Drago Bojić: Aleksandar Svetosavski i Milorad Mirotočivi

 Drago  Bojić
Autor 14.10.2019. u 08:25

Drago Bojić: Aleksandar Svetosavski i Milorad Mirotočivi

Foto: Blic

Kad Srpska pravoslavna crkva najvećim počastima nagrađuje Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, ona time sakralizira njihove politike, povijesna i sadašnja zla koja se uz te politike vežu, i tako čini veliku nepravdu prema drugim narodima, a vlastiti narod onemogućuje da se oslobodi povijesnih mitova i velikosrpskog balasta.

Piše: Drago Bojić

Kad tamjan izađe iz crkve, počinje zaudarati. Ova rečenica najbolje opisuje proslavu osamstote godišnjice osamostaljenja (autokefalnosti) Srpske pravoslavne crkve. Na svečanoj priredbi povodom velikog jubileja, podijeljena su i odlikovanja, pa je tako srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić dobio Orden Svetog Save prvog stepena, dakle, najviše priznanje Srpske pravoslavne crkve kojim se odlikuju duhovna i svjetovna lica za posebne zasluge za crkvu na duhovnom, obrazovnom i humanitarnom polju. Isti taj orden odlukom Svetog arhijerejskog sinoda dobio je i patrijarh Irinej, što znači da je patrijarh odlikovao samog sebe što uopće nije rijedak slučaj s poglavarima u crkvama i vjerskim zajednicama na ovim prostorima koji se vode logikom – kad ti nitko drugi ne da orden, dadneš ga samom sebi. Nagrađen je i Milorad Dodik Ordenom Svetog Simeona Mirotočivog, s popratnim patrijarhovim objašnjenjima da Milorad Dodik „diše srpskim duhom, da je deo srpskog naroda, da je Republika Srpska jedna vera i jedan narod i da će Republike Srpske biti dok je Milorada Dodika.“ Nemamo ništa protiv da se Irinejevo proročanstvo o trajanju Republike Srpske ispuni: iz patrijarhovih usta u Božje uši!

Na toj pseudoreligijskoj svečanosti, na kojoj su se trojica laureata takmičili u međusobnom dodvoravanju, bilo je i drugih poruka patrijarha Irineja, a za ovaj tekst izdvajamo jednu koja prikladno demonstrira njegovu nevjerodostojnost: „ono što se silom uzme, to se vrati, ali ono što se pokloni, to se nikada ne vrati!“ Patrijarh je pritom mislio na Kosovo, koje je, prema njegovom shvaćanju i dominantnom stavu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, oteto Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Jasno je da njegove riječi ne mogu stajati uz „slučaj Kosova“, naprotiv, nego upravo uz Republiku Srpsku koja je nastala na sili i nasilju, etničkim čišćenjima i genocidu,  koja je vojnom silom otela dio države kojoj pripada i postala, kako patrijarh precizno konstatira, „prostor jedne vere i jednog naroda“, gotovo u cijelosti očišćena od drugih. Slažemo se  s „njegovom svetosti“: ono što je silom oteto, treba vratiti.

Novija povijest Srpske pravoslavne crkve, povijest posljednjih nekoliko desetljeća za upravljanja dvojice patrijarha, Pavla i Irineja, sva je ozračena politiziranim i paganiziranim svetosavskim raspoloženjem, posve uronjena u povijesne mitove i laži, u koje se savršeno uklapaju Vučićeva plačuća autoviktimologija i Dodikova arogantna isključivost prema drugima. U tom smislu, patrijarh Irinej se ne razlikuje od svoga prethodnika patrijarha Pavla (vodio Srpsku pravoslavnu crkvu od 1990. do 2009. godine), moralnog autoriteta u srpskom narodu, kojeg se nekritički obožava, navodno zbog njegove jednostavnosti i pobožnosti, iako je podržavao velikosrpsku ideologiju o čemu svjedoče njegove vlastite riječi od kojih ćemo neke ovdje i citirati.

Patrijarh Pavle nije često nastupao niti je puno govorio u javnosti, ali je javno izrekao svoje stavove o onome što je u crkvenom i političkom smislu relevantno, pa je tako u kolovozu 1991. godine u Pismu lordu Karingtonu pisao „da Srbi ne mogu da žive s Hrvatima ni u kakvoj državi, ni u kakvoj Hrvatskoj“. Nekoliko godina kasnije, u opskurnoj knjižici Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere (1998.), patrijarh Pavle, između ostalog, tvrdi da „biti Srbin znači obavezno biti pravoslavac, jer Srbin ne može biti ateista i Srbin nekršten ne biva.“ Izjašnjavao se Pavle i o Kosovu, primjerice u Poruci Pravoslavlju 15. marta 2007.: „Kosovo je drugo ime za najviša načela, za istinu i pravdu, za poredak i pravo, a Kosovski zavet nam je primenjeni Novi Zavet. Zato je pitanje Kosova i Metohije neodvojivo od pitanja Srbije i sudbine srpskog naroda.“ Ratove koje je vodio Milošević, patrijarh Pavle je smatrao „nametnutima i odbrambenima i zato pravednima“, a ostat će upamćen i po blagoslivljanju ratnih zločinaca Karadžića i Mladića, ignoriranju genocida u Srebrenici i po mnogim drugim nehumanim, nekršćanskim i neetičkim stavovima, primjerice onima koji diskriminiraju i difamiraju žene. Takozvani pobožni i skromni ljudi, harizmatici, molibozi i pokornici, koji se tobože ne žele miješati u politiku, u pravilu su uvijek uz političku vlast, podržavaju najgore političke opcije i uglavnom su na strani nacionalizma, fundamentalizma i tradicionalizma.

