Dennis Gratz: Nova etika kulture sjećanja

Dennis Gratz
Autor 11.9.2019. u 09:16

Dennis Gratz: Nova etika kulture sjećanja

Foto: Oslobođenje

Bosni i Hercegovini je neophodna nova etika kulture sjećanja. Baš kao što je istorija Holocausta postala suštinski sastavni dio političke kulture moderne Njemačke, upravo zbog potpunog otvaranja društva ka mogućnosti suočavanja s prošlošću (tek su neke nove generacije krajem 70-ih i 80-ih počele postavljati ono vrlo lično, suštinsko pitanje „Šta si ti, tata, radio u ratu?“

Piše: Dennis Gratz

Nekada krajem 2018. godine u kina širom svijeta je došao novi film Petera Jacksona, višestruko nagrađenog oskarovca, možda najpoznatijeg po grandioznoj ekranizaciji trilogije „Gospodari prstenova“ J.R.R. Tolkiena. Radi se o dokumentarcu realiziranom uz svesrdnu pomoć Imperial War Muzeja iz Londona, koji je na raspolaganje stavio stotine i stotine sati autentičnog video i audio materijala, snimljenog za vrijeme Prvog svjetskog rata (1914.-1918.). Jackson je materijal pregledao, proučio i selektirao, i uz revolucionarnu primjenu tehnološkog postupka naknadnog kolorisanja i ubacivanja glasova u stvarno snimljene dijaloge, povike i izjave ratnih učesnika, strahovitost događaja sa početka prošlog vijeka prikazao uživo, tj. kao reportažu koja se čini kao da je snimljena negdje danas, u Siriji, Ukrajini ili Jemenu. Radi se o 99 minuta nevjerovatno intenzivnog suočavanja sa prošlošću, gdje svaka detonacija vibrira kroz oker crijepove koji padaju sa ruševina, a buka i grmljavina hiljada granata miješa se sa mrmljanjem i komešanjem iznurenih spodoba iz rovova dok kašikaju svoje supe i žvaču kore užeglih hljebova, ili uzdasima i vriscima ranjenika i onih koji će uskoro umrijeti, zatrti blatom i kaljužom sjeverne Francuske. Posljednje što će još, u bunilu, čuti – i mi s njima, 100 godina poslije, zakovani za fotelje IMAX kompleksa – biće šištanje senf gasa i piska miliona pacova. „They Shall Not Grow Old“ je naziv ovog masteralnog filmskog uratka, i čini se da je Peter Jackson, posvećujući film svome djedu koji se od 1910. do 1919. borio u 2. pješadijskoj regimenti South Wales Borderers, uspio u jedan umjetnički izraz objediniti sudbinu i ishod jedne epohe kao pouku i poruku novim naraštajima, najavu i upozorenje: Sve se opet može desiti, jer se jednom desilo. Upravo tako funkcionira sjećanje: kao orijentir kroz sadašnjost, učinkovit jedino kroz emocionalnu identifikaciju s prošlošću.

Kultura sjećanja je pojam koji se, 24 godine nakon rata u Bosni i Hercegovini, provlači kao crvena nit kroz proces suočavanja i savladavanja prošlosti. Nove generacije koje su rođene poslije krvavih dešavanja iz devedesetih sjećanje na rat u međuvremenu destiliraju iz dokumentovane i rafinirane istorije, uglavnom u okviru školskog obrazovanja, i u nešto manjem obimu kroz medijsku eksploataciju i estradizaciju istorijskih događaja, ispoljenu komemoracijama, polaganjima cvijeća i pokojim sporadičnim, manje ili više naučnim simpozijem. Iskustvo takve istorije je nacionalno subjektivizirano, gotovo dosljedno politički tipizirano, i na taj način izolirano od empatije i bilo kakve emotivne slojevitosti. Oko prošlosti Bosne i Hercegovine 2019. godine orbitiraju najmanje tri verzije istorije, tri objašnjenja i ustanovljenosti, bez konsenzusa oko toga šta je zajedničko. Saglasnost postoji samo oko onoga što je različito, kontradiktorno, arhetipski suprotstavljeno i sukobljeno.

Christoph Cornelißen kulturu sjećanja definira kao „općenitost nespecifično naučnog korištenja istorije u javnosti“. Upravo ovakav, najširi mogući pristup, otvara mogućnost razvijanja kulture sjećanja kao krovnog pojma svih mogućih oblika svjesnog memorisanja istorijskih događaja, ličnosti i procesa. Na nama je, kao nositeljima ove kulture (pojedinci, socijalne grupe, nacije), da pažljivim arhiviranjem i dokumentovanjem tragova jedne epohe (kao što je to, recimo, sjajno uradio Jasminko Halilović sa Muzejem ratnog djetinjstva u Sarajevu) prošlost učinimo i emotivno dostupnom i na taj način novim naraštajima obezbjedimo makar potencijalnu mogućnost „proživljavanja“ istorije.

Naši svjedoci prošlosti umiru. Umrla je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja „Majke srebrenice“ u julu 2018. godine. Iste godine je preminuo i Dragoljub Jovanović, posljednji svjedok stradanja nevinih žrtava Šumarica, u Kragujevcu 1941. godine, zajedno s Arkadijem Waispapirom, posljednjim preživjelim iz nacističkog logora Sobibor. Koju godinu prije je ovaj svijet napustio i Samuel Willenberg, posljednji svjedok Treblinke. Ono što je ostalo iza njih ne može se uporediti s onim što je otišlo s njima. O Holocaustu znamo sve, pa je svejedno njihov gubitak kao svjedoka jednog vremena neprocjenjiv. Takva je socijalna uslovljenost sjećanja; istorija živi kroz individualna iskustva jednog kolektiva.

Bosni i Hercegovini je neophodna nova etika kulture sjećanja. Baš kao što je istorija Holocausta postala suštinski sastavni dio političke kulture moderne Njemačke, upravo zbog potpunog otvaranja društva ka mogućnosti suočavanja s prošlošću (tek su neke nove generacije krajem 70-ih i 80-ih počele postavljati ono vrlo lično, suštinsko pitanje „Šta si ti, tata, radio u ratu?“, do tada se poricalo ili šutilo, možda i gore nego kod nas), tako i mi u našoj zemlji prikupljenu i od javnosti sklonjenu istorijsku građu moramo učiniti dostupnom svima, jer to je možda jedini način putem kojeg će buduće generacije eventualno imati priliku da pored simboličnih i derivativnih oblika obrade istorije prožive i dožive, makar i virtualno, onaj diskurzivni – kako je to bilo i šta se to desilo njima, na Korićanskim stijenama, u Omarskoj, Vozući, Heliodromu ili Grabovici… i šta to znači nama?

Mnoge države EU su u međuvremenu uvrstile 27. januar, dan oslobođenja koncentracionog logora Auschwitz, kao službeni dan sjećanja na žrtve Holocausta. Ova i druge inicijative europeizacije sjećanja se u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini čine nemogućima, mada se 11. juli diljem svijeta sve češće i prigodnije obilježava kao dan komemoracije žrtvama genocida u Srebrenici. I pored toga, poricanje ovog i drugih zločina u BiH, uz dosljedno ukazivanje da se zločini nad vlastitim narodom ili etnijom jednako konsekventno poriču i omalovažavaju od druga dva naroda (kao da je to validan argument), je ultima ratio nacionalpolitičkih programa putem kojih se, između ostalog, jamči opstanak vlastitog. Ovu matricu fragmentacije i trivijalizacije istorije nemoguće je zaustaviti, ukoliko se u vrlo skorom periodu – odmah – ne počne sa novim pristupom njegovanja prošlosti, u nadi da će neke nove, možda još nerođene generacije prikupljenu istorijsku građu iskusiti u drugom kontekstu. Jer, da se istorija ne bi ponovila, nije je dovoljno samo znati; ona se mora proživljavati. Istorija i iskustvo oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji reflektuje se i u jednom pismu oca koji gine na liniji, upućenom svome nerođenom djetetu. Naučiti  prepoznati to, cjeniti to, je prava vrijednost takvog novog pristupa.

Tako se, recimo, vrata sarajevskog Instituta za istraživanje ratnih zločina moraju otvoriti ne samo nauci, nego svakome ko želi uzeti uvid u sasvim privatne, lične zapise i bilješke žrtava i preživjelih, njihove lične stvari, odjevne predmete i druge potrepštine rasterećene primjedbe banalnosti, kao što obilascima muzeja i galerija širom svijeta nehotice uzimamo uvid u tragove življene prošlosti. Istovremeno je naša obaveza da sve te oblike autentičnog svjedočenja o određenim događajima, bez obzira na format, sačuvamo od potencijalnog uništenja (možda zato i nije bila sasvim pogrešna odluka Haškog tribunala da svoju arhivsku građu, sve zapise i svjedočenja, za sada ipak čuva u inostranstvu, a ne u Bosni i Hercegovini, gdje ta građa pripada). Jer svako ljudsko biće je potencijalni svjedok vremena. Svi mi živimo i svjedočimo istoriju, pa i onu koja je prošla, koja se desila prije nas. Ovo proživljavanje, to primarno iskustvo mora postati osnovni motiv njegovanja prošlosti. „Sjećanja su moćni proizvodi onoga što smo sačuvali iz prošlosti, u šta vjerujemo u sadašnjosti i što očekujemo od budućnosti“, piše američki neuropsiholog Daniel L. Schacter. Jedino ćemo na ovaj način, njegovanjem ove, nove etike kulture sjećanja (kao etičke obaveze preživjelih i onih koji su obavezi preživjele saslušati, njihova svjedočenja sačuvati za nove naraštaje) eventualno pobijediti naš strah od nestanka i izgubljenosti.

Peter Jackson je prikazima anonimnih mladića, svaki od njih predstavnik cijele jedne epohe, uspostavio autentičnu socijalnu interakciju s milionima ljudi iste životne dobi, 100 godina kasnije. Svi mi koji smo pogledali Jacksonov dokumentarac, podijelili smo, na određeni način, iskustvo onih koji već odavno više nisu među nama. Na taj način taj dio istorije svijeta opstaje i ostaje, kao generacijsko sjećanje kroz decenije i vijekove, neukaljano ignorisanjem, poricanjem, omalovažavanjem i trivijaliziranjem. Tako se svi mi, koji smo uvijek više od nas samih pojedinačno, spašavamo od strašne nemani zaborava.

Dennis Gratz
Autor 11.9.2019. u 09:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija