Amila Buturović: Veza između svjetovnog i sakralnog domena treba biti dijaloška, ne antagonistička

Amila Ramović i Amer Bahtijar
Autor 9.4.2020. u 16:54

Amila Buturović: Veza između svjetovnog i sakralnog domena treba biti dijaloška, ne antagonistička

Amila Buturović rođena je Sarajka, 1986. odlazi na postdiplomske studije u Kanadu gdje ostaje do danas. Sada je redovna profesorica historije religije i kulture na odjelu za Humanističke nauke na Univerzitetu York u Torontu, sa specijalizacijom u oblasti Islamistike. U Sarajevu je diplomirala na odjelu za Orijentalistiku, a onda magistrirala i doktorirala na Institutu za Islamistiku na McGill univerzitetu u Montrealu. Njen naučnoistraživački rad pokriva pitanja veze između kulture i religije, mističnih učenja, kulture smrti i prijenosa znanja. Među mnogobrojnim naučnim studijama, prevodima i esejima, autorica je Carved in Stone, Etched in Memory: Death, Tombstones and Commemoration in Bosnian Islam (Ashgate/Routledge, 2016); Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar (Palgrave, 2002), studija koja je prevedena na bosanski-hrvatski pod naslovom Kameni govornik (Zagreb, 2018), zatim ko-urednik s Irvinom C. Schickom zbornika Women in the Ottoman Balkans: Gender, Culture, History (I.B. Tauris, 2008), te urednica posebnog izdanja kanadskog književnog lista Descant pod naslovom Bosnia and Herzegovina: Between Loss and Recovery (2013). Sada radi na novom projektu o kulturi zdravlja u osmanskom periodu u BiH, s naglaskom na međukonfesionalnu i integrativnu praksu liječenja. Živi u Torontu s kćerkom, dva psa tornjaka i jednom mačkom.

Za Tacno.net govori o poziciji vjere u suvremenom svijetu, odnosu liberalnih elita prema religiji, kulturi sjećanja te o tome šta za globalno društvo znači pojava Corona virusa.

Razgovarali: Amila Ramović i Amer Bahtijar

Profesorice Buturović, svjedočimo globalnoj epidemiji Corona virusa. Kako Kanađani reaguju na pojavu virusa, da li se građani ponašaju odgovorno, postoji li panika? Da li ste zadovoljni ponašanjem vlasti? 

Reakcija ovdje prolazi kroz slične faze kao i u drugim dijelovima svijeta – od nevjerice i kolebanja do prisilnog prihvaćanja sve oštrijih mjera distanciranja i izolacije. Premijer Justin Trudeau, koji je sam u izolaciji nakon što je utvrđeno da mu je supruga pozitivno testirana na virus, se svako jutro obraća kanadskoj javnosti i vrlo nedvojbeno šalje upute, uz cijelu ekipu stručnjaka, o mjerama ponašanja. Kada je počela epidemija svaka provincija u Kanadi je imala svoj krizni štab i nije odmah bilo sinhronizacije. Sada su se već usresredili na to da se svim građanima šalje ista poruka bez obzira na lokalne okolnosti, otvorene su telefonske veze sa kriznim centrima na nekoliko jezika. Mjere predostrožnosti nisu toliko oštre kao u BiH i mi nismo toliko disciplinovani kao vi u BiH. Toronto gdje ja živim je jedan od najprometnijih gradova u svijetu i bilo je jasno da se mjere moraju puno odlučnije sprovesti kako bi se izbjegla katastrofa koja je zadesila Italiju ili sada New York. Zasad je smrtnost manja od 1%, uglavnom zahvaljujući dobroj zdravstvenoj službi, ali se situacija svakodnevno mijenja kao i drugdje, i jako je teško zauzeti stabilan stav. Toronto je 2003. godine bio u žiži SARS-a pa su i bolnice i osoblje dosta spremni i iskusni, ali njihova sposobnost reagovanja sada najviše zavisi od ponašanja građana. Moram priznati da kanadski zdravstveni sistem pokazuje svoje pozitivne strane, uči se na prijašnjim greškama, ali je nemoguće predvidjeti kako će se stvari odvijati do kraja mjeseca aprila kada se pretpostavlja da će zaraza kulminirati. Trudeau je prije par dana najavio dosta dobru pomoć za ljude koji su izgubili posao ili nemaju prihoda zbog pandemije. Međutim, svima je jasno da će oporavak od Covid-19, pogotovo ako potraje, biti dug i neizvjestan, i da je ovo vjerovatno najskuplja kriza s kojom se svijet suočio. Ovdje je već započeo razgovor o tome kako spriječiti dalje raslojavanje društva i iskoristiti priliku za promjene i stvaranje čistije ekonomije i okoliša. Vlast je u dobrim rukama, tj. kriza je u dobrim rukama, čak su se i politički i fiskalni konzervativci približili liberalnoj politici po pitanju potrebnih intervencija. Svi se slažu da ovo nije vrijeme za političke svađe.

Vi ste napustili BiH još 1986. godine, kako je do toga došlo, i gdje vas je put odveo?

Pred kraj studija na Odsjeku za orijentalistiku i anglistiku u Sarajevu prijavila sam se na postdiplomske studije na nekoliko univerziteta u Sjevernoj Americi. Institut za islamistiku na univerzitetu McGill u Montrealu mi je ponudio odlične uvjete i stipendiju kroz Aga Khanovu fondaciju i na taj način omogućio da pohađam i završim prvo magistarski rad 1988. godine,  a onda i doktorat 1994. U toku tih osam godina postdiplomskih studija radila sam istraživanja u nekoliko povezanih oblasti i boravila u raznim krajevima islamskog svijeta, od sjeverne Afrike do Indonezije. Mene je uvijek zanimala fluidna veza između religije i kulture, i to sam radila kroz obrađivanja srednjovjekovnih arapskih rukopisa i materijalne zaostavštine iz Španije i Bliskog istoka. Taj se interes kasnije proširio i na Osmansko carstvo, konkretno na BiH. Ono što izuzetno cijenim iz svojih postdiplomskih studija je bila disciplinarna otvorenost, pa sam redovno mogla pohađati nastavu na raznim predmetima – svjetskoj književnosti, kritičkoj teoriji, komparativnoj religiji – i to sam dosta iskoristila.

Danas ste redovna profesorica na odsjeku za Humanističke nauke prestižnog York University u Torontu, kako se razvijala Vaša karijera?

Nakon završetka doktorata radila sam privremeno na par univerziteta i koledža u Americi i Kanadi. S obzirom da se to poklopilo sa ratnim periodom u BiH, serijom ličnih gubitaka u najbližoj porodici i općim stanjem nemira i neizvjesnosti, bilo mi je jako važno naći posao koji bi mi pružio uvjete za profesionalni napredak ali i osjećaj egzistencijalne sigurnosti, što nije bilo nimalo jednostavno u to vrijeme kada je jako mali broj univerziteta otvarao mjesta za akademske stručnjake iz moje oblasti. Imala sam sreću da se otvorila pozicija na Yorku u okviru Odjela za humanističke nauke i Programa za religiju i kulturu. Potpuno sam se našla u tom opisu radnog mjesta koji je tražio interdisciplinarni pristup religiji i kulturi sa naglaskom na kontekst koliko i tekst, i otvorenim historijskim i geografskim usmjerenjem. Kako sam saznala kasnije, primili su više od stotinu prijavnica iz sjeverne Amerike i Evrope, ali eto, komitetu se najviše dopalo ono što sam ja nudila kako u istraživačkom radu tako i pedagoškoj viziji. Ja sam još uvijek na Yorku, on je treći najveći univerzitet u Kanadi sa više od 50,000 studenata, okružena sam vrlo dinamičnim kolegijem, i bez obzira na razne birokratske poteškoće koje rad na tako velikom univerzitetu sa sobom nosi, puna sam hvale i zahvalnosti za ovaj profesionalni ambijent.

U svojim se istraživanjima često bavite Bosnom i Hercegovinom i njenom historijskom kulturom. Čega je ona primjer, i da li se gledajući u Bosnu može proširiti perspektiva, ako govorimo iz pozicije Vaše ekspertize u oblastima historije kulture i religije?

BiH je nažalost zbog zadnjeg rata postala negativan primjer u svjetskim medijima i globalnom diskursu. Naravno, taj imidž se uvezao za neke njene prijašnje historijske momente, naročito Sarajevski atentat, ali i sveopći stav prema Balkanu kao nedovoljno europeiziranoj i nestabilnoj regiji ispunjenoj animozitetima i eksplozivnim narcizmom sitnih razlika. Kao što to često biva u društvima koja su dugoročno podređena stereotipima i predrasudama, sami mi doprinosimo tom imidžu, prihvatamo ga kao sudbinsku istinu ili još gore, kao genetsku predispoziciju. Potreba da problematizujem taj stereotip je proizašla pomalo iz ličnih iskustava pošto sam primijetila promjene u stavovima ljudi kada bi čuli da sam iz BiH, ali i iz profesionalnih razloga jer mi historijski izvori iz predmodernog perioda ukazuju na nešto drugačije i često suprotno. Konačno, da bi postojala međusobna netolerancija i otuđenost mora postojati i bliskost. Svađu uvijek uslovljava doza prisnosti. Argumenti koji su upereni protiv BiH i cijele regije proističu uglavnom iz evropskih društava u kojima su se historijske različitosti sistematski iskorijenile kroz višestoljetne vjerske ratove ili su se asimilirale, a njihova sadašnja kriza politike useljeništva ukazuje na dubinu kolektivne konfuzije i ksenofobije. Kod nas se unutarnje različitosti nikada nisu negirale, ali mi u BiH, a i na Balkanu uopće, uglavnom pod pritiskom mitova o ujedinjenosti i čistoći nacionalnog identiteta, imamo šizofreničan stav prema vlastitim različitostima – koncepcija komšiluka, suživota i izmješanosti se sudara sa strahom o miješanju sa drugim i drugačijim, što ciklično potpiruje nasilje. Primjeri takvih tragedija obiluju u modernoj historiji. U predmodernom dobu kada nacionalizam u ovom suvremenom smislu nije bio odrednica identiteta, izvori govore o sasvim drugačijoj dinamici gdje su druge odrednice, kao ekonomske nedaće, srodni odnosi ili regionalna pripadnost, imale prioritet. Iako je istina da su ljudi u Osmanskom carstvu bili grupisani po konfesionalnoj pripadnosti (što također potvrđuje da je različitost bila utkana u sam sistem) mi vidimo na osnovu raznih izvora iz BiH – usmenih predanja, bilješki iz svakodnevnog života, poezije, običaja i obreda, medicinskih zapisa, pravnih spisa i teoloških traktata – da je svakodnevnica bila čvrsto sazdana od međusobne solidarnosti i upućenosti jednih na druge. Ta kompleksna i poliglotska kulturna i historijska baština koju smo naslijedili iz predmodernog perioda, kako materijalna tako i nematerijalna, nije ravnopravno ušla u udžbenike historije. Naprotiv, u udžbenicima dominiraju narativi o razdvojenosti, utemeljeni u modernim nacionalnim mitovima projektiranim na prošlost o tome gdje ko pripada i otkuda vuče korijene, ali i akademskim disciplinama koje su se tek nedavno počele otvarati jedna prema drugoj i omogućavati razgovor između vizantologije i osmanistike, europskih studija i balkanologije, slavistike i orijentalistike, studija religije i teologije, itd. BiH nije zbir svojih historijskih epoha koje se mogu razmatrati zasebno i rasklapati po potrebi određene discipline, nego dijahronično i sinhronično uvezana mreža vjerskih kulturа, običaja i simbola koja ima najviše smisla ako joj se pristupi uz prepoznavanje i priznavanje svih njenih elemenata u kontekstu njihove međusobne različitosti ali i uvezanosti. Historijski govoreći, to uvezivanje je nekada produktivno a nekada, na žalost, destruktivno. Pitanje je kako te destruktivne porive što više onesposobiti, promijeniti narativ о prošlosti pa tako i budućnosti, i naglasiti elemente iz historijske kulture koji mogu služiti kao pozitivan primjer, nama a i drugim društvima koji se bore sa različitostima na koje nisu navikli, a koje su neminovne u ovo doba globalizacije.

Vaša knjiga Carved in Stone, Etched in Memory: Death, Tombstones and Commemoration in Bosnian Islam since c.1500 (Ashgate, 2016) se bavi kulturom smrti i sjećanja, a tome je svjedočila i izložba Memories in Stone postavljena u saradnji sa fondacijom Aga Khan u Torontu u 2017. g. i prošle godine u Zemaljskom muzeju. Koja su vaše zapažanja i zaključci i zašto su oni važni za razumijevanje bosanskih identiteta?

