Gdje nestade Inzkov zakon?

Nerzuk Ćurak
Autor 18.4.2022. u 06:55

Izdvajamo

  • Velike sile su napravile politički sistem za Bosnu i Hercegovinu koji ni najnaprednija vještačka inteligencija ne može povezati i učiniti funkcionalnim, a traže da domaća nacionalistička politika otporna na svaku smislenu integraciju, poveže državu i tako izgubi poluge moći. Čekajući državni zakon koji će bez ikakvih političkih ustupaka (a jedino takav zakon ima smisla) sankcionirati poricanje genocida i masovnih zločina te veličanje ratnih zločinaca, a koji sumnjam da će biti moguć u narednih nekoliko decenija, valja se zapitati kakvu poruku šalje međunarodna zajednica, apstrahirajući Cvijanovićkino deranje Inzkovog zakona kao normalnu stvaralačku gestu revizionističke historije.

Povezani članci

Gdje nestade Inzkov zakon?

Foto: Dženet Dreković

Jedan od najvažnijih zakona za ugodniju, tolerantniju i bolju budućnost Bosne i Hercegovine i njenih građana nestao je s radara. A jesu li nestali oni pojedinci i one politike zbog kojih je Visoki predstavnik i nametnuo taj zakon? Zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, te zabrani veličanja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca

 Piše: Nerzuk Ćurak

Željka Cvijanović, predsjednica bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, u oktobru 2021. godine donijela je ukaz, objavljen u Službenom glasniku RS-a, kojim se Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina, baca u smeće. U pažljivo koordiniranoj akciji izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, u činu potpunog jedinstva te tri grane vlasti (što je ključna vrijednost totalitarnih i autokratskih režima) autoritet Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini ispražnjen je od sadržaja i odjednom je stilska figura “slučajnog prolaznika”, trajno rezervirana za Zlatka Lagumdžiju, munjevito prešla na Inzka, Schmidta i druge inokosne organe internacionalne uprave u dejtonskoj Bosni i Hercegovini. 

Nije bilo uočljivih disonantnih glasova u političkoj i instrumentaliziranoj medijskoj strukturi RS-a koji bi se suprotstavili barbarskoj, nekulturnoj i necivilizacijskoj negaciji masovnog ubistva naroda, svih naroda izloženih stravičnoj eksterminaciji tokom ubilačke ljudske historije. To je sa stanovišta univerzalne ljudskosti, institucionalni pad kojem se, nažalost, ne nazire kraj: “umjesto da priznaju odgovornost za pokolj, ultranacionalistički političari u RS i njihovi pomoćnici su u proteklih 26 godina negirali da ono što se dogodilo predstavlja genocid, i umjesto toga besramno izmišljaju alternativni i lažni scenarij”, rezolutno i bez kalkulacija, kaže generalni savjetnik i pomoćnik izvršnog potpredsjednika Svjetskog Jevrejskog Kongresa, Menachem Z. Rosensaft.

Progon genocida iz ljudske historije

Čemu ovo podsjećanje na negaciju Jednog zakona, pored seta drugih zakona i političkih deklaracija koje je usvojio Dodikov režim kao najavu destrukcije suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine? Pa zato što se uopće ne govori o onome o čemu se ne može šutjeti. Dok topla ruska duša, topla kao strast za okusom (tuđe) krvi, ravna Ukrajinu ognjem i mačem, dok raste strah da bi azijski despoti uz podršku evropskih autokrata mogli otpremiti liberalnu demokraciju u vječna lovišta, dok rat u istočnoj Evropi zaista određuje budućnost međunarodnog poretka, dok Evropska Unija, s odlučnošću manjom od Lihtenštajna, provocira budućnost Bosne i Hercegovine, koja je, uz svu naklonost Washingtona, Londona i autsajderskih političara iz nekih zemalja briselskog megaentiteta, stalno u pitanju, – prepustiti zaboravu stravičnu negaciju najtežih zločina, utiranje je puta trijumfu totalitarnih režima. 

Ti režimi ne priznaju masovna smaknuća naroda, i ako, u novoj dionici ljudske povijesti pobijede, genocid će biti prognan iz jezika ljudi: Jevreji, Rohinje, Ujguri, Jermeni, Bošnjaci, Indijanci, Srbi, Romi…, masovna smaknuća nesretnog svijeta prekrit će prašina diktatura.

Zato je važno upozoravati, zahtijevati, tražiti, moliti, razgovarati o šutnji koja je prekrila svijet nakon što je Banjaluka, snagom potpisa svoje predsjednice institucionalno zakoračila u kulturu negacije i poricanja, onu kulturu koja ohrabruje diktaturu. 

Za razliku od slobodnih društava u kojima se bez problema govori i može govoriti o društvenim manama, zatvorena, neslobodna, autokratska, totalitarna društva ne smiju ni zucnuti o svojim manama i tako propadaju, dok političke i “intelektualne” vođe tih društava svoju odanost zločincima i zločinačkim ideologijama raspoređuju na cijele narode, kukavički ustrajavajući na krivotvorenoj historiji u kojoj su ubice ubijeni, a ubijeni ubice.

Neću otpisati važnost nekih gesti međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, u ovo novo proukrajinsko vrijeme. Da nema tog vremena, da nema ukrajinske krvi kao najvažnije boje našeg vremena, ko zna da li bi uslijedili i ovi minimalni potezi međunarodne uprave u Bosni, potezi koji, poput suspenzije Dodikove lopovske namjere da od Jovana bez zemlje postane Jovan sa zemljom, (a sad adio Sarajevo, adio Bosno i Hercegovino) bude bar minimalnu nadu da neće doći do promjena granica na Balkanu, ako ne i nešto više. 

Mi se kao građani moramo suočiti sa neporecivom činjenicom našeg doba da Bosna nije važna nikako drugačije nego samo kao sigurnosni problem koji ne smije postati sigurnosni problem i da će zbog toga, ne dođe li do tektonskih poremećaja u evroazijskoj geopolitici, opstati na svjetskoj političkoj karti. Ali, izgradnje države ni iznutra ni izvana neće biti i to će potrajati.

Ko nas, bre, zavadi?

Ako su prethodne prognoze iole na dobrom tragu, Bosna i Hercegovina je dužna, uz podršku uspravnih ljudi kao što je pomenuti bard Svjetskog Jevrejskog Kongresa Rosensaft, zbog sebe  i zbog drugih, zbog univerzalne ljudskosti, zbog bolje strane ljudskih bića, ukazati na činjenicu da je prošlo više od pola godine kako je kultura poricanja masovnih ubistava naroda postala pravna norma u Republici Srpskoj, normativni iskaz političkog, sa institucionalnim uvjerenjem da nije bilo genocida u Srebrenici. Rosensaft je neumoljiv: “I ovdje, kao i u slučaju ustaša i Jasenovca, činjenice su dobro utvrđene, uprkos stalnim nastojanjima da se one iskrive ili čak potpuno negiraju. Samo dok u Hrvatskoj kampanji rehabilitacije ustaša postoji barem dio suptilnosti, poricanje genocida u Srebrenici postalo je pitanje ne samo nacionalizma, već i nacionalne politike”.

Može li se živjeti sa ovom kulturom poricanja a da ste upoznati s istinom? Naravno da se može, vidimo da se može, slutimo da kod arhitekata i sljedbenika zločinačkih ideologija vrije uvjerenje da će doći doba u kojemu će pitanje genocida i masovnih smaknuća naroda biti zastarjelo, passe, anahrono, a mitska misao radikalne neodgovornosti – ko nas, bre, zavadi? postati opće mjesto novog, vrlog svijeta. Stoga je moja hipoteza sljedeća: Iako je, zbog nefunkcionirajućeg institucionalnog dizajna dejtonske države, umještanje Visokog predstavnika međunarodne zajednice u dejtonsko političko tkivo bio razuman i nužan potez, a mnoge odluke ove jedinstvene institucije od egzistencijalne važnosti za Bosnu i Hercegovinu, država u obliku srca neće prodisati dok njen krvotok pumpa kultura poricanja ozvaničena zakonom srama. To što je potpisala Željka Cvijanović u vrijednosnom smislu je zakon srama i kolokvijalno ga treba tako zvati. 

Mogu donositelji odluka, i domaći i međunarodni, redati činjenice o ekonomskom rastu, izgradnji institucija, snažnom razvoju bankarskog sektora, čudesnim pokazateljima oporavka ekonomskog, zdravstvenog i drugih podsistema, mogu mlatiti praznu slamu o korupciji kojoj će se novim institucionalnim mehanizmima stati u kraj, može premijer Novalić u Agenciji za intelektualno vlasništvo zaštititi svoju grotesknu matematiku zejtina, sve to utiče na život, ali taj život sav je na lažnim temeljima. Ti lažni temelji ojačani su kada je predsjednica RS-a potpisala ukaz kojim negira zabranu poricanja genocida i drugih teških zločina. 

Da se razumijemo, sadržaj Inzkovog zakona ni na koji način nije apostrofirao samo jedan genocid (npr. u Srebrenici) nego genocid kao takav a on se tiče i Jasenovca i neprebolnih ubistava i srpskog naroda kao naroda izloženog stravičnoj opresiji tokom Drugog svjetskog rata. Pa zar nisu dovoljna relativiziranja, banaliziranja i negiranja jasenovačkog genocida u Tuđmanovoj i posttuđmanovskoj Hrvatskoj, pa da iole empatičan i odgovoran um, iole svjestan činjenice da ne živi sam na Zemlji, ne negira Inzkov zakon svjetlosti i zamijeni ga zakonom ljudskog srama, zakonom uznemirujuće monoetničke usamljenosti i prezira žrtava Drugog. Ne, skučena svijest odbija susret sa istinom, sa najprljavijom argumentacijom instrumentaliziranog nacionalističkog uma – da je Inzkov zakon protiv mira. (!?) To su govorili i govore čak i oni političari iz srpskih stranaka iz Republike Srpske koji nisu politički jastrebovi već su skloni toleranciji i nikako se ne slažu sa Dodikovim uvredljivim eskapadama prema svima, izuzev nekolicine autoriteta spram kojih je razvio naročiti vid planinarenja, tzv. rektalni alpinizam. Znamo da Dodikov boravak u Vučićevim i Putinovim pozadinskim perivojima neće promijeniti poricateljsku svijest o genocidu. Naprotiv, nastavit će se kroz medije, obrazovanje, sudstvo i politiku umnožavanje zakona srama. To se mora zaustaviti, jer ne vodi ničemu, osim transformaciji naše zajedničke agonije u trajno stanje međuetničkog nepovjerenja i ekonomskog siromaštva.

Kultura poricanja protiv kulture odgovornog sjećanja

Bosnu i Hercegovinu nužno je graditi na ekonomiji mira. A ekonomija mira podrazumijeva, ne imbecilnu konstrukciju – bitna je bilo koja ekonomija, ekonomija će sve pomiriti, nebitna je eksploatacija, nebitna je politička proizvodnja nepovjerenja, privreda će povezati Bosnu, i tako to, i tako te trice i kučine. Ništa pogrešnije od toga. Bitna je ekonomija koja producira kulturu života.  A ona podrazumijeva priznanje žrtve kao žrtve da bi prestala biti žrtva i da bi život u BiH zablistao u punini svoje pluralnosti. To nije moguće bez poništenja Zakona koji se ruga temeljnim vrijednostima čovječanstva, koji dehumanizaciju ljudi čini prihvatljivom, koji se ruga toj rečenici koja nas obavezuje – Nikada više. Ali, ko će ga poništiti i u čije ime bi bio poništen zakon srama? 

Prvo treba akceptirati da aktuelni Visoki predstavnik teško da će stati u odbranu zakona svog prethodnika, izuzev uobičajene birokratske odanosti prema nasljeđu institicije u kojoj prima plaću. Objektivno, to je ništa. Željki Cvijanović ne da neće faliti dlaka s glave, predsjednici entiteta genocid je davno svršeno vrijeme a njegova negacija podrazumijevajući čin patriotizma, bilo kroz murale, bilo kroz gusle, bilo kroz zakon. Iako je RS, de facto, ovim i drugim zakonima i odlukama, a kojima je napustila pravni poredak Bosne i Hercegovine, u reguliranom pravnom tumačenju postala teritorij izvan zakona, različiti predstavnici međunarodne zajednice, ovaj dugotrajni antisuverenitetski ispad ne kažnjavaju, već kao u nekoj crnoj komediji mole predstavnike Republike Srpske da se vrate u državni parlament, samo se vratite pa u Parlamentu Bosne i Hercegovine nastavite razvaljivati sopstvenu državu, to je nama iz međunarodne zajednice prihvatljivo. Mislite da karikiram? 

Velike sile su napravile politički sistem za Bosnu i Hercegovinu koji ni najnaprednija vještačka inteligencija ne može povezati i učiniti funkcionalnim, a traže da domaća nacionalistička politika otporna na svaku smislenu integraciju, poveže državu i tako izgubi poluge moći. Čekajući državni zakon koji će bez ikakvih političkih ustupaka (a jedino takav zakon ima smisla) sankcionirati poricanje genocida i masovnih zločina te veličanje ratnih zločinaca, a koji sumnjam da će biti moguć u narednih nekoliko decenija, valja se zapitati kakvu poruku šalje međunarodna zajednica, apstrahirajući Cvijanovićkino deranje Inzkovog zakona kao normalnu stvaralačku gestu revizionističke historije. 

Da li ovakvo višemjesečno i sramotno prihvatanje neprihvatljivog može značiti da evropskim političarima ništa ne znači mogući novi prodor neofašizma u našu evropsku kuću, da su, u najboljoj tradiciji postmoderne, na hastalu pravde izjednačeni genocid i njegovo negiranje? 

Pitanje za EU, SAD i druge članice Vijeća za implementaciju mira: da li se Vi slažete sa negacijom Inzkovog zakona od strane jedne relevantne politike u Bosni i Hercegovini, podržane u toj raboti od Srbije i Rusije? Da li mislite da je susret sa istinom u BiH i javna debata o najtežem pitanju uopće moguća bez Vašeg jasnog, ultimativnog očitovanja i podrške pažljivom otvaranju diskusije o genocidu i masovnom ubistvu naroda sa jasnom svrhom da se okonča kultura poricanja? To nije pitanje samo za Bosnu i Hercegovinu nego za Zapad kao takav i ako Zapad ustrajava na nečinjenju, pod egidom da katarza mora doći iznutra, postaje saučesnik nove, mračne budućnosti, nove negacije moralnog imperativa Nikada više.

Ne ciljaj svoga neprijatelja

Odnos prema masovnim zločinima ne može ostati samo unutrašnje političko pitanje, jer kao takvo ono će uvijek biti samo pitanje koje se organizovano ne rješava i nacionalistički politizira. Ono mora biti riješeno kao pravno pitanje na premisama Inzkovog zakona, da bi, kao takvo, omogućilo političku debatu koja vodi katarzi, empatiji i samilosti za žrtve drugog. To bi bila potpuno nova situacija koja zahtijeva očitovanje od političara sa jasnim ulogom: ko negira genocid i masovna ubistva naroda više se ne može baviti politikom, više ne može biti narodni poslanik. Jer narodni poslanik ne može biti neko ko negira genocid i masovna smaknuća nevinih ljudi. Bilo gdje u svijetu. To je suprotnost u samoj sebi, zar ne, narode! 

I zato procesuirajte i prihvatite riječi mudrog Menachema Rosensafta: “Želim da naglasim da nema ničeg lošeg u tome da se neko ponosi svojom zemljom ili da interese svoje zemlje i njenog stanovništva postavi kao prioritet. Problem počinje kada nacionalizam postane oružje protiv ‘drugog’. A ‘drugi’ može biti bilo koja rasna, etnička, vjerska, politička ili intelektualna manjina. Ili bilo koja grupa definisana određenom karakteristikom, uključujući rod ili seksualnu orijentaciju, koju samoproglašena većina odluči da cilja kao svog neprijatelja.” 

Šta je naravoučenije? Promaši čovječe! Promaši svog neprijatelja. Neka ne bude Tvoj neprijatelj. Ne unizuj ga zakonom srama. Otkaži poslušnost takvom zakonu. Budi promjena koju želiš vidjeti. Budi Gandhi.

Nerzuk Ćurak
Autor 18.4.2022. u 06:55