Ovaj izlet u nedavnu prošlost i vrijeme patrijarha Pavla poduzeli smo zbog toga da pokažemo kako se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u međuvremenu ništa nije promijenilo. Štoviše, njegov nasljednik Irinej, za razliku od Pavla koji je bio manje medijski eksponiran, otvoreno i kad god mu se pruži prilika zastupa velikosrpsku ideologiju, srpski nacionalizam i političko svetosavlje, a najviše takve stavove voli „ispoljavati“ u Republici Srpskoj koju patrijarh smatra „Božjim djelom“. Zato je i proslava osamstote godišnjice samostalnosti Srpske pravoslavne crkve protekla upravo u takvom raspoloženju, pa je i logično da tri čovjeka koji smatraju da samo oni „legitimno“ predstavljaju srpski narod i srpsko pravoslavlje, budu odlikovani najvišim počastima, jer oni najviše zagovaraju svetosavsku političku religiju, stranu i svetom Savi, s političkim aspiracijama koje su u suprotnosti s evanđeljem i vjerom na koje se pozivaju.

Patrijarh Irinej i mnogi episkopi i sveštenici u Srpskoj pravoslavnoj crkvi izgubili su vjernički i duhovni kredibilitet, pa im je preostalo jedino da se bore za političku moć. Oni nisu u dijalogu ni samima sobom, ni s nekim pravoslavnim crkvama u susjedstvu, niti ih zanima ekumenizam niti međureligijski dijalog, pa se Srpska pravoslavna crkva sve više pretvara u samodostatni geto, u kojem se vode nemilosrdne borbe za crkvenu moć i politički utjecaj. Srpska pravoslavna crkva je i najveća barijera miru na Kosovu jer vrši pritisak na srpsku politiku kako do pomirenja između albanskog i srpskog naroda nikad ne bi došlo. Službenici Srpske pravoslavne crkve izjednačuju vjeru s politikom i vode se nekršćanskim načelom da se ne može biti vjernikom osim pod svojom vlašću i da se može opstati samo kao državna odnosno privilegirana crkva.

Bez autorefleksije i samokritičnosti Srpska pravoslavna crkva slijedi velikosrpsku politiku, onu politiku koja ne odustaje od Kosova pozivajući se na „povijesno pravo“ jer je nekada bilo jedna od srpskih zemalja, a istodobno u Bosni i Hercegovini prisvaja Republiku Srpsku prema „etničkom pravu“ koje je rezultat ratnog nasilja, uklanjanja i progona etnički drugih. Takvi stavovi nemaju apsolutno nikakve veze ni s vjerom ni s etikom, jer proizlaze iz barbarstva duhovne oligarhije koja se ne vodi evanđeljem Isusa iz Nazareta nego ovozemaljskim političkim interesima. Zato vođe srpskog naroda, uključujući i sadašnjeg Aleksandra Vučića, moraju provoditi takvu politiku, jer oni koji izdaju „kosovski zavet“ i političke aspiracije velikosrpske ideologije, mogu završiti na giljotini od ruke vlastitog naroda, što uopće nije rijedak slučaj u povijesti srpskog naroda.

Nisu svi episkopi podržali odluku Sinoda da se odlikuje Aleksandra Vučića, ali ne za to što bi bili protiv političkog svetosavlja i svetosavskog srpstva, nego zbog unutarnjih trvenja i zbog neslaganja, prema njihovom mišljenju, s nacionalno nesvjesnom politikom Aleksandra Vučića u odnosu prema Kosovu. Među onima koji su se javno suprotstavili odluci Sinoda je i mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije, poznat po svojim šovinističkim i nacionalističkim istupima, idejni pokretač i urednik mračnog zbornika radova „Jagnje Božije i zvijer iz bezdana“ (1996.), u kojem se teološkim argumentima opravdavaju srpski ratovi. „Jagnje Božije“ je, razumije se, srpski narod, a „zvijer iz bezdana“ je međunarodna zajednica i svi drugi, unutarnji i vanjski neprijatelji, koji navodno žele uništiti pravoslavlje i istinsku vjeru u Boga koja stanuje samo u duši srpskog naroda.

Politika koju danas vode Aleksandar Vučić i Milorad Dodik je politika koja se ne želi suočiti s prošlošću, koja ne odustaje od velikosrpskog narativa, ne priznaje genocid, zločine i etnička čišćenja. Ta politika je i danas najveći balast u odnosima balkanskih naroda i država. Kad Srpska pravoslavna crkva najvećim počastima nagrađuje Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, ona time sakralizira njihove politike, povijesna i sadašnja zla koja se uz te politike vežu, i tako čini veliku nepravdu prema drugim narodima, a vlastiti narod onemogućuje da se oslobodi povijesnih mitova i velikosrpskog balasta.

 Drago  Bojić
Autor 14.10.2019. u 08:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija