Edin Ramulić: Samo suočavanjem sa prošlošću našoj djeci ostavljamo bolji svijet

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Vučić nije predsjednik Srba u Hrvatskoj
• Zvonimir Nikolić: Čekanje boljeg
• Orijentalizam ponovo jaše
• Snježana Kordić: Ideja o svetom trojstvu jezika, nacije i države
• Marketinški abortus bošnjačke nacionalističke demagogije
• Dino Mustafić: Tri metra za život

Foto: Privatna arhiva Edin Ramulić

Edin Ramulić je aktivista za ljudska prava iz Prijedora. Nekadašnji je novinar i urednik tri izdanja knjige nestalih Ni krivi, ni dužni. Pružanje podrške svjedocima i žrtvama ratnih zločina te prikupljanje informacija o nestalim osobama je njegova stalna preokupacija. U svom radu nastoji doprinijeti procesima izgradnje kulture sjećanja i suočavanja s prošlošću. Trenutno je angažiran na uspostavi dokumentacijskog centra i arhiva o ratnim zločinima počinjenim u Prijedoru.

U razgovoru za Tacno.net govori o Danu bijelih traka, kulturi sjećanja, haškim presudama i kako praviti zajednički život nakon logora i genocida.

Ove se godine Dan bijelih traka održava u posebnim okolnostima zbog pandemije COVID-19. Je li Vam zbog toga bilo teže pripremiti ovogodišnji skup?

Protestna šetnja glavnom ulicom nam je važna jer je ona od početka bila centralni događaj u obilježavanju Dana bijelih traka. Imamo dozvolu za tek 50 učesnika ali najvažnije je da građane Prijedora i ove godine možemo podsjetiti i na bijele trake i na 102 ubijene djece. U Prijedoru se na poziv inicijative Jer me se tiče svakog 31. maja okupljao velik broj aktivista za ljudska prava iz drugih dijelova zemlje pa i susjednih država. To je podrazumijevalo osiguranje njihovog transporta i prihvata, koordinaciju sa većim brojem ljudi i organizacija. Te naše prijatelje ove godine nismo pozivali pa se nadamo da će ljudi iz Prijedora popuniti dopušten broj učesnika i naći načina da obilježe Dan bijelih traka i ako ne bude mjesta za njih u povorci. Vodićemo računa da svi učesnici poštuju mjere povodom pandemije virusa, držanje razmaka, maske i drugo.

Možete li našim čitaocima ispričati šta se dogodilo tih majskih dana 1992. u Prijedoru?

Nakon što je SDS sa svojim paravojnim jedinicama, uz podršku JNA, izvršio puč 30. aprila i preuzeo vlast od legalnih organa, početkom i sredinom maja se desilo niz incidenata u kojima je smrtno stradalo osmoro ljudi. Sistematski napadi počeli su 23. maja 1992. godine kada je po prvi put arsenal bivše JNA upotrijebljen protiv civilnog stanovništva. Napadnuto je selo Hambarine i osvojeno istog dana od strane snaga pod kontrolom SDS-a. Već sutradan je napadnut Kozarac gdje je bila najveća koncentracija muslimanskog stanovništva. U osam dana je SDS sa svojom vojskom i policijom u potpunosti preuzeo kontrolu na cijelom prostoru opštine. Razoružane su sve legalne policijske snage i samoorganizovane grupice koje su bile po okolnim naseljima sa većinskim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. Nakon očajničkog pokušaja otpora jedne takve grupice prethodnog dana, 31. maja 1992. godine je prestao svaki otpor i SDS je započeo sa sistematskim progonom koje je uključivalo masovna ubistva, logore, silovanja, pljačku i uništenje imovine, te deportacije stanovništva.

Tog 31. maja 1992. godine izdali su naredbu da ljudi označe svoje kuće i stanove kako bi vojska i policija odana SDS-u mogla da vrši progon. U prigradskim i gradskim naseljima gdje je stanovništvo bilo etnički više izmješano, tamo su tražili od nesrba da nose bijele trake ukoliko se kreću gradom. Tako označeni domovi i ljudi postajali su lak plijen. Nije zabilježen primjer da su pogriješili i nekim slučajem porušili kuću u vlasništvu Srba, tako da je to obilježavanje bilo veoma efikasno u progonu. Najveći broj zločina se desio u prva tri mjeseca, a do kraja rata je ukupno ubijeno 3176 civila i ratnih zarobljenika, a oko 53 hiljade ljudi je protjerano.

Na koji je način Haški tribunal, u svojim presudama, dao konačan sud o događajima u Prijedoru?

Zapravo ICTY još nije dao konačan sud. U toku je žalbeni proces protiv Ratka Mladića gdje se značajan dio optužnice odnosi na događaje u Prijedoru. Ali svakako da je već sada izvjesno da niko neće biti osuđen po tački genocida. Mnogo je faktora koji su doveli do toga. Od prerane smrti Sime Drljače i Milana Kovačevića, tadašnjih srpskih lidera u Prijedoru, koji nisu dočekali proces a bili su optuženi po tački genocida pa do toga da niko od Mladićevih nižih oficira, ranga komandanta brigade ili korpusa, nije procesuiran za događaje u Prijedoru. Momir Talić jedini je bio optužen a i on je umro, kao što je umro i Slobodan Milošević kojem je u međupresudi iz 2004. godine, kada se odlučivalo po njegovoj žalbi, sudsko vijeće ICTY-a, nedvosmisleno se izjasnilo da su zločini počinjeni u Prijedoru i nekim drugim opštinama dostigli razmjere genocida. Mnogo toga je i do naših institucija i vlasti na raznim nivoima, nikada nije načinjen službeni popis žrtava pa je ICTY u razmatranje uzeo samo one dokaze koje je Tužilaštvo prikupilo. U Hagu su za Prijedor podatke imali za manje od trećine ukupnih žrtava i to se na kraju pokazalo presudnim, barem kada je optužba za genocid u pitanju. Da ne pominjem odugovlačenje u traganju za nestalim osobama što je dovelo do toga da dokazi prikupljeni u Tomašici nisu uopšte mogli biti korišteni u predmetu protiv Radovana Karadžića a samo dio njih je upotrijebljen protiv Ratka Mladića. Ta grobnica je otkrivena 2004. godine a ekshumirana tek 2013. godine i niko nije prihvatio odgovornost što se sa dokazima zakasnilo. ICTY je ipak, kada je u pitanju Prijedor, utvrdio neoborive činjenice. Ispisao nam je istoriju i detaljno razjasnio brojne i zdravom razumu nezamislive zločine iz spektra zločina protiv čovječnosti.

Koliko domaći sudovi obraćaju pažnju na ratne zločine u Prijedoru?

Svi pravosudni kapaciteti u Bosni i Hercegovini, uključujući i državno i entitetsko pravosuđe, ne bi bili dovoljni da rasvijetle sve zločine u Prijedoru kada bi se bavili isključivo tom zajednicom. Utvrditi okolnosti za više od 3000 žrtava ratnih zločina zahtijevalo bi barem toliko procesa protiv odgovornih ljudi, ako računamo zapovjednu i odgovornost saučesništva, te na kraju i prikrivanja zločina. Prijedor jeste zajednica sa najviše pravosnažno osuđenih za ratne zločine, kada računamo i one visokopozicionirane poput najvišeg vojnog i civilnog rukovodstva Republike Srpske, onda taj broj prelazi 60. Nema u cijelom svijetu primjera da u jednoj tako maloj lokalnoj zajednici bude tolika koncentracija ratnih zločinaca. Većina njih je već odslužila te kazne, a samo jedan je odlučio da ne živi više u Prijedoru. Pored osuđenih i desetine drugih Prijedorčana su u nekoj fazi suđenja. Nama je posebno bilo važno kada je banjalučko Okružno tužilaštvo počelo pokretati procese, bili su efikasniji od Suda BiH ali je to u međuvremenu jenjavalo i sada više i nemamo tamo nove procese za Prijedor. Zastrašujuća je činjenica da se jedan od 12 presuđenih na Okružnom sudu Banja Luka još uvijek nalazi u bjekstvu. Draško Krndija se krije 14 godina i niko ga zapravo i ne traži. Sretali su ga ljudi na Kozari gdje se krije u krugu sela gdje je rođen. Bivšeg policajca sasvim sigurno neće njegove kolege hapsiti a drugi niko i ne pokušava.

Na ICTY je osuđeno ukupno 12 Prijedorčana ali su još 1998. godine sa javne liste optuženih skinuli 13 Prijedorčanih pod izgovorom revizije ranijih odluka, nisu ih oslobodili krivice nego su u odlukama predali ih nacionalnim sudovima. Ti raniji optuženici, a radilo se o mučiteljima i ubicama u logorima Omarska i Keraterm, nikada nisu procesuirani na Sudu BiH. Tužilaštvo BiH je za Prijedor uglavnom podizalo grupne optužnice, u predmetu Milunić i drugi je obuhvaćeno čak 13 optuženih. Takvi procesi se pretvaraju u maratonske i teško im se nazire kraj uz brojne prilike da odbrana obori proces i vrati ga u ponovni postupak. U zadnje vrijeme su se zaredale neke čudne i kontroverzne situacije, od bjekstva optuženih koji se brane sa slobode pa da nekoliko oslobađajućih presuda zbog nedostataka dokaza. Tužilac je skoro iste osobe optužio u dva navarata i u oba procesa sa oslobođeni zbog razumne sumnje u dokaze. To naravno otvara pitanja prije svega kompetentnosti tužilaca ali dio tereta ide i na one koji ne žele ili nerado idu da svjedoče. Ide se uglavnom linijom manjeg otpora pa se optužuju oni koji se već nalaze u zatvoru zbog presuđenog drugog zločina. Imamo tako mnogo primjera da su neki osuđeni dvostruko a neki i trostruko, dok ogromna većina drugih koji su činili zločine i dalje slobodno živi i nisu osjetili ni mrvu pravde. Tužioci su više posvećeni statistici a ne tome da optuže odgovorne za najteže zločine, one najsvirepije ubice i mučitelje. Pogoduje im i to što iz lokalne zajednice niko ne pravi pritisak. U Prijedoru više nema niti jedno relevantno udruženje koje okuplja žrtve i koje bi moglo reagovati u nekim skoro skandaloznim odlukama na sudovima. Nedavno su tako Darku Mrđi, u izdržavanje kazne uračunali i ono što je ranije bio kažnjen od strane ICTY za drugi zločin. Tako je dobio ukupno 20 godina za teški zločin a na slobodi će se naći za manje od tri godine. Znamo dobro koliko pritisak javnosti, udruženja žrtava, pa i političara znači. Da nije bilo tog pritiska teško da bi ikad bila podignuta optužnica protiv Atifa Dudakovića. Zbog tog izostanka pritiska prema nekim drugim oficirima sada imamo situaciju da su prijedorski komandanti Vladimir Arsić i Radmilo Zeljala slobodni ljudi bez optužnice a u njihovoj zoni odgovornosti je samo u Prijedoru bilo deset puta više civilnih žrtava nego što se na teret stavlja Dudakoviću. Dakle, nije sve ni do tužioca i oni su ljudi. Tamo gdje ne postoji pritisak javnosti tamo ima malo procesa. Mi smo u Prijedoru nekada pravili taj pritisak, zato i imamo najveći broj osuđenih, ali više tog pritiska nema, faktički ne postoji ni jedno udruženje koje ima kapacitete da prati suđenja i reaguje kada je to potrebno.

Kada ste odlučili da napravite Dan bijelih traka i jeste li, u vrijeme kada ste to započinjali, mogli misliti da će to postati svjetska priča?

Obilježavanje Dana bijelih traka je bila reakcija na policijsku zabranu komemoracije za 266 ubijenih žena i djevojčica u Prijedoru koja je bila najavljena za 23. maj 2012. godine. Pored toga lokalne vlasti su najavile da će bošnjačkim i hrvatskim udruženjima građana zabraniti sve komemoracije za civilne žrtve. Čak su održali i posebnu sjednicu lokalnog parlamenta gdje su usvojili niz diskriminirajućih odredbi usmjerenih protiv aktivista nevladinih organizacija. To nas je podsjetilo na označavanje i izdvajanje ljudi u Prijedoru koje smo imali 1992. godine. Brzo smo reagovali, dvojica Hodžića, Emir i Refik, i ja, osnovali smo grupu pod nazivom Stop Genocide Denial i u nju uvezali sve naše kontakte i prijatelje. Od početka smo radili na tome da to bude svjetska priča. Ne samo da smo tu kampanju već prve godine podigli na međunarodni nivo nego se te 2012. godine na Prijedor usmjerila međunarodna pažnja. UN-ov komitet za ljudska prava je izdvojio prijedorske zabrane i pritiske u svom izvještaju o stanju ljudskih prava u BiH a veoma rijetko se u takvim izvještajima pominju konkretni primjeri. Amnesty international je također napravio poseban izvještaj koji se bavio isključivo dešavanjima u Prijedoru. Grupa međunarodnih eksperata, možda i najveća imena na polju tranzicijske pravde, uputili su pismo gradonačelniku u Prijedoru i tako stali u našu zaštitu. Na sve strane smo dobijali podršku i tako bili sve uvjereniji da radimo bitnu stvar koja može pokrenuti sa mrtve tačke i razbiti već učahurene nacionalne pristupe u suočavanju sa ratnim naslijeđem. Kasnije se i nismo previše trudili da Dan bijelih traka bude svjetski, više smo se usmjerili da postavimo neke naše realne ciljeve u zajednicama poput Prijedora. I dočekali ostvarenje tih ciljeva.

Fascinantno je koliko ste uspjeli prijedorsku tragediju odvojiti od bilo kakvih dnevno političkih zloupotreba dajući joj time dignitet i čineći je svjetski bitnom.

Nismo u potpunosti. Još uvijek nam se dešava da Dan bijelih traka zloupotrebljavaju neke političke stranke ili organizacije koje pripadaju onim najekstremnijim nacionalističkim skupinama. Nedavno sam bio izložen jednoj takvoj verbalnoj kanonadi uvreda i prijetnji samo zbog toga što sam reagovao kada je vođa jedne takve skupine pozvao one koji su organizovali misu za Bleiburg da stave bijele trake. Bijele trake takvi ne trebaju stavljati, ni jedni ni drugi, takvi zapravo pripadaju onima koji s vremena na vrijeme na ovim prostorima tjeraju ljude da nose trake, nekad žute, nekad bijele.

U samom Prijedoru smo imali niz pokušaja da se nekakve grupacije povezane sa političkim strankama nametnu kao organizatori Dana bijelih traka. Sve ono što smo prije 20 godina pokrenuli kao komemorativni proces u Prijedoru polako su preuzele stranke i pretvorili sve te posjete logorima i drugim stratištima u predizborne skupove. Jedino što još nisu preuzeli jeste Dan bijelih traka. Odjednom je to postalo važnije nego sva druga obilježavanja vezana za rat, a ne bi postalo tako važno da oni svojim političkim intervencijama nisu rastjerali ljude sa drugih značajnih obilježavanja. Tako je u Omarskoj sa nekadašnjih 1600 posjetilaca taj broj opao na manje od 400, ili neki dan na komemoraciju u Trnopolju je došlo manje od deset ljudi a ograničenje je 50. Ja već godinama ne idem na komemoraciju u Keraterm iako su mi tamo ubijeni i nestali gotovo svi muški članovi porodice. Ne mogu da slušam tamo na tom mjestu agonije mojih najbližih trećerazredne političare, radije odem kada tamo nema nikoga. A sa nekoliko kolegica sam započeo komemorativni proces na tom mjestu i podigao spomen ploču.

Nažalost, pojavile su se i u dijaspori, među nekakvim bošnjačkim organizacijama određeni ljudi koji zloupotrebljavaju Dan bijelih traka i pretvaraju ga u oruđe podijela, mržnje i nacionalne netrpeljivosti. Teško je na to sve reagovati, gubiti vrijeme na sve te njihove ispade, pa oni onda imaju mnogo prostora, naročito među neukim svijetom. Njihova saopštenja koja daju ovih dana su potpuno neinformisana, oni još osuđuju vlasti što odbijaju inicijativu za spomenik, a mi taj proces skoro privodimo kraju i više niko zvanično sa pozicije vlasti nije protiv spomenika za ubijenu djecu.

Vaš  prijatelj Refik Hodžić je pisao o tome šta sve treba uraditi da bi ste potpuno dehumanizirali drugoga pa da biste mogli činiti takve monstruozne zločine kakvi su se dogodili u Prijedoru. Nastavlja li se ta dehumanizacija drugoga u našem društvu?

Monstruozni zločini nisu ni bili mogući bez prethodne dehumanizacije. Ta dehumanizacija je išla do te mjere da su ljude posmatrali kao gamad koju treba istrijebiti. Upravo je kod Prijedora u presudama ICTY upotrijebio tu riječ istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti. A ona najviše govori o toj dehumanizaciji. Ljudi trijebe vaške, žohare i druge parazite i gamad, a recimo isti ti zločinci koji bi ubili čovjeka ili dijete, smilovali bi se na zavezanu kravu i pustili je ili bi dali psu vode. Ono što nam se nije nikada desilo je ponovna humanizacija onih koji su bili dehumanizovani. Da se razumijemo, dehumanizacija je bila prisutna kod svih, i nesrbi su smatrali Srbe čudovištima, četnicima, dakle neljudima. Ali ta dehumanizacija kod Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru nije dovodila do progona, sadističkih mučenja i masovnog istrebljenja jer je moć da to provedu imala samo jedna strana. Nikada oni koji su se nakon progonstva vratili nisu prihvaćeni kao potpuno ravnopravni, tragovi dehumanizacije su ostali kroz desetine oblika diskriminacije. Ovaj spomenik za ubijenu djecu je najozbiljniji korak do sada da se ta dehumanizacija prevaziđe.

Koliko je važna kultura sjećanja za naše društvo? Je li to zaista pitanje biti ili ne biti? Hoćemo li potonuti u kulturu poricanja i ostati zaostalo plemensko društvo ili ćemo slijediti primjer Njemačke i postati zdravo, moderno društvo?

Ne možemo se mi nikako porediti sa Njemačkom, tamo jednostavno rat nije završen onako kako je kod nas. Za razliku od Njemačke, koja je bila poražena i proces denacifikacije su tamo vodile strane sile, ovdje svako selo, svaki grad ima svog pobjednika, pripada jednoj od tri pobjedničke strane. I svaka pobjednička strana je slobodna da kreira kulturu sjećanja po svom izboru. Osim ranijih intervencija u obrazovanju, ovdašnji međunarodni faktor nikada nije pridavao veliku pažnju kulturi sjećanja i kako se oblikuju nacionalni narativi. A ti narativi su tempirana bomba i prijetnja svim ljudima koji ovdje žive bez obzira čiji nacionalni narativ ih trenutno ugrožava. Ako dođe do krize slične onoj iz devedesetih teško da će ijedan logoraš preživjeti ili silovana žena, svako će težiti totalnom uništenju onih drugih. Naši sadašnji političari ne brinu mnogo zbog toga, oni će opet biti po svojim trezorima, sokolima ili švercovati ronhil. Mi ostali bi trebali biti zabrinuti. Ne radim ja ovo što radim zato što želim da tjeram inat sa nacionalistima, nego zato što bih htio ostaviti bolji Prijedor mom djetetu. A to ne može ako se nećeš obračunavati sa nacionalizmom na sve strane.

Do kuda se stiglo sa gradnjom spomenika ubijenoj djeci u Prijedoru i koji vam je plan za memorijalizaciju koncentracionih logora u Prijedoru i okolini?

Obavili smo razgovore sa svim relevantnim predstavnicima lokalne vlasti, kako izvršne tako i onima iz parlamenta i svi su se složili da spomenik bude podignut. Od gradonačelnika je došao prijedlog i da to možda bude zajednički spomenik za djecu ubijenu u Drugom svjetskom ratu i ovom zadnjem. Trenutno nas koči sporost administracije, čeka se stručno mišljenje o 7 ponuđenih lokacija a čim to dobijemo idemo u proceduru odabira lokacije i javnog poziva za idejno rješenje spomenika. Skupštinska većina se stalno mijenja, trenutno su u proceduri smjene trećeg predsjednika Skupštine grada u ovom mandatu a to mjesto pripada Bošnjacima. Zvuči nevjerovatno ali postupak usporava i taj Bošnjak, predsjednik Skupštine, koji već duže vrijeme izbjegava sazvati ranije dogovoreni sastanak, a on je pored političke funkcije predsjednik čak dva logoraška udruženja i još mu je brat jedno od 102 djece kojima želimo podići spomenik.

Ploču u logoru Keraterm postavio sam još 2003. godine i to je jedini spomenik podignut na mjestu bivšeg logora u cijeloj Republici Srpskoj. Od tada je bilo pokušaja da se i drugi logori obilježe ali bez uspjeha. Propuštene su brojne prilike, naročito kada se pregovaralo o prodaji rudnika Ljubija, tada su malobrojni bošnjački predstavnici u Narodnoj skupštni bili bitni ali u logoraškim udruženjima su propustili iskoristiti taj momenat i zatražiti memorijal u Omarskoj zauzvrat. Prošle godine je ovaj nesretni predsjednik Skupštine grada, koji nosi dva pečata logoraških udruženja sa sobom, ostavio nekakvu ploču, kao evo obilježili smo Omarsku. Ploče sutradan već nije bilo na tom mjestu. Prošle godine su mu predali i havarisani dio nekadašnjeg objekta koji je pripadao logoru Trnopolje, ali on se sada grčevito bori da ostane na funkciji, a taj dodijeljeni prostor stoji.

Udruženje “Kvart”, koje je nosilac priče o kulturi sjećanja u Prijedoru, je multietničko, mladi Srbi i Bošnjaci zajedno se sjećaju najsramotnijih dana u istoriji svoga grada. Koliko je bitna ta multietničnost ovog udruženja i daje li ona nadu čitavoj  BiH da je suočavanje sa prošlošću moguće?

Dominantno u Centru za mlade Kvart se okupljaju mladi ljudi koji dolaze iz srpskih porodica, takva je i struktura stanovništva. Njihovo djelovanje jeste nadnacionalno i oni odaju utisak multietničkog udruženja jer najčešće se zauzimaju za prava ugroženih manjinskih zajednica, među kojima su i Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru, bez obzira na tzv. konstitutivnost. Spomenik ubijenoj djeci Prijedora će zapravo biti naša druga velika pobjeda u Prijedoru, a prva je svakako pojava Centra za mlade Kvart. Oni su postojali i ranije ali tek od 2013. godine su ušli u ovu temu i kroz nekoliko godina ponijeli glavnu ulogu u suočavanju sa prošlošću u Prijedoru. Mada mi Branko možda to i zamjeri što ističem ali nije zanemarivo to da je on sin poginulog borca Vojske Republike Srpske a u ime inicijative Jer me se tiče on je službeno odgovorna osoba za ovogodišnje okupljanje povodom Dana bijelih traka. To su te male a velike pobjede koje vode ozdravljenju ovog društva. Ne možemo mi mnogo iz Prijedora uticati na druge sredine ali naš primjer bi se mogao primijeniti i drugdje gdje postoji dobra volja za ozdravljenjem.

Na kraju da Vas pitam – Šta trebaju znati svi koji će ove godine doći na obilježavanje Dana bijelih traka?

Da je vrijedilo sve ovo što smo činili svih ovih godina, naša zajednička borba je ostvarila niz pobjeda, nekada ih ne primjećujemo kao što je ponovno objavljivanje čitulja za 102 ubijene djece u Kozarskom vjesniku, intervencije u javnom prostoru kada smo na desetine vidljivih i manje vidljivih načina memorijalizirali ubijenu djecu u Prijedoru, pa ti veliki marševi koji su ujedno i najveća okupljanja u Prijedoru, pa na kraju potpuni preokret kod lokalne vlasti u Prijedoru koja se napokon složila da ubijena djeca dobiju spomenik, koji će ujedno biti i spomenik našoj zajedničkoj borbi za jednakost i pravo svih žrtava na sjećanje.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa  Fondacijom Friedrich Ebert