GLADNI ŠTRAJKAJU GLAĐU

Dino Mustafić
Autor 13.1.2020. u 09:28

Izdvajamo

  • Šta nam je 30 godina priče o “poduzetnicima” i tržištu donijelo, vidimo npr. prema podacima da Bosni i Hercegovini 500.000 građana ide na počinak bez večere, jer je ne mogu sebi priuštiti. Mi smo najsiromašnija zemlja u Evropi. Mi smo istovremeno i najkorumpiranija zemlja sa najvećim stepenom kriminala. U Bosni i Hercegovini građani i radnici su tri puta opljačkani. Prva pljačka bila je pretvorba društvene u državnu imovinu. Zatim su izmišljeni certifikati, to je druga pljačka. Oni koji su smislili certifikate, znali su da će ih građani, kada im zaprijeti siromaštvo, prodavati u bescjenje – i to se i desilo. Treća pljačka bila je privatizacija kojom su uništeni ekonomski giganti kao što su bili Energoinvest, Hidrogradnja, Unioninvest, Šipad, Kombinat Sodaso, Unis i druge velike firme. Sa 160.000 zaposlenih oni su ostvarivali godišnji prihod od 12,5 milijardi dolara. Danas, kada se saberu svi budžeti – i Federacije BiH, i njenih kantona, i Republike Srpske – nećemo dobiti tu cifru. Politička klasa, etnokapitalisti namjerno su i strateški uništili ex - yu privredne gigante.

Povezani članci

GLADNI ŠTRAJKAJU GLAĐU

Foto: šg

Moramo pokazati velikodušnost za poziciju radnika u Zenici, jer s druge strane imamo državu koja se ponaša na najokrutniji mogući način, znajući da ljude dovodi do izgladnjelosti i egzistencijalnog ponora. Kapitalističko društvo može jedino biti uhvaćeno u shizofrenu situaciju kada organiziramo solidarnost

Piše: Dino Mustafić

Dvadesetak radnika JKP Zenicatrans-prevoz putnika, u holu Autobuske stanice Zenica odlučili su se iz očaja za štrajk glađu, uz izričiti zahtjev da ih posjeti gradonačelnik Fuad Kasumović kojeg smatraju glavnim krivcem za nastalo stanje u proteklih godinu dana, jer između ostalog želi, po modelu javno-privatnog partnerstva, formirati novo gradsko javno prijevozničko preduzeće.

Radnici sumnjaju kako će privatni partner biti vlasnik javnog prijevoza iz Tuzle, kompanija Junuzović kopex, “od koje su kupili i devet polovnih autobusa koji troše po 60 litara goriva”. U međuvremenu usluge javnog prijevoza, po odluci Gradskog vijeća, vrše privatna preduzeća Babić Biss-tours iz Zenice i Prevoz putnika Zavidovići, ali ni autobusi tih prijevoznika zbog blokade štrajkača ne mogu ući na perone zeničke stanice. Radnici koji su se odlučili da štrajkaju glađu u više navrata su pozivali gradonačelnika Zenice da im se obrati, ali od njega nisu dobili nikakav odgovor. Sve nade ulažu u predstojeću sjednicu gradskog vijeća Zenica, kada bi se trebalo odlučivati o usvajanju budžeta i deblokadi  firme prema Poreskoj upravi. Radnici su u subotu zamrznuli štrajk glađu poslije obećanja pojedinih gradskih vijećnika, ali nastavljaju blokadu stanice do završetka sjednice Gradskog vijeća Zenice kada će znati hoće li budžetom biti planirana sredstva za pomoć ovom preduzeću.

Ovakvih situacija u kojem su se iznuđena politička rješenja slomila o kičmu radnika, nagledali smo se u tranziciji koja je potpuno ispraznila značenje radničke klase i prognala je iz društvene svijesti. Dok neki u potrazi za egzistencijom ili karijerom u najproduktivnijoj životnoj fazi odlaze iz BiH, ima i onih koji ne odustaju od borbe za bolji život u vlastitoj zemlji iako im godinama ne polazi za rukom pronaći i zadržati posao koji bi im pružao sigurnost kakvu su nekad imali njihovi roditelji, danas poniženi umirovljenici. Sve više Bosanaca, koje bi se moglo svrstati u radničku klasu, pripada kategoriji koja se širom svijeta prepoznaje pod pojmom – prekarijat. Karakteristike prekarijata su rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad te niska ili nikakva radna prava. U prekarijat spadaju sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji privremeno rade na projektima. Radnici generalno imaju niske, neredovne i nesigurne plaće jer im poslodavci dio prijavljuju i na njih plaćaju poreze i doprinose, a dio isplaćuju u gotovom. Tako izbjegavaju visoke poreze i doprinose koji iznose 70% neto plaće, ali radnici imaju niske penzijske osnove i netransparentan sistem plaća. Dostojanstvo radnika srozano je na participaciju u manje nelegalnim, a više nemoralnim radnjama zajedno sa poslodavcima. Politička klasa žmuri na taj društveni mulj u kojem caruje kapitalistička klasa jer time se održava opšti socijalni mir. Etničkoj oligarhiji je pošlo za rukom da zamijeni klasu za naciju, tako da će najveći dio radnika nekad- sada primarno reći kako su Srbi, Hrvati i Bošnjaci i svi siromasi domoljubi, a ne da su radnici, kožari, strojari, šusteri, bravari, profesori…Neće se identificirati sa svojom strukom ili zvanjem kao onim čime zarađuje za egzistenciju, nego svojom nacionalnom i vjerskom pripadnošću. Tako se radnička klasa  izgubila, deprivilegirana je sa svih mogućih socijalnih pozicija. Radnička klasa je prilično obezglavljena i nema mogućnost da se bori za sebe. Izjave nesretnih radnika iz Zenice koje gledamo u televizijskim izvješćima toliko su tragična i potresna priča, sasvim dovoljna da shvatite kako ti ljudi nemaju više snage ni da se bore za sebe.

I tako oni kojima bi neka organizirana ljevica bila rješenje problema mahom glasaju za desnicu. Lakše je reći da su drugi “oni” krivi, za loš socijalni status nego promisliti zbog kojih stvari se došlo u to loše stanje kao radnik ili radnica. I to je, nažalost, tako.

Ljudima je lakše govoriti o identitarnim pitanjima koja su vezana uz njihovu osobnost, njihov život i njihove odnose i  relacije s drugim ljudima, nego postavljati konceptualna pitanja koja su zapravo društvena i u svojem temelju političko-ekonomska. Ken Loach, britanski filmski reditelj čiji su filmovi ujedno i socijalno angažirani na temu radničke klasne svijesti i njezinim transformacijama u neoliberalizmu ima potpuno pravo kada tvrdi da je klasa fundamentalna socijalna i politička kategorija. Samo mijenja oblik s obzirom na zahtjeve kapitala za različitom vrstom radne snage. No, to je još uvijek radna snaga. I još uvijek je eksploatirana i još uvijek stvara višak vrijednosti, čak i više nego prije. I što je još važnije, ko ne razumije klasnu borbu, ne razumije ništa. Zato treba oživjeti cijelu ideju tranzicijskih zahtijeva koji su apsolutno razumni, a utemeljeni su na interesima radničke klase. Ko može povesti takve procese u BiH i logikom radničkog stomaka srušiti namjerno podignute etničke i administrativne barijere? Proteklih godina se mnogo govorilo o ujedinjenju ljevice koja nikako da shvati kako je njezina borba i političko-ekonomska, a ne samo svjetonazorska. A kada dođe do koalicija sa etničkim partijama svjetonazorska pitanja postaju prioritetna dok političko-ekonomska pitanja o načinu društvene proizvodnje postaju nebitna i tu onda ništa ne dobija radništvo, nezaposleni, ljudi koji su ugroženi. Ljevica će se tek ujediniti kada se prepozna, šta treba raditi, tako što će definirati i kristalizirati radničke teme i probleme, a na tome decenijama gube vjerodostojnost lijeve političke opcije. Gdje su ideološki, ni njima samima nije jasno. Nakon što su kao i neke druge socijaldemokratije u zapadnoj Evropi otkrili politiku Trećeg puta, danas tek moraju jasno kazati što je za njih ideja ljevice, kome se to oni obraćaju, i ko su im partneri za promjenu socijalnog statusa radnika. Umjesto da se nude radikalna rješenja za porezni sistem, reformu javne uprave, javna poduzeća, što su sve pitanja na koja građani od njih očekuju odgovore, ljevica je upletena u mrežu ideoloških rasprava  koje “pale” narod i tako pokušavaju homogenizirati birače kao i etničke partije.

Jačanje socijalnog dijaloga te razvoj kolektivnog pregovaranja uz maksimalni razvoj socijalne države i širenje socijalnih prava čeka ozbiljnu ljevičarsku bitku kojom mogu dobiti povjerenje siromašnih tako što će i zagovarati besplatno školstvo i zdravstvo. Antifašizam koji im donosi jednu podršku u biračkom tijelu može još računati na jednu generaciju ljudi kojoj i sam pripadam koji su se vezali za te vrijednosti, ali kada se ostane bez “partizanske pozadine”, izgubiće se i posljednja supstanca onih koji su bili lojalni ideji socijalne pravde i države. Bez borbenijih sindikata i “radikalizacije” radničke ideologije, sasvim sigurno nikada nećemo prijeći sa strane kapitala na stranu radnika. Do sada ljevica tu i tamo nominalno govori o radničkim pravima, ali dovoljno je vidjeti što su sve parlamentarne opcije govorile nakon prošlih izbora. Svi su govorili samo o “poduzetnicima” (dakle o kapitalistima), radnike – koji čine većinu društva – niko nije ni spomenuo. Čak i kad imate političke stranke koje se nazivaju socijaldemokratske, uvijek će odmah spomenuti da nemaju “ništa protiv kapitala”. E pa čekamo nekoga na političkom horizontu ko će reći- imamo. Šta nam je 30 godina priče o “poduzetnicima” i tržištu donijelo, vidimo npr. prema podacima da Bosni i Hercegovini 500.000 građana ide na počinak bez večere, jer je ne mogu sebi priuštiti. Mi smo najsiromašnija zemlja u Evropi. Mi smo istovremeno i najkorumpiranija zemlja sa najvećim stepenom kriminala. U Bosni i Hercegovini građani i radnici su tri puta opljačkani. Prva pljačka bila je pretvorba društvene u državnu imovinu. Zatim su izmišljeni certifikati, to je druga pljačka. Oni koji su smislili certifikate, znali su da će ih građani, kada im zaprijeti siromaštvo, prodavati u bescjenje – i to se i desilo. Treća pljačka bila je privatizacija kojom su uništeni ekonomski giganti kao što su bili Energoinvest, Hidrogradnja, Unioninvest, Šipad, Kombinat Sodaso, Unis i druge velike firme. Sa 160.000 zaposlenih oni su ostvarivali godišnji prihod od 12,5 milijardi dolara. Danas, kada se saberu svi budžeti – i Federacije BiH, i njenih kantona, i Republike Srpske – nećemo dobiti tu cifru. Politička klasa, etnokapitalisti namjerno su i strateški uništili ex – yu privredne gigante.

Dominantna neoliberalna mantra koja kaže: Nevidljiva ruka tržišta će nas regulisati, a mi samo trebamo pustiti stručnjacima, ekonomistima da rade svoj posao dovela nas je do zeničke situacije. Oni koji pričaju kako se ne trebamo uvlačiti u ideološke sukobe, tako da se riješimo ideologije i politike, možda su čak i opasniji od nacionalizma 90-ih. Riječ je o prijemčivom diskursu koji je dosta blizak svim ljudima jer su zgađeni i izdani raznim ideologijama i nacionalizmima. Tako ćemo završiti u feudalnoj BiH, gdje strani interesi vladaju nad domaćim stanovništvom i gdje su odnosi snaga takvi da ćemo stvarno postati najamni radnici i to nižeg reda. Iako je rudimentarnog potencijala i mogućnosti, srednja klasa makar je još relativno zaštićena, ona će morati da stane u odbranu radničke klase, što zahtijeva jedan tip solidarnosti koji, nažalost, nije društveno potaknut. Ono što mi daje nadu, čak i u turobnim filmovima kao što je “Ja, Daniel Blake” kultnog reditelja Loacha je to što vidimo i žilavost ljudske solidarnosti: siromašni se međusobno pomažu, a ljudi zastaju i plješću kada Daniel Blake ispisuje grafit ispred centra za zapošljavanje. Scena koja ohrabruje da se ne možemo potpuno transformirati u homo economicus, jer još uvijek postoji otpor prema komodifikaciji cjelokupnog života. Moramo pokazati velikodušnost za poziciju radnika u Zenici, jer s druge strane imamo državu koja se ponaša na najokrutniji mogući način, znajući da ljude dovodi do izgladnjelosti i egzistencijalnog ponora. Kapitalističko društvo može jedino biti uhvaćeno u shizofrenu situaciju kada organiziramo solidarnost!

 

 

Dino Mustafić
Autor 13.1.2020. u 09:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija