društvo ne postoji, da postoje samo ljudi kao pojedinci, danas više nije signal za nekakvo otočko čudaštvo, nego znak za raširenu ideologiju populizma.

Populističke pokrete desnice danas imamo kako na sjeveru i jugu, tako i na zapadu i istoku Europe. U okviru rekordne nezaposlenosti i doseljavanja udružuje ih pojednostavljeno uvjerenje da politika nije ništa drugo do cinična manipulacija, kojom elita služi vlastitim interesima, a ne narodima i ljudima. Populisti prikazuju Europsku uniju kao birokratsku urotu odnosno ‘Europu protiv ljudi’, dok tvrde da se sami zauzimaju za (svoje) ‘ljude protiv Europe’. U pravilu društvenu nejednakost objašnjavaju kao rezultat razlika među kulturama, zato se tako svjesno hrane otporom prema strancima kao žrtvenim jarcima za narastajuću gospodarsku nesigurnost. Tradicionalne socijalno -, liberalno – i kršćansko – demokratske stranke gube svoje demoralizirane, rezignirane i ljute, a posebno mlade glasače, upravo na račun onih protestirajućih stranaka, koje se zagrijavaju za akciju po načelu ‘gore aktovka, dole čizme’.

Tako umjesto demokratskih poboljšanja dobivamo karizmatične vođe sa programima čvrste ruke, namjesto kritike klasne strukture dobivamo kritiku zajedničkih običaja, namjesto svjetskog etosa nam populisti nude nacionalističku retoriku, namjesto socijalne države nam nameću državu sigurnosti, umjesto govora solidarnosti i pružnih mostova čujemo jezik rodoljubive isključivosti i zidova od žice. Kažu da ne ide drugačije: nema alternative. Problem je ‘samo’ u tome da tamo, gdje nema alternative, uskoro postane prihvatljiva svaka alternativa, čak lošija i od one loše.

Ne znam šta je neznanku u tamnoplavom kaputu u Proleterskoj ulici navelo na plač, ali znam da je apatija gora: dok teku suze, želja za promjenom još postoji. Zato nije ni najmanje svejedno kakve suze teku u Europi.

 

Odabrala i sa slovenačkog prevela  Nada Zdravič

Bruxelles, 4.03.2016.

tačno.net
Autor/ica 12.3.2016. u 11:31