Mene već dugo zanima kultura sjećanja u kojoj poimanje smrti, nestanka i zaborava zauzima veliko mjesto. Okrenula sam se ka materijalnoj kulturi groblja u BiH da ispitam kako oni bilježe sjećanje i zaborav kroz razne historijske epohe. S jedne strane stara groblja su fizički ostaci prošlosti, ne pripadaju modernoj memorijalnoj kulturi spomenika koja je namijenjena usmjeravanju kulturnog sjećanja prema određenim ljudima, momentima i događajima. Obična groblja nemaju tu svrhu, ona su prvenstveno tu da povežu mrtve sa svojim potomkom koji ih drže u sjećanju kroz obrede i posjete. S druge strane, groblja su istovremeno i javno svojstvo svih ljudi koji žive oko njih i generacija koje ih nasljeđuju u budućnosti. Znači, groblja su istovremeno privatna i društvena svojina. Intimni i javni prostor. Kao takvi, oni nam odaju mnogo više od biografske informacije uklesane u kamenu. Mene je zanimalo kako se smrt obilježava i kako se mrtvi pamte u prelaznom periodu iz srednjovjekovnog u osmansko doba, i na koji način se konfesionalne i demografske promjene odražavaju na pogrebnoj kulturi. Tu spada ne samo način sahranjivanja nego i pomaci u kulturi sjećanja, pismenost, konfesionalnost i međukonfesionalni odnosi, običaji, usmena predaja, itd. Najviše me je zaintrigirala tzv. transkulturacija, termin kubanskog antropologa Fernanda Ortiza, po kojem kontakti između kultura istovremeno dovode do gubitka i dobitka raznih segmenata. Mi smo nakon dodira sa osmanskom pogrebnom arhitekturom i epigrafikom, koja je i sama do dolaska u BiH prošla kroz dugi period sazrijevanja po stilu i formi, izgubili neke elemente iz srednjovjekovne pogrebne arhitekture, ali i dodali nešto osmanskom standardu. Istovremeno, kako su se konfesionalne skupine razlučivale pod sistemom milleta, tako su pravoslavci, katolici, muslimani, i židovi počeli obilježavati smrt na zaseban način, ali i posuđivati neke elemente jedni od drugih. Sve do 18. stoljeća vidimo značajnu prostornu posmrtnu prisnost između raznih konfesionalnih skupina, nije bilo neobično počivati zajedno ili u blizini, klesati slične epigrafske i ikonografske motive, i dijeliti usmena predanja o junacima, neobičnim pojavama, vilama i ukazama, za razliku od modernog perioda kad je razdvojenost među mrtvim na konfesionalnoj osnovi mnogo uočljivija. Domet kolektivnog sjećanja tako doseže i obnavlja se među stanovništvom koje dijeli zajednički prostor, život i smrt, bez obzira na vjerski identitet. Smrt nije razdvajala ljude, i pretpostavljati je da ih ni život nije razdvajao do one mjere koliko nacionalne historiografije to bilježe. U većim urbanim sredinama je, naravno, to drugačije jer su one pod neposrednijim utjecajem imperijalnih oblika.

Šta je vjera u današnjem sekularnom svijetu i koja je uloga vjerskih identiteta i vjerskih zajednica?

Jedno od velikih pitanja u suvremenoj kritičkoj teoriji i političkoj praksi je šta predstavlja sekularno društvo i ko zastupa sekularne vrijednosti. Da li govorimo o bez-vjerskim ili anti-vjerskim svjetonazorom? Da li pod sekularnim društvom podrazumijevamo tolerantni, pluralistički, humanistički, moderni, evropejski poredak? Ili pak govorimo o tzv. privatizaciji religije, njeno potiskivanje iza kućnog praga, ili još ekstremnije, o zabrani vjerskog djelovanja i upotrebi vjerskih simbola? Sasvim je jasno da ne postoji jedinstvena definicija i uloga pojma sekularnog, pa prema tome ni jedinstvena uloga sakralnog u sadašnjem svijetu. Sociolog Joan Scott navodi nesloge u procesu političkih programa sekularizacije na zapadu, po kojim, na primjer, u francuskoj verziji sekularizam štiti građane od vjerskih ustanova, a u američkoj verziji, sekularizam štiti vjerske zajednice od državnih institucija, kao i državne od vjerskih. U Indiji, sekularizam je zamišljen kao barometar ravnoteže unutar komunalizma, i trenutno je ugrožen zbog poremećaja te ravnoteže od strane vladajuće BJP partije. Imajući u vidu različita tumačenja o odnosu sekularnog i sakralnog u savremenoj historiji, jasno je da se nije ostvarila teološka stavka Prosvjetiteljstva po kojoj su se vremenom vjera i vjerske ustanove trebale potpuno potisnuti iz javnog prostora. Jurgen Habermas je nakon terorističkih napada na SAD 11.9.2001. uveo termin postsekularizam kako bi priznali i razumjeli sve prisutniju i aktivniju ulogu religije na svjetskoj sceni. Iako se sada taj termin koristi u nekoliko značenja, svaki aludira na to da modernistički program sekularizacije nije dovršen niti je jednosmjeran, te da je potrebno novo, inkluzivnije razumijevanja dinamike između svjetovnih i sakralnih domena života. Jacques Derrida je pomalo sarkastično upitao da li je naumljeni oproštaj od religije u moderno doba značio ‘zbogom’ ili ‘ka bogu’ (‘adieu‘ ili ‘a-dieu‘), uz argument da sekularna misao neprikosnoveno utkiva u sebe vjersku/spiritualnu komponentu, isto koliko vjerska u sebi nosi i sekularnu, te da ne gajimo iluzije da će jedna drugu ikada potpuno iskorijeniti. Sekularizam je odgovor na religiju, i da bi on postojao, mora postojati religija u nekom obliku.

(Prije 16. stoljeća značenje sekularnog nije stajalo u opoziciji sa religijom. Kod sv. Augustina termin ‘saeculum‘ u smislu ‘ovosvjetskog’ domena sačinjavao je dio božanskog kozmosa, nije bio jednak s njim, ali je imao drugačije funkcije. Slične stavove nailazimo kod islamskih mislilaca, uključujući političke teoretičare Ibn Qutaybu i al-Mawardija koji jasno razgraničavaju svjetovni i vjerski autoritet).

Foto: radiosarajevo.ba

Kako onda da preispitamo tu tenziju između sekularnih i vjerskih institucija i viđenja svijeta?

Veza između svjetovnog i sakralnog domena dakle treba biti dijaloška, ne antagonistička. Moderna društva, sa malim izuzetcima, su zasnovana na sekularnom poretku i to nije upitno ni za najprivrženije vjernike. Ali kao i sekularne ustanove, i vjerske ustanove imaju kontekstualnu vrijednost, mogu igrati važnu ulogu unutar sredina u kojoj su zastupljene. Kao što ni sekularne institucije nisu progresivne po definiciji, tako ni sakralne nisu automatski regresivne, bez obzira na to što im se to često pripisuje. One ne moraju biti reducirane na slijepo čuvanje tradicije i vraćanje u prošlost nego biti proaktivne – sjetimo se uloge ‘teologije olsobođenja’ u Južnoj Americi u 1950-im i 1960-im, pa srodne branše u palestinskom teološkom pokretu nakon intifade u 1980., ili uloge koju je igrao anglikanski svećenik Desmond Tutu u borbi protiv aparthejda u Južnoafričkoj republici. Tu su i afroamerički pokreti otpora protiv bjelačkog nacionalizma, islamski SRSP socijalisti u Somaliji, sufijski aktivisti u antikolonijalnoj borbi u Sudanu, itd. Za vrijeme ove pandemije vidimo sličan raspon uloga koju vjerske ustanove igraju, od onih koji zanemaruju preporučene mjere distanciranja i predostrožnosti i nastavljaju sa obrednim okupljanjima do onih koji odbijaju fatalističkih narativa o božanskoj volji i ukazuju na važnost poštivanja nauke i medicine da nas zdravstveno zbrinu, ali i pozivaju na vjerska učenja o ljubavi prema bližnjem svom kroz podršku, savjesnost, humanističku etiku, itd. Osim toga, ove krizne situacije često dovode do onoga što su psiholozi Christina i Stanislaw Grof nazvali spiritual emergency, naime, nagon i potreba za nekom vrstom spasenja u kriznim momentima kada je ugrožen vlastiti život ili život najbližih, što plasira vjeru i sakralne ustanove na vrlo važno mjesto u trenutnoj situaciji. U Kanadi se od samog početka razgovara o važnosti uključivanja vjerskih zajednica i lidera u kolektivnoj borbi protiv pandemije. A s obzirom na to da je u Kanadi, po zadnjim procjenama, zastupljeno oko 15-20 različitih religija i denominacija, govorimo o angažovanoj suradnji vjerskih zajednica sa sekularnim zdravstvenim i drugim državnim institucijama oko brige za one koji nemaju mogućnost da se sami suoče sa krizom ovih razmjera.

Kako se BiH može tu razmotriti, ne samo iz vlastite perspektive nego i komparativnih pitanja identiteta, posebno ako govorimo u društvu koje je izašlo iz rata?  

Svako od ovih pitanja je kontekstualno, i nemoguće bi bilo slijepo nametnuti neki vanjski kalup na prilike u BiH, ali se paralele i paradigme mogu povući na nekoliko strana. Mi smo duboko ranjeno društvo koje je preživjelo veliko nasilje, izlazimo iz kolektivne traume, tako da je zacjeljivanje bitno na svakom nivou individualnog i kolektivnog bića. Tu je gdje vjerske ustanove trebaju imati najviše udjela, gdje se sve sakralne moći trebaju angažirati. Na žalost, kod nas je sekularni poredak dosta ugrožen upravo zbog isprepletenosti vjerskog i političkog identiteta. U poslijeratnoj BiH se nastavlja i čak produbljuje ono zbog čega se BiH raspala i zbog čega se desio rat i genocid. Kako su kod nas nacionalni identiteti prvenstveno utemeljeni u vjerskom identitetu, politika je debelo umotana u vjerske plaštove. Hrvati su katolici, Srbi su pravoslavci, Bošnjaci su muslimani. Jednostavna ali izuzetno opasna jednačina koja sprečava formiranje istinskog građanskog, sekularnog i demokratskog društva, produbljava politiku identiteta i potpiruje određenu vrstu nacionalne teokratije. Za nju se zalažu nacionalisti od kojih su neki pobožni vjernici a neki ‘bezvjernici/nevjernici’, ali joj se i značajno opiru mnogi važni kritičari iz vjersko-teoloških koliko iz sekularnih krugova. Glasovi tih kritičara su ujedinjeni jer se bore za isti poredak bez obzira iz kog pravca mu prilaze.

Mislim da je kod nas najviše relevantan argument Edwarda Saida koji tvrdi da je u 20. stoljeću polaritet između sekularizma i religije manje važan od polariteta između sekularizma i nacionalizma, jer je u mnogim dijelovima modernog svijeta nacionalizam preuzeo sakralnu retoriku. Po Saidu je pripadanje bilo kakvom nacionalističkom pokretu najveća izdaja sekularnog poretka. U njegovom slučaju, distanciranje od politike PLO-a je bilo utemeljeno u stavu da progresivni intelektualci i kritičari moraju operirati kroz izvjesnu dozu skepticizma prema svim totalitarnim idejama i pokretima, znači ne samo prema vjerskim institucijama koje on smatra relativno benignim u odnosu na nacionalne pokrete bazirane na homogenističkim identitetima. Na vašem portalu se taj zajednički otpor prema nacionalizmu kao slijepoj kvaziteologiji u ovom Saidovom smislu može jako dobro uočiti iz oba pravca djelovanja i razmišljanja, sekularnog i sakralnog. Zajednički neprijatelj osviješćenih sekularista i vjernika je politika identiteta.

Znači, svjesni smo kako je tanka linija između vjere i politike u BiH. Ta linija se pod hitno mora podebljati, vjerske institucije se moraju odmaknuti od političkih institucija i nastaviti djelovati kroz ono što im je imperativ, naime očuvanje duhovnog zdravlja pojedinaca i zajednice, okupljanje oko moralnih načela utkanih u svetim pismima u ovozemaljskom životu, odgovornost prema sebi i okolini, poštivanje svog i tuđeg života i prema tome suživota. Ne postoji vjera koja to ne nalaže od svojih poklonika. Ljubav, strpljenje, skromnost, međusobna pažnja i moral su temeljna humanistička načela svih svetih učenja, ona se trebaju aktivno angažovati u ovo vrijeme poslijeratne krize, a pogotovo u ovo vrijeme pandemije.

Kako komentirate implicitni antagonizam prema vjeri u liberalnoj intelektualnoj eliti?

Iako to uvijek nije slučaj, kod mnogih to proističe iz dosta nekritičkog prihvatanja teze da je sekularna vizija svijeta neutralna, i kao takva progresivnija, otvorenija i spekulativnija. To je u biti Marxova teza o religiji kao opijatu koji uskraćuje mogućnost kritičkog razmišljanja o sebi i društvu, i koji nas otuđuje od moći samospoznaje i objektivnijeg razumijevanja svijeta. Marx je, naravno, to proširio i na sve vrste homogenističkih identiteta, uključujući i etnos koji zamračuje neiskvarenu, autentičnu i neutralnu srž našeg bića. Kanadski filozof (i moj nekadašnji profesor) Charles Taylor takvu postavku naziva subtraction theory (teorijom oduzimanja) po kojoj sekularizacija epistemološki podrazumijeva odstranjivanje sakralnih alegorijа i iluzija u ime direktnijeg, objektivnijeg razumijevanja života i stvaranja neutralnog građanskog društva unutar liberalnih demokratija. Taylor u stvari to vidi kao veliku slabost i kratkovidnost sekularnog uma, i smatra da bi veza između dvije epistemologije, sakralne i svjetovne, bila mnogo produktivnija ako ne bi bila antagonistička.

I zaista, ova polarizacija koja uzrokuje međusobno poricanje i netrpeljivost se treba preispitati. Oprečnost između svjetovnosti i sakralnosti nije iste prirode kao oprečnost između teorija unutar prirodnih nauka gdje nove teze i dokazi zahtijevaju negiranje prethodnih. U ovom susretu svjetova osvrt na drugo i drugačije, pa čak i kad se oni čine potpuno kontradiktorni, otvara prostor za suptilnije narative. Ti narativi postoje, oni se najbolje vide u kreativnom stvaralaštvu, tj. umjetnosti, muzici i književnosti, gdje se često preispituje veza savremenih načela života sa tradicionalnim simbolima i alegorijama utkanim u vjerskom učenju. Kad čitamo književnike današnjice, čak i one kao Salman Rushdie koji kategorički odbijaju vjeru i vjerske autoritete, vidimo da to nisu nikakve anti-religijske objave nego radovi koji su duboko inspirisani simbolikom i semantikom vjerskih tradicija. Određene branše savremene teološke misli vide u takvom kreativnom stvaralaštvu značajne pomake za epistemologiju religije. Na primjer, jedna novija oblast u akademskoj teologiji smatra filmove i književnost važnim forumima suvremene biblijske egzegeze. Larry Kreitzer, vodeći teolog iz te oblasti, to naziva obratnim/obrnutim hermeneutičkim tokom (reverse hermeneutic flow), gdje za razliku od tradicionalne teologije po kojoj se sveto pismo uzima kao referenca za tumačenje svijeta, svijet predstavljen u književnosti i filmu se uzima kao referenca za tumačenje biblijskih narativa.

Tako nešto bi se trebalo dešavati i u suprotnom pravcu. Humanistička misao je tu da nas razmotri i razumije kao historijske subjekte čiji životi su ograničeni ali čija razmišljanja su metahistorijska, i da nas vodi ka znanju iznad i preko postojećeg znanja. Vodilje za takva putovanja uma i artikulaciju novih spoznaja su prisutna i u svjetovnoj i svetoj riječi. Zadatak intelektualne elite iz humanističkih i društvenih nauka nije samo da očuva slobodu svog mišljenja koju smatra sekularnim imperativom, nego i da kritički preispituje svoje poimanje neistine i neautentičnosti koje obično pripisuju religiji. Autentičnost i istina su, na kraju krajeva, uvijek historijski uvjetovani i kao takvi se ne mogu smatrati transcedentalnom suštinom ijednog svjetonazora ili identiteta, bio on sakralan ili sekularan.

Profesor Ćurak u nedavnom tekstu za Tacno.net predviđa da bi ljudi nakon zadnje globalne pandemije Corona virusa mogli imati veće simpatije prema diktaturi i diktatorima. Vidljiva je već sada simpatija prema većoj moći države jer ona kao spašava neodgovornog pojedinca. Kanada je multietničko društvo poput BiH, koja iskustva tog društva mogu biti dragocjena za BiH?

Predviđanja profesora Ćurka se vrlo lako mogu obistiniti, i već vidimo neke korake u tom pravcu, u Mađarskoj, Italiji, SADu. Mene jednako, ako ne i više, brine ono što izraelski historičar Yuval Hariri predviđa za 21. stoljeće i što je blisko vezano za razvoje oko ove pandemije, a to je totalitarizam baziran na biotehnološkim dostignućima. Tehnološka revolucija, kako je on naziva, vodi ka tome da onaj ko bude upravljao biometrijskom bazom podataka može preuzeti potpunu kontrolu nad pojedincima i društvom. Znači neprijatelj nije neko konkretan protiv koga ćemo dizati zid kao u Izraelu zid protiv Palestinaca ili Trumpov protiv Meksikanaca, niti ćemo bit okruženi BRIGAMA kako je to bila parola u Titovo vrijeme, nego je nevidljiv i amorfan, što znači da samo oni koji imaju pristup biotehnološkoj informaciji mogu definisati protiv koga se trebamo boriti, kada i koliko. Diktatura na toj osnovi nas čini bespomoćnim.

Sva društva se moraju suočiti sa ogromnim promjenama koje ova pandemija uzrokuje. Indijska spisateljica Arundhati Roy naziva ovu pandemiju portalom koji se otvara i omogućuje da preispitamo mašineriju liberalne demokratije i kapitalističkog poretka. Virus koji ne mari za akumulaciju i protok kapitala, ekonomsku moć, neravnopravnu distribuciju sirovina ili politiku identiteta nas ponukava da odlučimo da li da popravljamo mašineriju koja nas je dovela do ove apokalipse ili da izgradimo neku novu.

I zaista, s jedne strane imamo jedinstvenu priliku da promijenimo narativ o samospoznaji, o povezanosti, o važnosti nauke i znanja, suradnje i solidarnosti bez obzira na regionalne, historijske i političke okolnosti. Vraćamo se na ono ako ne neutralno onda otvoreno ljudsko biće koje se sada može organizovati na drugačiji način, otvoriti druga vrata, započeti novi narativ, naučiti na svojim i tuđim greškama da bi izgradili stabilniju budućnosti na ovoj planeti i sa ovom planetom.

Kad gledamo vijesti ovih dana vidimo koliko vjerskih poglavara apeluje među svojim poklonicima da se drže rezultata naučnih istraživanja, a koliko medicinskih radnika, političara i običnih građana koji gledaju u abis neizvjesnosti priziva spasenje za sebe i svoje najbliže, možemo se ponadati da je moguće premostiti raskol između raznih učenja, ideologija i identiteta. Ovo jeste jedinstven momenat. Sociolozi koriste termin liminalnost za taj heterološki prostor koji se ukaže u toku prelaska između jednog stanja u neko drugo, period u kojem se novi identitet nije potpuno iskristalisao ali koji označava kategorični prekid sa onim starim. U kur’anskom idiomu to se naziva barzakh, barijera koja razdvaja svjetove i identitete. Jednom kad uđete u taj prostor nema povratka. Sufijska misao, koja je fundamentalno humanistička koliko i teistička, je ovaj pojam barzakha razradila kao epistemološki i kreativni međuprostor, ili tjesnac, gdje se nove spoznaje javljaju na osnovu starih iskustava, gdje se počinjene greške ne mogu popraviti ili negirati ali se na njih ne vraća, i gdje pomak nije odlazak ka nečem potpuno novom nego povratak, kroz kreativnu misao i djelo, nečemu što se već nalazi u nama i što je suštinski bolje. Znači, mi nismo u svojoj srži neutralni kako moderna sekularna misao nalaže. U ovoj sakralnoj koncepciji, koja potiče iz svih svetih pisama zastupljenih na našem prostoru, mi smo u svojoj srži najbolji što možemo biti, ali smo to zaboravili. Možda ta sufijska kultura sjećanja, po kojoj mi nismo grešni nego zaboravni, pruža odgovor za ovu globalnu krizu, jer nam nalaže da se sjetimo sebe i povratimo intelektualni i duhovni potencijal koji iskonski leži, zaboravljen, u nama samim.

Nedavno se u Bosnu i Hercegovinu vratio pisac Semezdin Mehmedinović koji vam je u razgovoru na društvenim mrežama rekao da je vrijeme da se i vi vratite. Razmišljate li o povratku u BiH? 

Semezdina sam uvijek cijenila kao izuzetnog književnika, a sada i po hrabrosti koju je smogao kad je odlučio da se vrati. Mislim da i mnogi u dijaspori to potajno priželjkuju za sebe. U mom slučaju, dosad sam se opirala na način na koji to sumira jedan drugi književnik i prijatelj BiH, Rabih Alamedine, koji kaže “domovina je tamo gdje pripadam ali se ne uklapam, a ovdje je gdje se uklapam ali ne pripadam”. Malo je u pitanju psihološka prepreka, ali i dosta pragmatična, ali će se jednog dana u skoroj budućnosti, nadam se, i ta prepreka ukloniti, pa ću sa Semezdinom uz kafu prizivati i druge prijatelje i kolege da naprave isti korak.

Amila Ramović i Amer Bahtijar
Autor 9.4.2020. u 16:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija