Dragan Markovina: Milanović je zadao strahoviti udarac pristojnijem dijelu Hrvatske

Dragan Markovina
Autor 25.8.2016. u 17:30

Dragan Markovina: Milanović je zadao strahoviti udarac pristojnijem dijelu Hrvatske

Čak i kad zanemarimo moralni aspekt čitave priče, jasno je kako se na taj način ne može voditi iskrena i suvisla vanjska politika, posebno ne, čineći nešto iz obijesti, kao što je u razgovoru naznačeno.

Piše: Dragan Markovina- Telegram

Nakon što je tajno snimljen razgovor između Zorana Milanovića i dijela braniteljskih udruga prezentiran široj javnosti, prouzrokovao je skandal širih razmjera, i to na svim mogućim razinama. Razlog zbog čega je to ispalo tako nalazi se u tri ključna i duboko problematična momenta vezana uz taj razgovor.

Prvi se odnosi na Milanovićevu potrebu da u sklopu predizborne kampanje primi na razgovor ljude koji su maratonskim nelegalnim prosvjedom, čiji je ključni motiv bio rušenje SDP-ove vlasti i koji je odaslao čitav niz problematičnih poruka i poteza, poput plinskih boca i nasilja na Markovu trgu, pokušali paralizirati državu i njom de facto upravljati bez izbornog legitimiteta.

Imajući sve to u vidu, a posebno višemjesečnu psihičku torturu koju je, zahvaljujući tom prosvjedu, tadašnji ministar branitelja Predrag Matić prošao i o kojoj je u više navrata govorio, Milanović naprosto nije trebao organizirati ovaj razgovor.

Navodimo to iz razloga što je ključna poruka koja se na ovaj način šalje, ta da se takvo ponašanje isplati. Pridodamo li svemu tome i drugu poruku koja ovaj sastanak šalje, a ta je da je više od dvadeset godina po njegovom okončanju rat i dalje jedna od dominantnih tema te da se ovim potiče daljnja subnorizacija Hrvatske, u kojoj ratni veterani predstavljaju relevantan politički faktor, kontekst sastanka postaje dodatno problematičan.

Druga razina problema je naravno sam sadržaj sastanka, točnije, Milanovićeve izjave i retorika koju je tijekom njega koristio.

Umjesto da položaj Hrvatske, njezino članstvo u Europskoj Uniji i stanovitu bolju ekonomsku situaciju u odnosu na ostale zemlje bivše Jugoslavije, bez Slovenije, razumije kao poziciju s koje može pomoći čitavoj regiji da nadiđe nagomilane probleme i ostvari maksimalan rast na svim poljima, cijeneći susjede kao sebi ravne i kao društva s kojima dijelimo slične probleme, Milanović se prema njima retorički odnosi kao prema manje vrijednima, tretirajući ih s visoka.

Čak i kad zanemarimo moralni aspekt čitave priče, jasno je kako se na taj način ne može voditi iskrena i suvisla vanjska politika, posebno ne, čineći nešto iz obijesti, kao što je u razgovoru naznačeno. Jednako problematičan dio sadržaja odnosi se na potpuno relativiziranje ustaškog pozdrava i pokrivanje sudskom odlukom, kao da to nije prije svega političko i moralno pitanje. Imajući u vidu takav stav, ne treba čuditi ni njegov prijedlog da Medved, čovjek koji je ustaškog teroristu i ubojicu, a riječ je o Miru Barešiću, nedavno nazvao pretečom hrvatskih branitelja, ostane ministar branitelja.

Treći problematičan aspekt čitave priče je onaj za kojeg Milanović ne snosi nikakvu odgovornost. Radi se naravno o tajnom snimanju i o puštanju te snimke u javnost. Tko god da je to napravio, poduzeo je duboko nemoralan čin, neovisno o motivima koji su iza toga stajali.

No, kada čitavu priču sublimiramo i pokušamo ponuditi jednu opću ocjenu sadržaja ovog sastanka, suočit ćemo se s poražavajućim osjećajem nemoći. Umjesto da nakon potpunog debakla hadezeove i mostove vlasti na odlasku i njezine ostrašćene ideološke revolucije, kao društvo dobijemo alternativu na ljevici, točnije suštu suprotnost vlasti koja se raspala, mi se suočavamo s praktično istim političkim sadržajem koji ovog puta dolazi s druge strane političkog spektra.

Ovdje čak nije ni bitno radi li se o nečemu što je trebalo poslužiti za pasivizaciju braniteljske scene ili čak savezništvo s njom ili o istinskom uvjerenju.

Tvrdimo to iz razloga što bi temeljna načela bilo kakve lijeve pa i narodnjačke politike morala biti u razumijevanju i iskrenoj prijateljskoj suradnji sa susjedima, u prosvjećivanju društva i njegovom odmicanju od ratne retorike, u uvažavaju minimuma civilizacijskih standarda o tome da ustaškom pozdravu nikako nije mjesto u javnosti, neovisno o bilo kakvim sudskim odlukama i da slijedom toga u dosljednoj antifašističkoj politici izvršne funkcije ne mogu imati oni koji slave ustaške atentatore.

Imajući sve to u vidu, neovisno o dugoročnim političkim posljedicama činjenice da je ovaj razgovor dospio u javnost, jasno je kako je pristojnijem dijelu javnosti zadan strahoviti udarac kojeg nije očekivao.

Dragan Markovina
Autor 25.8.2016. u 17:30