Amila Ramović: Ljudi koji se danas suprotstavljaju fašizmu su heroji koji nam osvjetljavaju put u mračnom vremenu

Amer Bahtijar
Autor 20.12.2019. u 09:40

Izdvajamo

  • Jer umjetnost tu nije da nas zabavi niti da generiše profit, to je posao estrade i kulture industrije koji nisu isto što i umjetnost. Umjetnost je tu da kreira jedan simbolički kapital koji mi onda preuzimamo u svoj identitet, nadam se da će shvatiti da je taj kapital zapravo najluksuznija roba.

Povezani članci

Amila Ramović: Ljudi koji se danas suprotstavljaju fašizmu su heroji koji nam osvjetljavaju put u mračnom vremenu

Foto: Vanja Ćerimagić

Umjetnici i radnici u polju umjetnosti ne bi sebi trebali dozvoliti da se bave dekorisanjem društva u kojem se dešava Holokaust ili Srebrenica. Naprotiv, umjetnost služi za to da ljude osnaži, poveća im senzibilitet, kako kritički tako i empatijski, i unaprijedi njihovu sposobnost da kreiraju i ostvare nove vizije stvarnosti.

Amila Ramović doktorirala je 2015. godine u oblasti muzikologije, s fokusom na tretmanu zvuka u savremenim umjetničkim praksama (mentor akademik Nikša Gligo). 2007. godine izabrana je u zvanje višeg asistenta, a 2015. godine docenta na Odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje aspekte savremene muzike i analizu muzičkog djela.

Od 2016. godine izabrana je za docenticu na predmetu „Muzika“ na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Od 1997. je članica, a od 2017. predsjednica Muzikološkog društva FBiH. Od 2019. članica je International Musicological Society.

2000. godine priključila se projektu Ars Aevi za Muzej savremene umjetnosti Sarajevu. 2001. godine postala je koordinatorica programa, a od 2005. do 2017. godine bila je izvršna direktorica Fondacije Ars Aevi.

Zajedno sa Damirom Uzunovićem i Aleksandrom Hemonom suosnivačica je i članica prve direkcije Internacionalnog festivala književnosti Bookstan: No East, No West.

Nedavno je dobila prestižno priznanje Honorary Fellow of the Plymouth College of Art, koje se tradicionalno dodjeljuje za doprinos razvoju savremene umjetnosti i obrazovanja u umjetnosti, u 2019. godini.

Sa profesoricom Ramović razgovarali smo o nagradi, opsadi Sarajeva, kulturi sjećanja, obrazovanju  i suvremenoj umjetnosti.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Profesorice Ramović, nedavno ste dobili veliko međunarodno priznanje Honorary Fellow of the Plymouth College of Art koje je najznačajniji oblik javnog priznanja koji Plymouth College of Art može ponuditi. Jeste li pomislili da se vaša dvadesetogodišnja borba da Sarajevo bude umjetnički centar a ne provincija ipak isplatila?

Plymouth College of Art je jedna revolucionarna institucija. Prošle godine je ovo priznanje dobio Sir Nicholas Serota, dugogodišnji direktor Muzeja Tate u Londonu, a danas direktor Arts Council of Britain, i tada je izjavio da je Plymouth College of Art najznačajnija institucija za obrazovanje u polju umjetnosti u Velikoj Britaniji, upravo zbog svoje jedinstvene koncepcije. Plymouth je siromašni lučki grad, opterećen krizom, koju je izazvalo povlačenje vojne industrije, i izolacijom, budući da se nalazi na samom obalnom jugu Engleske. U situaciji koja podsjeća na onu koju mi danas imamo u Zenici, oni su odlučili da kao temeljni sloj obrazovanja ponude umjetničke i kreativne vještine, od tradicionalnih poput grafike ili oblikovanja stakla, do 3D dizajna i dizajna videoigara. Njihova je ideja da su kreativne vještine, koje se razvijaju kroz umjetnost, od najvećeg razvojnog značaja za društvo. One nas osposobljavaju za opstanak u svijetu čije zahtjeve još uvijek ne možemo ni zamisliti, baš kao što ne možemo zamisliti koja će nam to praktična znanja koja mi danas steknemo obrazovanjem biti od koristi za, recimo, deset godina. Ono što će nam biti neophodno u predstojećem vremenu promjena nesumnjivo su sposobnost orijentacije, mašte i, zapravo, empatije koja nas čini sposobnim da se povežemo sa sredinom u kojoj živimo i da prepoznamo njene probleme i potrebe. U posljednjim godinama College je svoj obrazovni program prvo proširio na srednju školu, a sada i na posljednja četiri razreda osnovne škole, kako bi mladi što ranije mogli postati dijelom obrazovnog sistema u kojem su predmeti posvećeni razvijanju kreativnosti i senzibiliteta tretirani kao prioritetni.

Moja saradnja s Andrewom Brewertonom, dekanom ove ustanove, započela je prije nekoliko godina kada sam bila pozvana da održim uvodno predavanje na konferenciji koja se zvala Art is… u muzeju Tate Modern u Londonu. Tada smo prepoznali da su pozicije o transformacijskoj ulozi umjetnosti u društvu koje njegova institucija zastupa vrlo bliske onome o čemu sam ja govorila, a to se potvrdilo i prošle godine kada smo oboje bili pozvani da budemo dijelom internacionalnog think-tanka koji je pozvan da ponudi modele za načine na koje bi nekadašnji muzej, a danas čuvena berlinska kunsthalle, Martin Gropius Bau trebala da ostvari suvislu interakciju sa sredinom u kojoj djeluje i s ljudima kojima treba da bude na korist. U oba slučaja smo, iz različitih koncepcija i iskustava, govorili o vezama između estetskog i etičkog i o načinima i neophodnosti da se ti pojmovi istovremeno propituju, i bili oduševljeni komplementarnošću naših posve različitih iskustava.

Zbog svega toga posebno je zadovoljstvo dobiti ovakvo priznanje od ljudi koje neizmjerno cijenite i u kojima prepoznajete ostvarenje srodnih vizija, onakvih koje mi ovdje u Bosni i Hercegovini još uvijek nismo uspjeli ostvariti.

Profesorica ste na Muzičkoj akademiji i Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, koliko je ovo priznanje vama potvrda da postoje obrazovne institucije koje su svjetski relevantne i zadovoljavaju najveće kriterije?  

Moram reći da naravno da sve što radimo pripada zajednici i da mi je posebno zadovoljstvo što ja svoj rad dijelim sa zajednicom kolega i studenata Univerziteta u Sarajevu, na Muzičkoj akademiji, a zatim i na Akademiji scenskih umjetnosti. Sve što radimo dešava se u interakciji s našim okruženjem, i to tom okruženju i pripada.

No moram da kažem i to da je sistem rada Plymouth College of Art koncepcijski temeljno drugačiji od naših, jer oni djeluju kao ustanova koja je subverzivna i kritička spram obrazovnog sistema u umjetnosti kakav pronalazimo u vodećim institucijama u Velikoj Britaniji koje su, kao i naše, dosta rigidno organizirane. Mislim da je sličan osnovni problem i našeg obrazovnog sistema, a to mislim kad je UNSA u pitanju, taj da je on usmjeren ka odgajanju nekakvih „srednjih“, „prosječnih“ studenata, takvih koji treba da površno okrznu razne vrste znanja i vještina (iako mi znamo da je prosječan student mitska ličnost, jer niko nije prosječan, svako je zapravo drugačiji i poseban na svoj način). Ja ne znam da li to funkcioniše dobro na studijama ekonomije, na primjer, ali na akademijama ovaj sistem je najnepovoljniji za izuzetne. Sistem je visoko birokratiziran i tvrd i ne može se prilagoditi studentima koji su atipični. A istina je da u istoriji umjetnosti zapravo poznajemo samo one koji su bili izuzetni, neposlušni, drugačiji, i zbog toga neshvaćeni, one koji su imali slabu sposobnost da se sistemu prilagode. Na kraju, čitava istorija umjetnosti je historija kršenja naučenih pravila. Akademije bi stoga trebale imati više zakonskog prostora za individualizaciju programa za studente, kako bi pronašli prave modele rada s mladim ljudima i pomogli im da svako od njih nađe individualni izraz, koji je suprotan čak i od najboljeg mogućeg unificiranog.

Kada kritički govorimo o našim obrazovnim institucijama često zaboravimo da kod nas imamo ljude koji su svjetski relevantni u svojim oblastima, od profesora Nerzuka Ćurka, profesora Vahidina Preljevića, profesora Ivana Šarčevića, na akademiji predavanja drže Danis Tanović, Dino Mustafić, Damir Šagolj i još desetine izvrsnih stručnjaka.

Upravo u kontinuitetu ovoga što sam ranije rekla, vjerujem da je za studente umjetničkih akademija, a o njima govorim jer tu imam iskustvo, najznačajnije da u individualnim kontaktima s profesorima, formalnim i neformalnim mentorima, pronađu osnaženje za svoj vlastiti stvaralački i istraživački rad. Budući da mi geografski i ekonomski nemamo pristupa dešavanjima koja su standard za svjetske scene u oblasti umjetnosti, od neprocjenjivog je značaja da naši uspješni intelektualci budu dio ovog obrazovnog procesa, da vrhunski umjetnici, posebno oni s internacionalnim iskustvom, učestvuju u obrazovanju mladih, zato što oni mogu prepoznati mjesto velikog talenta u globalnim okvirima i takvog studenta na pravi način usmjeriti. Odličan primjer za to su Danis Tanović i Damir Šagolj, koji sa svojim znanjem i umjetničkim iskustvom imaju snažan utjecaj na razvoj bh. umjetničke scene – možemo biti samo sretni što ćemo moći da svjedočimo dugoročnim ishodima njihovog rada sa studentima, naravno, pod uslovom da im mi taj rad dozvolimo.

Koliko nam je potrebna reforma obrazovanja koja će omogućiti da studentima novinarstva o istom govore Senad Avdić, Senad Pećanin, Ozren Kebo… studentima iz drugih oblasti najbolji u istim oblastima?

Neizmjerno, i to je uistinu jako važno pitanje. Zanimljivo je to pitanje “referenci”. Svugdje u svijetu se za neko radno mjesto traži takva-i-takva diploma „or equivalent“, takva i takva proizvedena djela ili slična ostvarenja, „or equivalent“, pod pretpostavkom da će kompetentna stručna komisija biti u stanju da procijeni da li je neko dovoljno stručan i koristan da bi radio sa studentima i za to dobio adekvatno zvanje, čak i ako su mu reference takve kakve se nisu mogle predvidjeti konkursom. Kad su u pitanju umjetničke akademije, Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo izgleda kao da ga je napisao ili neko zlonamjeran spram vrhunskih internacionalnih umjetnika ili neko toliko neuk da ne razumije temeljne stvari posla kojim nastoji da upravlja. U tom smislu je ponižavajuće da jedan takav manjkav propis na krovnom nivou reguliše ono što mi svi radimo i pri tome diskvalifikuje najbolje među nama. Nadam se da će zakon koji je u pripremi konačno ispraviti navedene propuste.

Od 2005. do 2017. godine bili ste izvršna direktorica Fondacije Ars Aevi, kakva je pozicija suvremene umjetnosti u BiH i kada možemo očekivati da dobijemo zgradu Muzeja suvremene umjetnosti?

Godine provedene u Projektu Ars Aevi su me naučile da se sve što se desi u razvoju savremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini desi ne zbog, nego unatoč odnosa vlasti. Gledajući unatrag, čini mi se da smo sve što smo napravili to uspjeli jer se u sistemu pojavila neka greška i jer je nekome promakla prilika da nas na tom putu zaustavi, a mi smo stalno gurali naprijed, neselektivno, na sve strane, s namjerom da budemo spremi da djelujemo gdje god da sistem popusti. Žao mi je da se još uvijek borimo da, čak i u Sarajevu koje je još najbolje stalo s ulaganjima u kulturni životom BiH, obrazložimo značaj umjetnosti kao najviših civilizacijskih vrijednosti koje svijet poznaje.

Ista je stvar i s bosanskohercegovačkom umjetničkom scenom. Osim malog broja njih vezanih za par institucija poput pozorišta, umjetnici u BiH su praktično osuđeni na to da se umjetnošću bave kao hobijem, a da im posao, i produktivno radno vrijeme, bude negdje drugdje. Iako historijski sva društva, pa i naše, vole da se kite ostvarenjima umjetnika kao vlastitih najviših dometa, danas za umjetnike i umjetnost ovo društvo ne radi ništa. Na primjer, Braco Dimitrijević je najvažniji bosanskohercegovački umjetnik svih vremena bez premca, njegov rad se danas istovremeno može naći u stalnim postavkama Centra Pompidou u Parizu, Tate Modern u Londonu i MoMA u Njujorku, i to je standardni kriterij priznatosti koji na svjetskom planu otvara sva vrata. Ili tu je najmlađa od naših uspješnih umjetnica, Selma Selman koja je upravo završila svoje učešće na Venecijanskom bijenalu i magistrirala u Njujorku. Naravno da za njih oboje treba stvoriti uslove da ovdje što više rade, i da svojim radom mijenjaju istinu o našoj sredini. I naravno da se to ne dešava.

Oni koji su u poziciji da kreiraju kulturne politike i donesu odluke o finansiranju, što doslovno znači o realizaciji umjetničkih projekata, uglavnom ne razumiju transformacijsku i kritičku ulogu koju umjetnost u društvu ima. Jer umjetnost tu nije da nas zabavi niti da generiše profit, to je posao estrade i kulture industrije koji nisu isto što i umjetnost. Umjetnost je tu da kreira jedan simbolički kapital koji mi onda preuzimamo u svoj identitet, nadam se da će shvatiti da je taj kapital zapravo najluksuznija roba.

Zajedno sa Damirom Uzunovićem i Aleksandrom Hemonom pokrenuli ste Internacionalni festival književnosti Bookstan koji je čini mi se vrlo brzo postao jedan od brendova grada. Pokazuje li uspjeh Bookstana da Sarajevo ima književnu publiku?

Posebno sam sretna što sam na Damirov poziv mogla biti dijelom rađanja Bookstana i što smo skupa sa Sašom, kao prvim kuratorom festivala, kreirali njegovu viziju koja se na momente i nama činila preambicioznom i nerealnom. Ali eto, odlučiti smo da budemo „realni, tražimo nemoguće“ (podsjetio nas je prije par dana profesor Bosto na tu parolu), i bili smo upravu! Mislim da je snaga Bookstana u njegovoj temeljnoj ideji, koju je upravo Saša Hemon artikulisao sloganom „No East, No West“, koja nas je vodila ka propitivanju artificijelnosti većine podjela, od našeg iskustva do iskustva drugih i jednakosti u različitosti u humanističkoj platformi koju nudi književnosti. Jako je bilo važno ovo govoriti iz pozicije Sarajeva, njegove empatijske tradicije i stravičnog iskustva koje svjedoči o tome kako je moguće, i koliko je malo potrebno, da se ta ravnoteža poremeti. S ushićenjem zbog prepoznavanja jednih u drugima, tim Bookstana, desetine učesnika i stotine, možda hiljade pripadnika publike, kreirali su jednu zajednicu. Zato u slučaju Bookstana i ne mislim da se tu radi samo o književnosti, nego i o viziji, smislenosti i etosu zajedništva.

Aleksandar Hemon je jedna od najvećih književnih zvijezda u Americi, Saša Stanišić je jedna od najvećih zvijezda evropske književnosti, koliko je to važno za našu književnost, umjetnost i koliko može biti podsticaj za sve naše umjetnike?

I Hemon i Stanišić su realno i deklarativno Saša iz Bosne, i to govori o jednom izuzetnom kvalitetu naše književne scene – ona je obilježena vrhunskim autorima, ali i autorima koji svojim imigrantskim iskustvom proširuju određenje bosanskohercegovačkog identiteta kroz jednu kosmopolitsku dimenziju. Napokon, koliko god ga konzervativne struje željele svesti na Hasanaginicu, saz i baklavu, značenje bosanskohercegovačkog definiše i dva miliona onih koji čine našu dijasporu. Ovaj interkulturni kvalitet, na kraju, i odgovara načinu na koji o njemu govorimo kroz historiju, samo iz jedne sasvim savremene pozicije.

Ono što se ovdje pokazuje posebno znakovitim je vrijednost internacionalne perspektive za našu umjetnost, kako u smislu njene intelektualne relevantnosti, tako i njene praktične vidljivosti. Zbog toga je osnaženje mehanizama koji našim umjetnicima mogu otvoriti ovaj pogled toliko važno. Imati fondove za putovanja na festivale, konferencije, za edukacije, ali i fondove kojima se stimuliše internacionalizacija naše lokalne scene. Posebno je značajno da se u ovim procesima pomiješaju mreže naših domaćih i internacionalno pozicioniranih autora. Saša Hemon je aktivno prisutan uz Bookstan i susreće se s mladim piscima koliko god ga zovu i još nam dovodi svoje prijatelje kao što su John Freeman, David Mitchell, Mona Eltahawy, a nadamo se da će i Stanišić konačno biti s nama ove godine na Bookstanu. Vrijeme je, očekujemo ga već tri godine.

Preživjeli ste pakao opsade Sarajeva, koliko vas nervira kad se pokuša relativizirati taj period u smislu “svi smo krivi”?

Pa i ne baš – nemam utisak da se ti glasovi puno čuju, niti da ih neko ozbiljan sluša, a objektivno ni da imaju da saopšte nešto što će ostati za istoriju. Vjerujem da smo mi koji smo preživjeli opsadu Sarajeva na jednom nivou privilegovani, a ni ne usuđujem se da nas poredim s onima koji su preživjeli, ili tek koji nisu preživjeli Srebrenicu ili Prijedor, na primjer. Privilegovani zato što je bila ipak čast biti dijelom jedne zajednice koja je u situaciji najtežeg iskušenja bila nepotkupljivo vođena visoko moralnim načelima.

Zato kad danas čujem takve komentare od onih koji su bili s druge strane ili onih koji se u svom konformizmu nisu mogli opredijeliti koji bi stranu zauzeli, stičem utisak da se oni na nekom nivou ipak sami sebe stide. I onda se u pravilu taj stid, kao kod nekih naših bivših sugrađana, postupno pretvara u jednu grotesknu agresiju. To smo više puta vidjeli i u svijetu umjetnosti koji pratim – pretpostavljam da, ako ste posvećen umjetnik, vjerujete u velike ideje, imate veliki senzibilitet, nije ugodno spoznati da sitni ovozemaljski šićar zapravo nije bio vrijedan da prokockate suvlasništvo nad nečim što je svijet ocijenio veličanstvenim.

Ali, iskreno, ako govorimo o onome što se dešava u okruženju, u sredinama i zajednicama koje baštine naslijeđe fašizma 90-ih, mnogo su mi važniji oni mnogi pojedinci koji tamo imaju hrabrost i snagu da moral i zdrav razum stave ispred blagodeti konformizma, i spremni su i na žrtve koje taj stav iziskuje. Danas su to heroji koji nam osvjetljavaju put u jednom dosta mračnom vremenu.

Mogu li se ovdašnja društva, mislim na BiH, Srbiju i Hrvatsku, suočiti sa prošlošću ili to izgleda kao nešto nemoguće kada vidimo da se negiraju opsade Sarajeva, Mostara, genocid u Srebrenici?

Pitanje šta će biti od sveg ovog akumuliranog iskustva postaje goruće sada kada biološki jedan po jedan nestaju svjedoci. Vjerujem da će budućim generacijama biti lakše da to naprave jer im intenzitet doživljenog nije narušio sposobnost da čuju drugog i da prihvate na razmatranje ponuđene argumente. Ali ono što će oni napraviti i s kojim će argumentima raspolagati zavisit će uveliko od toga što im mi iza sebe ostavimo. Pored dokumenata i kulturne memorije mislim da će u ovom procesu od krucijalnog značaja biti lični mehanizmi za kritičku i empatijsku spoznaju svakog od onih od kojih očekujemo novi stav, i naše bi društvo trebalo da prepozna kao prioritet potrebu da kroz obrazovne sisteme te alate gradi. Naravno da je ovaj posao sizifovski jer je nepravedno naslijeđe rata svud oko nas, i da su počinjeni zločini realno nagrađeni, počev od činjenice da je etnički očišćena teritorija RS-a dodijeljena kao nagrada onima koji su na njoj zločine činili, ili da država Hrvatska svojim institucijama snažno stoji iza politika i ostvarenja onih koji su činili najstrašnije zločine u Hercegovini, ili, evo na kraju, najrecentniji udarac je ova nagrada Handkeu. Ali ima kod Borgesa ta rečenica kad njegov lik kaže da se zaputio da traži taj grad (besmrtnih), iako je sumnjao da on postoji. Tako i kod nas, mi jednostavno moramo odlučno krenuti u projekt borbe za istinu i sjećanje, koja će omogućiti drugačiju budućnost za nove generacije, iako znamo da je njen ishod potpuno neizvjestan.

U opkoljenom Sarajevu također su se dešavali zločini. Koliko je bitno da se čim prije napravi spomenik ubijenim na Kazanima?

Apsolutno podržavam tu inicijativu zato što ideali za koje su ginuli branioci Sarajeva ne smiju biti ni jednom mrljom uprljani. Plemenita je bila odbrana Sarajeva, nisu se njome branili samo ljudski životi, nego i jedan sistem vrijednosti u kojem su ti životi imali smisao. Kao zajednica smo tada vodili računa da naš odgovor na mržnju mora biti drugačiji, jer smo osjećali da smo mi i oni na brdima nešto sasvim drugo. Sjećam se s kolikom su se pažnjom, baš u inat, čuvale pravoslavne crkve, čak i kad je Pravoslavna crkva u pravilu bila na strani onih koji su nas ubijali. Baš zato je važno da ovu veliku ideju i veliko nasljedstvo ne prokockamo, i naravno, da odamo naše poštovanje, ako već nismo mogli pružiti zaštitu, žrtvama onih koji su zapravo bili na suprotnoj strani, čak iako su nominalno bili na istoj.

Prema današnjem Sarajevu svi smo s pravom kritični, ali koliko vam smetaju laži koje iznose pojedinci o Sarajevu koje skoro pa liči na Kabul, gdje ne možete popiti pivo, koje je neko mračno mjesto u srcu Evrope?

Naravno da su to gluposti, i nerado to i komentiram. Ali ne mislim ni da je od neke posebne koristi kritikovati one koji stvarnost takvom vide, ili barem tako o njoj govore. Unatoč tome, ne trebamo ni negirati činjenicu da u Sarajevu možemo uočiti jednu snažno prisutnu islamsku religijsku kulturu, koju nose i mladi i stari, koji je biraju kao stil života i koji prema njoj oblikuju dijelove javnog ili virtuelnog prostora. To mi samo po sebi naravno ne smeta, jer ulazi u domen nekakvih normalnih demokratskih prava.

Ono što meni smeta je činjenica da su tome u proteklim decenijama značajno doprinijeli nosioci vlasti i desno orijentiranih politika, koji su ulaganje u konzervativno i religijski obojeno društvo prepoznali kao jedan od mehanizama njihove političke dominacije u budućnosti, i to su radili nauštrb ulaganja u razvoj obrazovanja, kulture, infrastrukture. I ono što mi još posebno smeta je da mnogi kojima to smeta, a tu mislim na naše lijeve, nominalno sekularne, političke snage, ništa nisu uradili da s jednakim uvjerenjem kreiraju identifikacijske modele za nekakve drugačije kulturne identitete za Bosnu i Hercegovinu u 21. stoljeću. I kad su za to imali poluge vlasti, nisu strateški ulagali u, na primjer, razvoj umjetnosti i institucija kao hramova kozmopolitizma i kulturnih integracija. Ponekad mi se čini stoga da kritike koje navodite i nisu sasvim besmislene, je religijska kultura u Sarajevu mnogo snažnija od sekularne, i to zato jer se u nju strateški ulaže, dok se ova druga pred našim očima raspada.

Je li Parada ponosa poslala najbolji odgovor svojim mrziteljima ali i čitavom svijetu da je ipak najslobodniji grad u ovom dijelu svijeta? Jesu li bake, dede, djevojčice koje su mahale sa balkona učesnicima parade uradili više za Sarajevo i BiH nego sva naša diplomatija?

Pride je bio jedan od najljepših dana u mome životu. Iskreno, nakon što smo pretrpjeli takav strašan napad u ratu, upravo po modelu diskriminacije po nekakvom parametru koju su nam odredili drugi, nepodnošljivo mi je da kao sredina nismo konačno razvili refleks da nepogrešivo prepoznamo i odbacimo diskriminaciju i zaštitimo onoga kome je zaštita potrebna. Sretna sam što je Povorka ponosa bila prilika da se ujedinimo u branjenju prava na ljudske slobode naših sugrađana i da osjetimo da će ti isti ljudi sutra takvu zaštitu pružiti i kada i nama ona zatreba, a to je suština života u zajednici.

Prof. dr. Fra Drago Bojić je nedavno napisao da je zadnji Macronov intervju za Economist “poziv na teror”. Koliko su ovakve izjave Makrona najave nove desničarske i ksenofobne Evrope? Ima li Evropa dovoljno vjere u svoje ideale i vrijednosti da se odupre svome uništenju kroz uništenje vlastitih vrijednosti?

Sramotna je Macronova izjava, baš kao što je bila sramotna Mitterrandova politika prema Bosni i Hercegovini u godinama agresije. Nadam se da je razlog ovakvog govora ono manje od dva zla, podilaženje populizmu, a ne pokretanje jedne otvoreno islamofobne politike na čije ozbiljne posljedice tako precizno ukazuje profesor Bojić. Ali mislim da ne trebamo zaboraviti i to da je Evropa uvijek imala nekoliko lica, i to istovremeno. Uostalom, mi smo donedavno uglavnom gledali u lice Angele Merkel i osjećali poštovanje i zahvalnost.

Danas su stvari dosta crne, i ovih dana pomišljam na to šta bi se desilo da su u Drugom svjetskom ratu SAD i Velika Britanija politički bile tamo gdje su sad, gdje bi u svemu tome bila, ili ostala, Francuska, i gdje bi sad bio cijeli zapadni svijet. Ali ako na tren zamislim potpuno desnu buduću Evropu, takvu kojom caruju tipovi poput Johnsona, Salvinija ili Orbana, mozak mi se odmah „zaledi“ i ne mogu da mislim u tom pravcu više ni truna dalje. Moram da vjerujem da će multikulturni duh populacije od 740 miliona stanovnika Evrope učiniti da do toga nikada ne dođe.

Jesu li umjetnici dovoljno kritični prema društvenim procesima? I zašto je tako mali broj umjetnika koji govore glasno?

Teško je generalizovati bilo šta, a pogotovu umjetnike koji su sušta suprotnost ikakvom homogenom entitetu. Ali, prihvatam da je veoma važno da se pitamo o tome kakva je umjetnost danas potrebna, ili neophodna. U nedavnom razgovoru s Bracom Dimitrijevićem o mjestu umjetnosti u svijetu u kojem živimo, on je izrekao da u današnjem svijetu sva umjetnost mora da biti angažovana. I tu se slažem s njim. Pri tome naravno ne mislim na nekakvo pojednostavljeno tumačenje umjetnosti kao propagande, nego na razumijevanje umjetnosti kao društvenog diskursa u kojem je veoma značajno da umjetnik posjeduje osviješten i odgovoran odnos prema onome što radi i prema društvu u kojem to radi. Umjetnici i radnici u polju umjetnosti ne bi sebi trebali dozvoliti da se bave dekorisanjem društva u kojem se dešava Holokaust ili Srebrenica. Naprotiv, umjetnost služi za to da ljude osnaži, poveća im senzibilitet, kako kritički tako i empatijski, i unaprijedi njihovu sposobnost da kreiraju i ostvare nove vizije stvarnosti.

O ovome sam danas danas govorila i na poziv Instituta za savremenu muziku INSAM, o potrebi da se kontekst, posebno recentnog ratnog naslijeđa, sagleda kao realni okvir u kojem umjetnost na ovom prostoru nastaje, da mi prema njemu možemo žmiriti, ali da odbijanje opservacije nikad nije bio put da se dođe do snažnih umjetničkih iskaza. Umjetnost, da bi imala snagu, mora tu snagu da crpi iz nečega, a nema ništa snažnije i kompleksnije od istine.

Ponekad mislim da je razlog zbog kojeg je naša umjetnička scena nedovoljno glasna i radikalna upravo stvaranje kompromisa koji dolaze od lošeg ekonomskog statusa umjetnika. Oni su potpuno marginalizirani i dovedeni na rub egzistencije. Čuveni britanski ljevičar Tony Benn je jednom rekao da je princip osiromašivanja ljudi dobro poznata politička strategija: očajni i zabrinuti ljudi postaju pasivni, a ovaj se efekt posebno reflektuje u kulturi, jer samo kulturno emancipovan, obrazovan i samopouzdan narod može biti sposoban da razumno dovodi u pitanje servirane vrijednosti i suprotstavi se nametnutim obrascima mišljenja i djelovanja. Osiromašivanje kulture kao strategija može se prepoznati i u recentnim odlukama Federalnog parlamenta, ali i činjenici da je BiH sa izdvajanjima od 0,4% budžeta za kulturu daleko ispod evropske prakse.

Ljudi masovno odlaze iz BiH, odlaze obrazovani i neobrazovani, oni koji moraju i oni koji ne moraju. Vi možete predavati i živjeti gdje želite u svijetu, ostajete li u Sarajevu i kakav nam plan treba da zaustavimo masovno iseljavanje koje podsjeća na seobu naroda?

Ja ostajem tu gdje jesam, ali razumijem i sve one koji žele da odu. Snagu da se borimo sa životom crpimo iz vjere da će sutra biti bolje, a u Bosni je sve teže vjerovati da će se stvari promijeniti. Našim životima upravljaju političari koji uspijevaju da dobiju izbore a da ne ponude nikakvu viziju za budućnost, ni petogodišnji plan, a kamoli pedesetogodišnji, da se provuku s obećanjima koja ne idu dalje od prvog sljedećeg mjeseca, a narod je istreniran da bude zadovoljan što je još jednom, i ovog mjeseca, biološki opstao. Vjerujem da bi za mlade nekakva naznaka da je promjena moguća bio već dovoljan razlog da svoje energije odluče ipak ulagati u Bosnu, ali oni kao da ne razumiju da su oni ti koji tu promjenu moraju da zahtijevaju i da joj ne prihvataju alternativu.

S druge strane, možda to i ne vidimo, ali mislim da se u Sarajevu promjena već desila – svjedoci smo jedne vlade koja je proteklim godinama pokazala da je moguće da imamo vlast zasnovanu kompetencijama, poštenju, radinosti i sa kosmopolitskom vizijom koja nas pozicionira unutar evropskog prostora. Vjerujem da će glasači toga biti svjesni na narednim izborima, čak i ako rad ovih ljudi bude na takav ciničan način prekinut. Dakle, polako, mišjim koracima ako je tako jedino moguće, ali svakako nemamo gdje drugo nego naprijed.

Amer Bahtijar
Autor 20.12.2019. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija