Govor mržnje

Nerzuk Ćurak
Autor 25.1.2021. u 08:49

Izdvajamo

  • Dug je put do društva u kojemu će najviše biti cijenjeni političari koji mogu stati i u tuđe cipele. Cipele Drugog. Bilo kog drugog. Etničkog. Rasnog. Manjinskog... I koji pažljivo, ne vrijeđajući, govore o najtežim pitanjima. Imamo li ih? Hoćemo li ih ikada imati? Ili su naša sudbina političari za koje je konflikt trajna kategorija, pa ga moraju stalno proizvoditi? Ako je jedini tačan odgovor, ako je, dakle, odgovor DA rezerviran samo za posljednje pitanje, onda sigurno možete osjetiti ovu zebnju oko srca. Pun mi je kufer zebnji. Idite u mirovinu.

Povezani članci

Govor mržnje

O zloupotrebi riječi. Ili, zašto bi Dodik i Izetbegović trebali otići u političku mirovinu

Piše: Nerzuk Ćurak

Donald Trump skrasio se u bespućima povijesne neozbiljnosti. Njegovo predsjedništvo obilježila je twitter politika, u kojoj je granica između slobode govora i govora mržnje bila tanja od žileta. Ohrabrio je balkanske desničarske desperadose da svoju ljudsku skučenost, u čijem je epicentru degradacija Drugog, isporučuju na dnevnoj bazi institucionalno i vaninstitucionalno, koristeći različite medijske platforme za blaćenje političkih protivnika.

To bi se i moglo tolerirati da je sav taj retorički poganluk kojem smo izloženi evo već decenijama, ostao na nivou negativnih stilskih figura kojima se konkurentni politički subjekti minoriziraju, ironiziraju, banaliziraju… No, kako živimo u primitivnim društvima u kojima je višedecenijskim radom zla argument etnonacionalne identifikacije u najvećoj mjeri poistovjećen sa političkom identifikacijom, demonizacija protivničkih političkih tabora skopčana je sa mogućim predrasudnim, apriornim dehumanizacijama etnonacionalnih zajednica kao takvih. Nažalost, upravo se to, više nego često, dešavalo i dešava u našim krajevima, nemjerljivo talentiranim da prepoznaju poganluk, krkanluk i primitivizam kao referentnu društvenu vrijednost koju treba izdići na nivo Apsoluta, na nivo zamjene za odsustvo Boga. ( “Milorad Dodik za mene nije Tito, on je za mene Bog”, Sanja Vulić, zastupnica SNSD-a u Parlamentu Bosne i Hercegovine)

U društvima u kojima na vrhu socijalne piramide caruju politički i vjerski lideri, operirani od razumijevanja Drugih, život se, i u nižim i u višim slojevima društvene stratifikacije, dominantno manifestira kroz njegovanje kulture straha, nacionalizma, ksenofobije i šovinizma. Tako su iznikli “cvjetovi zla” i u gornjim i u donjim lagama našeg sluđenog bosanskohercegovačkog ljudstva i, budući da se intenzivno zalijevaju, šanse da presuše ti cvjetovi manje su, u nedostatku bolje metafore, od makova zrna.

Ko ih najviše hrani, ko zalijeva floru nesretne zemlje fekalijama dobro uštimanog šovinizma?

Uvijek su to političari i njihove stranačke, savjetničke, propagandističke, medijske, kriminogene i porodične sluge naviknute na govor mržnje kao da je u pitanju sloboda govora. Obrazovani u nacionalističkim školama, sa zvanjima iza kojih ne stoji znanje (naročito ono humanističko), raspojasani do gubitka antropološke norme, sve te happy televizije, informeri, RTRS-ovi, stavovi i poskoci, sve te mračne vojske interneta, iskompleksirani twitter i facebook ratnici u pozadini svojih političkih gazda, utrkuju se godinama da nas zgade jedne drugima i da to gađenje prihvatimo kao normalnost. Novu normalnost, trajniju od pandemijske nove normalnosti. Normalnost proizvodnje etničkog nepovjerenja i mržnje do nivoa u kojemu će kazati kolji biti tako lako kao da kažeš dobar dan.

Jesmo li već stigli u tu zemlju, ako najveći Srbin otkad više nema Tijanića, ma na kojoj funkciji bio u svom mračnom predmetu želja zvanom Bosna i Hercegovina, može, bez ikakvih bitnih posljedica, preći onu prethodno spomenutu granicu tanju od žileta i o bosanskim muslimanima govoriti na načine nedostojne, na načine grozomorne? Jesmo li već u biblijskoj pustinji ako Gedžoni (ko li mu je samo šapnuo da je taj primitivizam šarmantan; možda Emir, taj stari nemir?) u taj predrasudni, atavistički, kulturrasistički krug uključuje i porodicu, krv svoje krvi, baš kao da živimo srednji vijek pa banjalučki velmoža mora odbraniti porodični feud, jer su strašni turski sultani vremenskom mašinom, sve sa sabljama i konjima, došli tik iznad Aleksandrovca? Jesmo li konačno dozvolili da matiraju našu zemlju kada drugi feudalac (a šta je drugo Izetbegović nego feudalac ako naslijeđuje političku stranku svog oca i raspoređuje užu i bližu familiju po principu krv nije voda), koji se, bar prividno, do sada trudio da ono arhetipsko što potencijalno misli ne iskazuje riječima otvoreno, pogonjen pogonskim gorivom šovinizma, uputi riječi koje negativno determinišu ljude samo zato što su pripadnici jedne etnonacionalne zajednice?

Izetbegović je, gostujući na Federalnoj televiziji 21.01. ove godine, imao iskaz o Srbima koji je, pravno rečeno, bio na granici govora mržnje; politički, to jeste mrzilački govor sasvim u rangu većine Dodikovih eskapada o Bosni, Bošnjacima i muslimanima. I tako, sad imamo “balans mrzilačke moći”, kao novi način vladavine, kao novu dionicu organizirane proizvodnje etnonacionalnog nepovjerenja a koju su najbolje iskoristili srpski nacionalistički krugovi jer su upravo nakon Izetbegovićevog TV užasa, najviđeniji majstori mrzilačkog, predrasudnog govora o Bošnjacima, Dačić i Dodik, požurili da se predstave kao direktni potomci Mahatme Gandhija:

– Dodik: “Iskreno se nadam da se Izetbegović kaje zbog svoje rasističke izjave i da su mu njegovi najbliži saradnici rekli da mu to nije dobra izjava. Ja se samo nadam. Moje mišljenje je da ovo nije samo usamljena izjava i da mnogi tako misle oko njega… Mi smo to znali od ranije ali dobro je da su to sad svi čuli. Poštujem sve narode i istinski mi je žao da Izetbegović ima takav stav. Izetbegović je tom izjavom napustio teren političke borbe i upustio se na teren borbe protiv Srba.”

Milorad Mahatma Dodik, to je onaj tip što je prije nekoliko godina (2010.) izjavio da mu “ne mogu suditi sudije muslimani”, a pride, kontinuirano omalovažava Bošnjake kao naciju, muslimane kao konvertite i državu čiji je aktualni predsjednik. No, kako je njegova grozna retorika on samim sobom, na to su se navikli u političkoj areni Bosne i Hercegovine i međunarodnoj zajednici, pa je kvantitet njegovog negativnog govora prerastao u novi kvalitet, kako kod Dodikovih birača tako i kod političke klase, koja je prihvatila njegov način ophođenja bez bilo kakvog zazora, što je ustvari oblik Dodikovog višegodišnjeg trijumfa. Njemu nije teško da nakon serije predrasudnih uvreda o Drugima, naredni dan, kao da ništa nije bilo, kaže kako visoko poštuje te koje je samo dan prije poslao na smetljište historije, ali se ta bipolarnost ne tretira kao poremećaj, već kao karakterna osobina na koju se računa kao sa politikom koju treba poštovati.

Zamislimo samo da je gremij ambasadora u BiH – koje je Dodik, kao predsjedavajući državnog predsjedništva, primio dan nakon skandalozne izjave o članici CIK-a Vanji Bjelici Prutini da je to “gospođa koja se predstavlja kao da je predstavnica srpskog naroda, a bila je ili je još udata za Bošnjaka u Sarajevu, muslimana”, – u znak protesta zbog vrijeđanja kako članice CIK-a, tako i zbog nativističkog šovinizma, po ko zna koji put, prema Bošnjacima i muslimanima, odbio susret s njim. Bila bi to snažna poruka, mnogo jača od naknadnog saopštenja za medije OHR-a, OSCE-a i nekolicine zapadnih zemalja u kojem su ohrabrili Tužilaštvo da se pozabavi Dodikovim govorom mržnje. U svakom slučaju, međunarodni kontekst se mijenja pa bi dobra poruka bila izbjegavanje susreta sa Dodikom i Izetbegovićem od strane međunarodnih službenika u Bosni, zbog njihovih mrzilačkih izjava.

Izetbegovićev autogol fino je iskoristio i Mahatma Drugi, Ivica Dačić. To je onaj tip, trenutni predsjednik Skupštine Republike Srbije, koji je svojevremeno, gostujući na Happy televiziji kod Milomira Marića izrekao takve gadosti o BiH i Bošnjacima, o čemu sam pisao u kolumni Čudne misli u mojoj glavi (tacno.net), a sada, nakon Izetbegovićevog samoubistva iz zasjede, pomiriteljski kazao:

“Najlakše je uzvratiti istom mjerom ali mi smo u Srbiji razgovarali o političkim prioritetima i baš je predsjednik Vučić insistirao da ne odgovaramo na svakodnevne optužbe jer Srbiji ne odgovara da dođe do političkog haosa u regionu, već joj odgovara regionalna stabilnost. Meni je baš Izetbegović rekao najveći problem nastaje kada dođu godišnjice i počnemo da se optužujemo ko kome treba da se izvini. Svako misli da onaj drugi treba da se izvini njemu i tu nastaju sukobi. Ne znam kakav je ko narod, ali znam da drugih i boljih naroda jednih od drugih nemamo, jer vijekovima živimo ne jedni pored drugih, nego jedni sa drugima.” Kakav majstor, čudesni peacebuilder na dvoru kralja Aleksandra! Zaključak: SDA je, za beogradsko-banjalučku političku dijagonalu, lokalna nevladina organizacija.

***

U postkonfliktnim zajednicama, naročito onima čiji je institucionalni dizajn skrojen tako da ohrabruje sve najgore i demotivira sve najbolje, pažljivo rukovanje riječima trebao bi biti ultimativni zahtjev za političke aktere. Nažalost, upotreba najgorih riječi, po priznanju samih učesnika političke igre, donosi glasove, što je, ako je tačno, brutalna potvrda užasavajućih demokratskih deficita našega društva i hitan poziv za zrelu i odgovornu građansku edukaciju.

U političkom i medijskom polju, sužavanje i neutralizacija mogućnosti za govor mržnje uvjet je da kao društvo ne potonemo u blato međusobnog hejtanja i etničke opresije. Bilo bi lijepo stvoriti društvene, političke i stranačke uvjete da Dodik i Izetbegović odu u političku mirovinu, jer na različitim polovima etnonacionalnog i političkog spektra proizvode bijes, dižu ljudima pritisak i implicitno utiču na stanje građanskog zdravlja. Manje je važno da li sami akteri potencijalnog ili stvarnog govora mržnje, o sebi misle kao samarićanima koji su s onu stranu huškačkog govora. Važne su posljedice. A “imajući u vidu rane koje govor mržnje nanosi društvenom poretku, demokratiji i psihi pojedinaca”, važno je učiniti nešto u vezi toga. Odgovorne političke geste plus ozbiljne javne debate o govoru mržnje i kao posljedica regulacija koja prati najbolje prakse najizraslijih društava liberalne demokracije.

Dug je put do društva u kojemu će najviše biti cijenjeni političari koji mogu stati i u tuđe cipele. Cipele Drugog. Bilo kog drugog. Etničkog. Rasnog. Manjinskog… I koji pažljivo, ne vrijeđajući, govore o najtežim pitanjima. Imamo li ih? Hoćemo li ih ikada imati? Ili su naša sudbina političari za koje je konflikt trajna kategorija, pa ga moraju stalno proizvoditi? Ako je jedini tačan odgovor, ako je, dakle, odgovor DA rezerviran samo za posljednje pitanje, onda sigurno možete osjetiti ovu zebnju oko srca. Pun mi je kufer zebnji. Idite u mirovinu.

Nerzuk Ćurak
Autor 25.1.2021. u 08:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija